Otpornost Ukrajine ostaje jaka dok rat ulazi u petu godinu

Ukrajina prolazi kroz najtežu zimu tokom četiri godine rata. Međutim, uprkos granatiranju, uništavanju energetskog sektora i neizvjesnosti pregovaračkog procesa, Ukrajinci nisu spremni na predaju. Šta se krije iza ove otpornosti nacije?
Četiri godine nakon potpune ruske invazije, Ukrajinci, prema sociološkim istraživanjima, nisu spremni pristati na značajne ustupke. Šta se krije iza ove otpornosti i kako to sami Ukrajinci objašnjavaju?
"Još jedan nivo izuzetno teške bitke"
Početkom februara, Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) objavio je rezultate istraživanja provedenog krajem januara - dakle, u uslovima kada se, nakon masovnih udara Ruske Federacije na energetski sektor, dio zemlje, a prije svega Kijev, suočio s akutnom nestašicom električne energije i nedostatkom grijanja i vode, dok je zimska temperature dostizala -25°C. Prema mišljenju 88 posto ispitanika, Rusija pokušava prisiliti Ukrajinu na predaju napadom na energetiku. Istovremeno, 65 posto anketiranih je reklo da su spremni izdržati rat koliko god je potrebno. U septembru i decembru 2025. godine, 62 posto ispitanika dalo je ovaj odgovor.
„Iskreno, ovaj januar mi nije dodao nikakvu odlučnost ili ljutnju - jednostavno nije bilo ništa za  dodati“, kaže za DW Julija, stanovnica Kijeva. „Od 2022. godine imam maksimalan nivo i odlučnosti i ljutnje. Samo još jedan nivo izuzetno teške bitke koju ćemo dobiti na ovaj ili onaj način.“ Julijin suprug je u ratu od 2024. godine, a porodica odgaja kćerku. „Najkorisnija stvar za održavanje otpornosti je ljutnja, razumijevanje da nema drugih opcija i da su sve alternative otpornosti mnogo gore“, kaže Julija.
"Nije pitanje pravde, već pitanje opstanka"
Kako Anton Hrušetski, izvršni direktor KIIS-a, primjećuje u razgovoru za DW, jedan od najvažnijih faktora otpornosti je svijest da je rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine egzistencijalan. Za Ukrajince, prema njegovim riječima, to nije samo pitanje pravde ili nepravde, već pitanje opstanka.
"Nivo otpornosti Ukrajinaca ostaje visok. S jedne strane, umorni su i otvoreni čak i za teške ustupke. Ali s druge strane, čak i uz trenutni umor, nisu spremni da pređu "crvene linije", - objašnjava Hrušetski. 
Pokušaj Rusije da stvori nepodnošljive životne uslove u Ukrajini zimi, što se u zemlji naziva "hladni talas", nije to promijenio, navodi sociolog. 
Istovremeno, psihologinja Katerina Kudřínska skreće pažnju na činjenicu da hronični stres koji Ukrajinci doživljavaju iscrpljuje ljude višestruko. 
"Iscrpljuje fiziološki, iscrpljuje nervni sistem, iscrpljuje psihu, koja je jako umorna od stalnog života u hroničnom stresu. Mentalno smo, kao nacija, jako iscrpljeni", kaže Katerina. 
Prema njenom mišljenju, stav Ukrajinaca prema svim ratnim iskušenjima i njihova otpornost, između ostalog, određeni su psihološkim efektom, kada, nakon što su već mnogo izgubili, ljudima postaje teško da se odreknu onoga što je ostalo. 
"Čini mi se da u kontekstu rata postoji ovaj aspekt - već smo izgubili toliko ljudi, već smo toliko izgubili, toliko smo se dugo držali, i šta, sada samo odustati? To je iracionalno, neadekvatno, ali je vrlo teško prevazići", objašnjava Kudřínska.
"Želim izgraditi vlastitu državu"
"Zaista smo spremni izdržati, jer ako odustanemo, bit će mnogo gore pod ruskim vodstvom", kaže studentica Natalija za DW. 
Došla je na Majdan u Kijevu kako bi postavila zastavu na improviziranom spomeniku u čast svog oca, koji je nedavno preminuo u Donjeckoj oblasti. Djevojka priznaje da je teško i zbog ličnog gubitka, i zbog nedostatka normalnih životnih uslova, i zbog spoznaje koliko je situacija ozbiljna za cijelu zemlju.
"Moja otpornost je u tome što živim zbog svog oca, koji je želio živjeti, želio je graditi svoju budućnost sa svojom porodicom. Jednostavno ne mogu odustati zbog njega", kaže Natalija. "I postoji budućnost u Ukrajini - vjerujem u nju".
