Mučenje i ucjena djecom: Ukrajinke o ruskom zarobljeništvu

"Možete sve podnijeti. Ali odvojenost od djece je posebna bol. I držite se zbog svoje djece", prisjeća se Julija Dvorničenko svoje motivacije za preživljavanje ruskog zarobljeništva.  

Žena porijeklom iz Donjecka provela je godinu i po dana u zatvorima samoproglašene "DNR" bez prilike da barem jednom vidi svoje sinove Marka i Danila. Napominje da je u mučilištu "Izoljacija" i u "pritvorskom centru" u Donjecku bilo mnogo žena koje su imale maloljetnu djecu, koja su ih čekala da se vrate iz zarobljeništva. Poput Julije, sve one - u svojim ranijim životima doktorice, učiteljice, cvjećarke, prodavačice - bile su optužene od strane ruskih vlasti za "špijunažu". I svaka od njih, kaže Julija, mučena je u zarobljeništvu da bi "priznale".  

„Metode su bile iste i za muškarce i za žene: mučili su ih elektrošokovima. Skidali su me golu, tukli, polijevali vodom“,  priča Julija o svojim iskustvima.

 

 

Ruska agresija je prvo oduzela Juliji Dvorničenko uobičajeni miran život 2014. godine  - zatim je okupiran njen rodni grad Čistjakove (ranije Torez) te su ona i njena porodica otišli u Mariupolj. Međutim, njen muž je ubrzo nakon toga umro, a ona i njena djeca su se morali vratiti kući. Da bi zaradila za život za svoju porodicu, Julija je radila kao prevoznica - prevozila je Ukrajince iz okupiranog Čistjakove na teritorije pod kontrolom Ukrajine i nazad. Ponekad je u slobodne dijelove Ukrajine odlazila sa svojom djecom.

„Često sam odlazila sa mališanima samo da udahnemo i vidimo razliku između toga kada smo pod okupacijom i kada nismo pod okupacijom“, objašnjava Julija.  

2021. godine kontrolni punktovi između privremeno okupiranih teritorija od strane Rusije i Ukrajine prestali su funkcionirati. Tako da Julija više nije napuštala grad.  

Jedne noći u martu, predstavnici takozvanog "Ministarstva državne sigurnosti DNR" došli su u njenu kuću u kojoj je živjela sa djecom. Juliju su odveli, optuživši je za "špijunažu". Njen tada devetogodišnji sin Mark je spavao, a sedamnaestogodišnji Danilo je svjedočio pretresima i hapšenju svoje majke.  

"Jedinica koja me je zarobila dobila je 500.000 rubalja za mene. Za to što su uhvatili ukrajinske "špijune", to im je bio bonus", kaže Julija.  

Prema njenim riječima, djeca su ostala sama živjeti kod kuće, stariji sin se brinuo o mlađem bratu. Okupatorske vlasti su zabranili komšijama da posjećuju dječake i daju im hranu.  

"Moja djeca su sama preživjela", kaže Julija.

 

U proljeće 2021. godine, Julija je bila zatočena u zloglasnom zatvoru "Izolacija" u Donjecku. Ženi je i danas teško da se prisjeti mučenja i ispitivanja koja su je tamo preživjela. Tada je, pored fizičkog nasilja, bila izložena i ogromnom psihičkom pritisku: prijetili su da će djecu poslati u sirotište.

„I tada sam već rekla da ću potpisati sve što treba, samo da djeca ne idu u sirotište. Složila sam se da sam „ukrajinski špijun“, priznaje žena.  

Julijinu djecu je zvanično uzela u starateljstvo njena bliska prijateljica.

Sama Julija je odvedena u „pritvorski centar“ u Donjecku da čeka suđenje. Njeni sinovi Mark i Danilo nisu mogli da je vide ni čuju telefonom, porodici je bilo dozvoljeno samo da se dopisuje. Sjećanja na cijeli period odvojenosti od majke u životima dječaka zabilježila su u foto albumu koji Julija i danas čuva. To su slike koje su joj sinovi slali dok je bila iza rešetaka zajedno sa pismima. „Evo fotografije Marka kako mi piše pismo u „pritvorskom centru“. Pismo majci u zatočeništvu. „Strašna fotografija“, kaže Julija.

Sa početkom ruskog rata protiv Ukrajine velikih razmjera, prisjeća se žena, njena briga za djecu se pojačala, a njena vlastita situacija u "pritvorskom centru" zajedno sa drugim zatvorenicima se pogoršala. Ukrajinkama u ćelijama nije bilo dozvoljeno koristiti stvari koje su im slali rođaci, a tokom ispitivanja su pokušavali su slomiti moral zatvorenika.  

"Rekli su nam da Ukrajina ne postoji. Odmah su nam rekli da neće biti razmjena", prisjeća se Julija.

