Mišljenje: 'Gruzijski san se približava Rusiji, a moglo bi uslijediti još sramotnih epizoda'

Kobakhidze vjeruje da se to događa, jer se gruzijski lideri osjećaju primoranim slijediti preporuke Kremlja kako bi ostali "kompatibilni sa Rusijom".

"Slično je načinu na koji je Evropska unija predstavila Gruziji, kao kandidatu za EU, listu uslova koji su morali biti ispunjeni da bi se proces integracije nastavio. Samo što se sada ova 'integracija' kreće u smjeru Rusije", kaže Kobakhidze.

"Da bi Moskva smatrala vladajući režim Gruzije 'pouzdanim partnerom', društvo će morati podnijeti još mnogo sramotnih epizoda", upozorava analitičar.

Najnovije zakonodavne inicijative koje je predložio Gruzijski san uključuju ukidanje administracije administrativne jedinice "Južna Osetija" - stvorene na teritoriji bivše Autonomne Regije Južne Osetije - i zatvaranje antikorupcijskog biroa.

Još jedan prijedlog izazvao je žustru debatu i bijes javnosti: plan da se građanima Gruzije zabrani glasanje dok su u inozemstvu. Prema amandmanu, morali bi se vratiti u zemlju kako bi glasali.

„Zašto Gruzijski san oduzima gruzijskim emigrantima pravo glasa?

Lako je upasti u zamku davanja jednostavnog odgovora: zato što se njihovi stavovi oblikuju u inozemstvu, zato što se njihovim glasovim ne može manipulirati i tako dalje.

Dozvolite mi da počnem kratkom digresijom. Gruzija je vrlo mala zemlja, ali se nalazi između velikih sila. Ne može se izolovati niti postojati samostalno.

Prisjetimo se perioda kralja Heraklija II (koji je vladao u 18. vijeku i poznat je po Georgijevskom sporazumu iz 1784. godine, kojim je Kraljevina Istočne Gruzije stavljena pod zaštitu Ruskog Carstva - JAMnews).

Heraklije II je u početku bio saveznik Perzije pod Nader Šahom. Kada je Perzija oslabila, okrenuo se Rusiji. Ubrzo nakon toga, Gruziju je uništilo Rusko Carstvo.

Prva Demokratska Republika Gruzija (1918–1921) pokušala je usmjeriti zemlju prema Evropi. Sovjetska Rusija ju je odmah potisnula.

Nakon što je obnovljena nezavisnost, Gruzija je 1995. godine ponovo pokušala obnoviti svoje veze s Evropom. Reforme su imale za cilj da zemlju učine kompatibilnom s evropskim prostorom.

Evropa je postavila uslove - uglavnom u vezi sa demokratijom, dobrim upravljanjem i ljudskim pravima. Gruzijske vlade su od tada pokušavale, u različitim stepenima, postaviti temelje za to. Gruzija je postala najdemokratskija zemlja u regionu.

To se nastavilo sve dok Bidzina Ivanišvili (oligarh, osnivač i počasni predsjednik Gruzijskog sna) nije došao na vlast 2012. godine i promijenio kurs vanjske politike zemlje prema Rusiji.

Ono što se sada dešava podsjeća na način na koji je Evropska unija, nakon što je Gruziji dodijelila status kandidata, predstavila joj listu uslova koji moraju biti ispunjeni da bi proces integracije napredovao. Samo što je ovaj put usklađivanje uz Rusiju - i vladajući režim mora ispuniti uslove Moskve kako bi tamo bio prepoznat kao 'pouzdan partner'.

Primjeri akcija koje Gruzijskom snu nisu bile potrebne za vlastite političke interese, već su provedene u skladu s direktivama Kremlja.

 

Primjer 1.

 

Počnimo s najnovijim slučajem - planom da se gruzijskim građanima zabrani glasanje u inozemstvu.

Na parlamentarnim izborima 2024. godine, uprkos snažnim naporima za mobilizaciju usmjerenim na gruzijsku dijasporu, samo oko 35.000 emigranata glasalo je u drugim zemljama.