Na početku rata velikih razmjera, djevojčica je otišla u inozmestvo, ali se kasnije odlučila vratiti. Sada, kaže, ima mnogo planova.
"Ukrajina je dom, ne želim da odem odavde, želim da izgradim svoju državu, da je obnovim”. 
"Ne mogu da uzmem svoje dijete i odem, jer bi to bila izdaja mog muža, koji se bori. I ne želim da napustim svoju domovinu", dijeli svoje misli sa DW-om druga stanovnica Kijeva, Olga. Njen muž se dobrovoljno prijavio za rat od prvih dana invazije i trenutno je stacioniran na Pokrovskom pravcu, tako da izuzetno rijetko posjećuje porodicu. U međuvremenu, žena odgaja sina koji nema ni dvije godine, a istovremeno radi.

Prema Olginim riječima, mnogi Ukrajinci i dalje se nadaju da će se rat završiti prije ili kasnije. Prema njenim zapažanjima, Ukrajinci vide signale ekonomskih problema u Rusiji i shvataju da za četiri godine nije uspjela da postigne nikakve značajne vojne pobjede. I to, vjeruje žena, ulijeva vjeru da će se sve dobro završiti.
Raspoloženje među ukrajinskim vojnicima na frontu
Sergej* se dobrovoljno pridružio Oružanim snagama Ukrajine kao ratni bolničar prije četiri godine, jer je imao iskustva učešća u ATO-u u Donbasu. U razgovoru za DW navodi da nedostatak utvrđenih uslova službe i nemogućnost demobilizacije, kao i nedovoljna finansijska podrška vojnicima koji služe izvan fronta, negativno utiču na motivaciju i unutrašnju snagu. 
"Ako se ovo dešava već toliko dugo, onda dajte ljudima uslove službe, dajte ljudima pristojnu finansijsku podršku, dajte ljudima priliku da biraju gdje žele služiti i da rade šta žele".
Kako nam kaže Kiril*, vezista u redovima Kopnene vojske, njegova braća su se pomirila sa nedostatkom jasnih uslova službe. 
„Toliko si se ovdje prilagodio da se ne sjećaš kako je bilo prije. Ako je u početku bilo ikakvih planova za budućnost, sada ih nema. Ovo nije pesimizam, molim te, nemoj me pogrešno shvatiti. Ovo je nešto poput „šta bude, bit će“. Ovo je neka vrsta poniznosti. Ne očaj, već poniznost“, kaže vojnik.
Prema njegovim riječima, na raspoloženje u vojsci utiču i korupcijski skandali poput „Minditchgatea“ ili slučajevi pronevjere sredstava za odbranu. U takvim trenucima, objašnjava Kirilo, osjećaj prevare je vrlo izoštren.
 „Za mene lično, nakon što motivacija nestane, ono što ostaje je disciplina i razumijevanje da ako se ne suprotstavimo, ako se ne borimo, onda Ukrajina, ova nacija, identitet, možda neće postojati u budućnosti“, kaže za DW vojnik iz puka bespilotnih sistema Kraken 3. armijskog korpusa sa pozivnim znakom „Mos“.
Prema riječima vojnika, i on se suočio sa iscrpljenošću i apatijom, ali spoznaja da nema alternative pomogla mu je da se nosi sa tim osjećajima. 
„Odlučio sam za sebe da je ovo moj put i da nema drugog načina“, kaže. 
Istovremeno, vojnik priznaje da mu je teško razumjeti one koji izbjegavaju vojnu dužnost: „Gubiti identitet, a zatim tražiti mjesto negdje u svijetu - to mi se, naprimjer, ne sviđa. Želim biti ovdje, a kada završimo ovu priču - želim razvijati zemlju nabolje“.
Vizija uspješne budućnosti za Ukrajinu
Prema sociologu Antonu Hrušetskom, među faktorima koji oblikuju otpornost Ukrajinaca na kraju četvrte godine rata velikih razmjera je i razumijevanje da evropski partneri podržavaju Ukrajinu, da iza nje stoji progresivni svijet.
„Trenutna patnja se doživljava kao investicija u budućnost“, dodaje Hrušetski. „Naši najnoviji podaci pokazuju da više od 60 posto ostaje optimistično i vjeruje da će za 10 godina Ukrajina biti prosperitetna članica Evropske unije. Postoje određena očekivanja da je za nas glavno preživjeti. Tada ćemo se konačno ubrzanim tempom kretati prema boljoj socio-ekonomskoj stvarnosti“.