Kada propaganda zamijeni politiku: Ruska kriza sa vodsnabdijevanjem u okupiranoj Ukrajini
Dana 30. septembra 2025. godine, Rusija je proslavila godišnjicu „ponovnog ujedinjenja novih regija“ – što se u prokremljskim dezinformacijama odnosi na okupaciju dijelova ukrajinskih regija Donjeck, Lugansk, Zaporižje i Herson. Kako bi obilježila ovu priliku, Rusija je kovala novčiće sa prikazima ovih ukrajinskih teritorija i organizirala raskošne koncerte na kojima su vrhunske ruske poznate ličnosti hvalile „brigu“ Moskve za okupirane teritorije. Kroz ove pažljivo osmišljene događaje, Kremlj je nastojao projicirati sliku stabilnosti i prosperiteta – propagandni performans koji je imao za cilj prikriti surovu stvarnost na terenu koja je daleko od te slike.
Istaknut primjer kakav je život zaista na okupiranim teritorijama je tekuća kriza sa vodsnabdijevanjem. Od prve ruske invazije 2014. godine, ove regije se suočavaju sa velikom nestašicom pitke vode – problemom koji se dodatno pogoršao od 2022. godine i sada uzrokuje Kremlju veliku glavobolju. Odgovor i lijek Kremlja: stalni pritisak propagande i dezinformacija.
Krim i mit o „vodnom ekocidu“
Do 2014. godine, Krim je dobijao 85 posto vode putem Sjevernokrimskog kanala, glavnog hidrauličkog objekta koji je preusmjeravao vodu iz rijeke Dnjepar na poluostrvo. Nakon okupacije i odbijanja Rusije da pregovara ili plati za ovaj vrijedan resurs, Ukrajina je prekinula dovod vode Krimu i izgradila privremenu branu u Hersonskoj oblasti.
Neko vrijeme, rezervoari na Krimu su omogućili Kremlju da umanji značaj problema. Međutim, vojni zahtjevi su ubrzo poremetili vodni bilans Krima. Ruska vojska koja je okupirala Krim koristila je ogromne količine vode za vlastite potrebe, a vještački rast stanovništva na poluostrvu zbog masovnog ruskog preseljavanja, također, je vršio dodatno opterećivao resurse. Do 2016. godine, nestašica je bila dovoljno ozbiljna da Moskva problem pretvori u političko oružje. Na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a u novembru 2016. godine, ruski predstavnik Pjotr Iljičev optužio je Ukrajinu da provodi „vodenu blokadu“ koja je navodno potkopava ljudska prava i međunarodne norme. Optužba je ignorirala jednu ključnu činjenicu: prema međunarodnom pravu, okupacijska država donosi i odgovornost za osiguranje osnovnih potreba stanovništva.
Od tada, Rusija je izgradila složenu naraciju o navodnom "vodenom ekocidu" Ukrajine, pa čak i podnijela tužbu Evropskom sudu za ljudska prava (ESLJP). Kada je Sud konačno odbacio rusku tužbu 2023. godine, kremaljski mediji su uglavnom ignorirali ishod. Dezinformacijska vrijednost slučaja već je bila izvučena - pojačavajući omiljenu rusku priču o žrtvi i moralnoj superiornosti suočenoj sa takozvanom zapadnom nepravdom.
Okrivljavanje Zapada, obećavanje čuda
Osim što okrivljuje Ukrajinu, Kremlj je, također, pokušao okriviti "zli i agresivni Zapad" kao navodnog krivca, tvrdeći da je "vodena blokada Krima dio antiruske strategije" koju provode EU i SAD. Drugi narativi su graničili s apsurdnim: budući da rijeka Dnjepar izvire u Rusiji, tvrdili su propagandisti, njena voda "pripada" Moskvi. Čak su prijetili da će "odsjeći rijeku" od Ukrajine.
Kako bi prikrili sve goru stvarnost, prokremljski kanali za dezinformacije zasuli su publiku obećanjima o inženjerskim čudima. Kremlj je obećao da će izgraditi podvodni tunel ispod Crnog mora kako bi snabdijevao Krim ruskom vodom. Došli su na ideju da vade vodu sa dna morskih pećina, gdje "svježi izvori izviru direktno sa dna Crnog mora". Čak su rekli da će poslati avion koji će izazvati kišu izbacivanjem padavina iz oblaka iznad rezervoara.
Nijedno od ovih obećanja nije ispunjeno. Lokalno stanovništvo se naviklo na planirane nestanke vode i beskrajne redove ispred tankera koji su dostavljali vodu za piće nekoliko puta sedmično. U međuvremenu, ruska vojska je bušila nove bunare i gradila vodovodne cijevi za vlastite potrebe dok se pripremala za svoju potpunu invaziju.
