Političke posljedice članstva u NATO -u za Crnu Goru

Članstvo Crne Gore u NATO -u otvorilo je nove puteve vojne saradnje i većeg političkog uticaja. Politički podijeljena Crna Gora i dalje vidi NATO kao stub svoje stabilnosti.

Crna Gora je slijedila kontinuirani prozapadni pogled pod vodstvom Mila Đukanovića, koji je od 1991. godine vladao mladom državom kao premijer ili predsjednik. Ovaj evroatlantski pristup ohrabrio je naciju da usvoji euro kao svoju nacionalnu valutu, nezavisnost od Srbije 2006. godine, pa čak i započNE pregovore o pristupanju Evropskoj uniji 2010. godine. U isto vrijeme, zemlja je uspješno pristupila NATO -u sedam godina kasnije.

Crna Gora je nedavno proslavila četvrtu godinu članstva u NATO -u, što je imalo velike političke i sigurnosne posljedice za zemlju. Međutim, nova Vlada u Podgorici izrazila je zabrinutost zbog evroatlantskog pristupa Crne Gore.

Đukanovićeva 30-godišnja vladavina poremećena je prošlogodišnjim opštim izborima, kada njegova stranka, Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS), nije dobila većinu glasova. Umjesto toga, glavne opozicione stranke osnovale su koaliciju koja je imala 41 od 80 mjesta u crnogorskoj Skupštini.

Opozicija je izabrala Zdravka Krivokapića za novog premijera zemlje. Njegov i izbor nove Vlade je izazvao zabrinutost zbog zapadnih pogleda zemlje. Svakako, Krivokapić je dugo bio skeptik kada je u pitanju integracija Crne Gore u NATO i EU i podržavao je održavanje bliskih veza sa Rusijom.

Uprkos tome, svi strahovi u vezi sa ovom retorikom ubrzo su utihnuli, jer je Krivokapić izjavio da će se Crna Gora obavezati na vladavinu prava i svoje međunarodne obaveze pod njegovim vođstvom. Ovo je važan signal s obzirom na pozitivne ishode koje joj je tokom prethodne četiri godine donijelo članstvo u NATO.

Transformacija Crne Gore

Nakon nasilnog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1992., termin „socijalistička“ je uklonjen i zemlja je postala Savezna Republika Jugoslavija. Ova država se sastojala od dvije republike: Srbije i Crne Gore.

Odnos između Srbije i Crne Gore bio je najprijateljskiji odnos u Jugoslaviji, jer dva naroda dijele jasne kulturne i vjerske veze. Štaviše, zemlje su kroz istoriju bile bliski saveznici i borile su se jedna uz drugu protiv Osmanlija u 19. vijeku, kao i Austrougarskog carstva tokom Prvog svjetskog rata.

Savezna Republika Jugoslavija je 2003. godine transformirana iz savezne republike u „saveznu državu“ pod nazivom Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Međutim, savezna država bila je kratkog vijeka i samo tri godine kasnije održan je referendum u vezi sa crnogorskom nezavisnošću. Odredbama o provođenju referenduma predviđeno je da polovina stanovništva učestvuje i zahtijevalo se da najmanje 55 posto Crnogoraca podrži nezavisnost kako bi bilo koja promjena bila valjana. Prag validacije usko je prešao 0,5 posto u korist nezavisnosti.

Od 1991. godine, Milo Đukanović i njegova stranka DPS upravljaju Crnom Gorom i imaju veliki uticaj na smjer kretanja zemlje. Počevši svoju političku karijeru kao ponosni Jugosloven, Đukanović je napravio dramatičan pomak i odlučio se distancirati od Jugoslavije i Miloševićevog režima. Razvio je bliže veze sa Zapadom i počeo slijediti strogo prozapadnu vanjskopolitičku agendu.

On je iskoristio svaku političku priliku koja je na raspolaganju za jačanje ovog odnosa. Na primjer, koristio je Daytonski sporazum kao sredstvo za otvaranje direktne komunikacije sa Sjedinjenim Državama 1995. Tokom NATO bombardovanja 1999. godine, Đukanović je pregovarao sa državama članicama NATO -a u pokušaju da ograniči vazdušne napade u Crnoj Gori. Nadalje, javno se izvinio zbog uloge Crne Gore u bombardovanju Dubrovnika 1991. Ovi politički manevri dobro su mu poslužili u narednim godinama.