Od njih, prava opozicija dobila je oko 25.000 glasova.

Da li je ovaj broj izborna prijetnja Gruzijskom snu? Ne - unutar Gruzije, vladajuća stranka ima mnogo više resursa za kupovinu glasova, zastrašivanje, propagandu i manipulaciju.

Ova odluka stoga mnogo više šteti ugledu Gruzijskog sna među njegovim vlastitim pristalicama nego što pomaže stranci da pobijedi na izborima.

Pa zašto to rade, posebno sada, tri godine prije sljedećih izbora?

Moje historijsko iskustvo i rad sa ruskim arhivskim dokumentima sugeriraju da ruski manipulatori ne razvijaju odvojene politike za Gruziju, Ukrajinu ili Litvaniju.

U Kremlju postoji jedinstvena politika za sve "inorodce" - termin koji su Rusi historijski koristili za male nacije unutar svog carstva.

Vrijeme će proći - možda neću biti tu da to vidim - ali jednog dana će se otvoriti arhive o aktuelnim događajima. Ne sumnjam da će se moja pretpostavka potvrditi.

Nedavno je Moskva pretrpjela poraz u Moldaviji tokom referenduma na kojem se pitalo treba li zemlja težiti članstvu u EU.

 

Primjer 2.

 

Prisjetimo se izvinjenja Osetima za rat u augustu 2008. godine, koje je Bidzina Ivanišvili uputio u Goriju u septembru 2024. Da li je to zaista bilo potrebno Gruzijskom snu, posebno neposredno prije izbora? Zašto optuživati Gruziju za početak tog rata i šta je to dalo Gruzijskom snu?

Apsolutno ništa. Osim jedne stvari: ispunilo je još jednu stavku u ruskim "preporukama" za postizanje "kompatibilnosti" sa Moskvom.

 

Primjer 3

 

2022. godine, izvještaj ruskog Ministarstva vanjskih poslova označio je gruzijski "Laboratorij za proučavanje sovjetske prošlosti" kao "neprijateljsku organizaciju". Gotovo odmah, gruzijske vlasti su zatvorile sovjetske arhive.

Ni organizacija "Sovlab" ni sami arhivi nisu predstavljali nikakve probleme za vladu Gruzijskog sna. U stvari, uvjeren sam da ni Ivanišvili ni Kobakhidze (premijer iz Gruzijskog sna) nisu ni znali da ovi arhivi ili organizacija postoje.

Ali Moskva je upravo zatvorila "Memorijal" - organizaciju sličnu gruzijskom Sovlabu - i zahtijevala da Gruzija slijedi istu preporuku o "kompatibilnosti sa Rusijom".

 

Primjer 4

Gruzija je 2021. godine obilježila 100 godina od sovjetske okupacije. Gruzijski san, predvidljivo, nije obilježio ovaj dan - niti 100. godišnjicu ustanka iz 1924. godine.

U tadašnjoj izjavi na Facebooku, premijer Garibashvili je tvrdio da je 16. februara 1921. Crvena armija napala Gruziju, ali Rusija nije spomenuta.

Međutim, arhivski dokumenti potvrđuju historijske činjenice. 12. februara 1921. u regiji Lori započeo je inscenirani ustanak, u koji je Crvena armija bila uključena od prvih minuta.

Zvanični sovjetski i moderni ruski izvještaji tvrde da su radnici ustali 12. februara, a Crvena armija im je priskočila u pomoć 16. februara.

Ova lažna verzija se ne pojavljuje ni u jednom gruzijskom udžbeniku niti u jednoj knjizi objavljenoj u Gruziji nakon 1990. Nijedan gruzijski historičar nikada nije ovo napisao.

Pa odakle je došao datum 16. februar u Garibašvilijevoj izjavi, ako nije dostavljen iz Moskve?

Gruzijsko društvo se i dalje suočava sa mnogim sramotnim epizodama dok Gruzijski san radi na postizanju „kompatibilnosti sa Rusijom“.