Voda kao izgovor za rat
Do 2022. godine, propaganda o vodi pretvorila se u opravdanje vojne agresije. Rusija nije krila da je jedan od njenih vojnih ciljeva u Ukrajini stvaranje kopnenog koridora od Rusije do okupiranog Krima i preuzimanje kontrole nad Sjevernokrimskim kanalom - ovo je predstavljeno kao "oslobodilačka" misija za vraćanje vode na poluostrvo. U roku od nekoliko dana, ruske snage su zauzele hidraulične objekte u ukrajinskoj Hersonskoj oblasti, a državni mediji su taj potez proslavili kao trijumf: Moskva je navodno održala obećanje da će spasiti Krim od žeđi.
Ideja da bi obnavljanje vodosnabdijevanja Krima moglo nekako legitimizirati rusku invaziju pojavila se čak i u zapadnim diskusijama. U oktobru 2022. godine, Elon Musk je uključio garanciju snabdijevanja vodom Krima kao jednu od tačaka svog kontroverznog mirovnog prijedloga između Rusije i Ukrajine koji je objavio na svom Twitter nalogu.
U stvarnosti, ova takozvana pobjeda pokazala se šupljom. Čak su i kremaljski komentatori priznali da su gubici vode u kanalu dostigli 40 posto, okrivljujući Kijev da ne održava infrastrukturu koja je godinama bila pod ruskom okupacijom.
Od tada, zalihe vode su se smanjile u južnim regijama Ukrajine, uključujući i Krim. 2023. godine, dok je obuzdavala ukrajinsku kontraofanzivu, ruska vojska je digla u zrak branu Kahovka. To je stvorilo još jednu vanrednu situaciju za sve objekte koji su se oslanjali na vodu iz Dnjepra. Pošto više nije bilo nikoga ko bi bio kriv za "vodeni ekocid" Krima, ruske vlasti su počele zataškavati problem snabdijevanja vodom Krima - još jedan oblik kontrole u Kremljevom manipulativnom planu.
Žedni patrioti
U 2025. godini, problem vodosnabdijevanja u okupiranim dijelovima istočne Ukrajine postao je kritičan. Nezavisno izvještavanje stvara sumornu sliku koja je u oštrom kontrastu sa zvaničnim narativima. Veliki gradovi poput Donjecka i Mariupolja dobijaju vodu samo nekoliko sati svaka dva ili tri dana. Bolnice, vrtići i škole su među prvima koji imaju probleme kada voda prestane teći - čitavi okruzi se oslanjaju na vodu dopremljenu kamionima koja stiže samo jednom ili dva puta sedmično, prisiljavajući stanovnike da satima čekaju u redovima sa plastičnim posudama samo da bi napunili nekoliko boca.
Kremlj je pokrenuo još jednu FIMI kampanju odbacujući ovu humanitarnu katastrofu kao "privremene poteškoće i manje neugodnosti". Državni mediji izvještavaju da se "Putin lično bavi problemom" i da se "kilometri glavnih vodovodnih cjevovoda popravljaju". Kremlj je obećao Donbasu ogromne infrastrukturne projekte, uključujući desalinizaciju vode Azovskog mora kao u Izraelu ili Južnoj Koreji. Također tvrde da će regija „vrlo brzo“ imati toliko vode da će se nove turističke destinacije i luksuzni resorti graditi direktno na prvim linijama fronta.
Istovremeno, komentatori dodaju da stanovništvo mora pristupiti „neugodnoj situaciji s vodom“ sa herojskim stoicizmom za dobrobit velikog Carstva: „Ne preostaje ništa drugo nego biti strpljiv i čekati. Neka se ovo strpljenje što prije nagradi!“ U međuvremenu, u septembru 2025. pojavile su se informacije da Rusija planira kriminalizirati objavljivanje vijesti o nedostatku vode. Klasična taktika Kremlja nije rješavanje problema, već njegovo zataškavanje dok se istovremeno održava mit o prosperitetnoj Rusiji.
Upravljanje percepcijom, a ne stvarnošću
Od Krima do Donbasa, voda je postala jedan od omiljenih instrumenata manipulacije Moskve. Svaka faza krize - od mita o ukrajinskoj "vodenoj blokadi" do fantazije o podvodnim tunelima i retorike "herojskog strpljenja" - odražava jedan obrazac: strategiju Kremlja da prikrije neuspjehe u upravljanju putem propagande. Tamo gdje Rusija ne može pružiti stabilnost ili osnovne usluge, ona isporučuje priče. Slavine mogu presušiti, ali propaganda nikada ne presuši.