Ipak, razmjene zatvorenika između Ukrajine i Rusije su se odvijale, a Julija i druge zatočenice su pratile vijesti najbolje što su mogle u nadi da će se i same vratiti kući. Jednog dana u oktobru 2022. godine, Julija i još dvije žene su izvedene iz njene ćelije sa svojim stvarima. Nakon dana provedenog na putu kroz Krimsko poluostrvo koje je okupirala Rusija, 17. oktobra su ušle na teritoriju koju kontrolira ukrajinska vlada. Prema riječima žene, njena najveća briga nakon povratka bila je kako da kontaktira svoju djecu i vrati ih.

 

 

"Kada sam saznao da je moja majka razmijenjena, to mi je bio drugi rođendan. Uspjeli smo se video pozivima javiti, malo smo plakali", prisjeća se Julijin mlađi sin Mark.  

U to vrijeme, dječak je ostao u okupiranoj Donjeckoj oblasti sa starateljem, a Danilo, koji je već bio punoljetan, živio je kod rođaka koji su ga odveli u Rusiju. Tamo je čekao vijesti o oslobađanju majke i počeo joj pomagati da odvede brata u Ukrajinu. Opcija da Julija lično ode na okupirane terirorije Ukrajine po Marka odmah je odbačena, kaže Danilo.  

Uostalom, žena je i dalje bila tražena na teritoriji "DNR-a". Druga opcija je bila razmjena Marka sa ratnim zarobljenicima.  

"Paket na glavi, ruke vezane, vezane trakom, ići ću sa vojskom na razmjenu. I sjećam se da mi je majka govorila da se ne bojim, ovo je put do nje. Već sam znao sve napamet, i ništa se nije dogodilo", kaže Mark.

Na kraju, porodica je odabrala drugačiji put - Danilo je otišao u okupaciju da prati brata i odveo ga u Ukrajinu. Oboje su konačno vidjeli majku u decembru 2022. u Kijevu.  

"Mnogo su porasli. Toliko sam plakala jer sam izgubila to vrijeme njihovog odrastanja. Rusija je ukrala to vrijeme. Djeca imaju svoje djetinjstvo, ja se moram brinuti o djeci", kaže Julija, jedva suzdržavajući emocije.

Sada Dvorničenkovi žive u Kijevskoj oblasti, gdje su im dobročinitelji osigurali besplatan smještaj. Četrnaestogodišnji Mark ide u školu, a 21-godišnji Danilo već radi. Julija ima posao sa skraćenim radnim vremenom  - postala je manikirka. Ostatak vremena žena posvećuje javnom svjedočenju o ruskim zločinima protiv civila, govoreći o svom zatočeništvu.  

"Moja misija nije da ćutim, nego da govorim o svim strašnim stvarima koje "Rusija" radi", objašnjava žena.

 

 

Julija Dvorničenko, zajedno s drugim Ukrajinkama koje su se, također, vratile iz ruskog zarobljeništva, učlanila se u javnu organizaciju "Hajde, sestre!". Njihov cilj nije samo podijeliti svoje dramatično iskustvo, već i boriti se za spašavanje drugih Ukrajinki iz zarobljeništva. Organizacija navodi da je, prema riječima aktivista za ljudska prava, među oko 20.000 civila Ukrajinaca koji se trenutno nalaze u ruskom zarobljeništvu, više od dvije hiljade žena.

Prošle godine, tri žene civila su vraćene u Ukrajinu iz ruskog zarobljeništva. Među njima su Svitlana i Julija, porijeklom iz Donjecke regije. Obje su zarobljene 2019. godine pod optužbom za "špijunažu". Poput Julije Dvorničenko, konačno su upoznale svoju djecu.  

"Nisam vidjela svoju djecu šest godina. Kada ne znate šta se ss njima dešava, to je vrlo teško", kaže Svitlana.

Nakon onoga što je doživjela, najvažnija stvar, prema Juliji, koja se sa Svetlanom vratila iz zarobljeništva u augustu, jeste adaptacija i kako se njeni bližnji odnose prema onima koji su pušteni iz zarobljeništva.  

"Čini mi se da nas je cijela Ukrajina čekala. Ljudi su izlazili na ulice i dočekivali nas sa zastavama. Bilo je jako emotivno", kaže žena.

"Hajde, sestre!" pomaže ženama da obnove dokumente nakon zarobljeništva, pronađu posao i smještaj, a pruža i podršku od strane Ukrajinki koje su imale isto iskustvo. Na čelu organizacije je i jedna od bivših civilnih zatvorenica Kremlja, koja se vratila iz zarobljeništva u Ukrajinu 2022. godine. Ljudmila Husejnova kaže da je trenutno izuzetno teško vratiti civilne ratne zarobljenike iz Ruske Federacije i teritorija koje ona okupira, jer prema međunarodnom pravu koncept civilnog zarobljenika čak ni ne postoji. Trenutno je, prema podacima organizacije, tačno identifikovan identitet više od 40 Ukrajinki civila koje su zarobljenice na okupiranim teritorijama ili u ruskim kolonijama. Neke od njih su već dobile sudske kazne zatvora u trajanju od više decenija. "Najstrašnija stvar za mnoge žene koje imaju malu djecu je to što su godinama odvojene od njih. To je užas koji ne može postojati u svijetu u 21. vijeku", uvjerena je Husejnova.