Dok se distancirao od Jugoslavije i uspostavljao direktnu komunikaciju sa zapadnim zemljama, Đukanović je počeo podržavati ideju odvojenog crnogorskog identiteta i nezavisne crnogorske države.

Put u NATO

Godine 2003., kada je država postala Državna zajednica Srbija i Crna Gora, prijavila se za članstvo u NATO -ovom programu Partnerstvo za mir (PzM). Ovo je označio prvi potez zemlje u uspostavljanju veza sa najvećim svjetskim vojnim savezom. PfP je program koji se fokusira na uspostavljanje konsolidirane mreže institucionalnih odnosa između država nečlanica i NATO-a.

Ovo je bio izvanredan potez u vrijeme kada je anti-NATO raspoloženje bilo visoko u zemlji zbog vazdušne kampanje protiv Jugoslavije 1999.

Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti 2006. godine, Crna Gora se pridružila Partnerstvu za mir i počela sa pripremama za prijem u NATO, koji je formalni poziv izdao 2015. godine. Crna Gora je 2017. postala punopravna država članica. Ovo predstavlja najveći uspjeh zemlje u pogledu njenih evroatlantskih težnji.

Uprkos ovom postignuću, prozapadno usklađivanje ostaje nepopularno u zemlji. Na primjer, kada je Crna Gora pristupila NATO -u u junu 2017. godine, javno mnijenje je bilo podijeljeno. Prema istraživanjima CEDEM -a provedenom iste godine kada je Crna Gora pristupila NATO -u, 51 posto ispitanika se protivilo članstvu u NATO -u. Štaviše, na pitanje o ulozi NATO -a u svijetu, 54 posto ispitanika reklo je da ima negativnu percepciju Alijanse.

Crna Gora je jedina država zapadnog Balkana koja nema etničku većinu, što znači da nijedna etnička grupa ne čini više od polovine stanovništva. Prema popisu iz 2011. godine, 45 posto stanovništva se izjasnilo kao Crnogorci. Oko 29 posto se izjašnjava kao Srbi, dok su devet posto Bošnjaci i pet posto Albanci. U zemlji postoji i nekoliko drugih etničkih grupa.

Različite etničke zajednice u Crnoj Gori imaju suprotna gledišta o smjeru kojim bi nova Vlada trebala krenuti. Dok većina Crnogoraca podržava evroatlantske integracije, crnogorski Srbi ne dijele ovo mišljenje. U prošlosti su opozicione stranke koje predstavljaju srpsku manjinu, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, održavale proteste protiv NATO-a i tražile održavanje referenduma o članstvu.

Prednosti članstva u NATO -u

Iako je Crna Gora mala država, sa oko 620.000 stanovnika i teritorijom manjom od 14.000 kvadratnih kilometara, geostrateški položaj Crne Gore i pristup Jadranskom moru posebno su korisni NATO -u.

Članstvo Crne Gore došlo je u teškim vremenima u Evropi. Rusija je već bila anektirala Krim, plašeći se daljeg širenja NATO-a na svom istočnom krilu. Članstvo u NATO-u kasnije je smanjilo ruski uticaj u Crnoj Gori, koja je koristila opoziciju i Pravoslavnu crkvu za promociju panslavizma iskorištavajući kulturna i vjerska pitanja.

Prije članstva zemlje u NATO-u, ruski obavještajci su navodno pokušali organizirati državni udar kako bi spriječili ulazak Crne Gore u NATO i postavili prorusku vladu. Prema crnogorskim tužiocima, zaverenici koji su stajali iza ovog pokušaja puča imali su podršku Kremlja. Uprkos tome, Rusija je odbacila optužbe.

Takve prepreke nisu spriječile Crnu Goru da uđe u NATO. Članstvo je pružilo sigurnosne garancije i osjećaj stabilnosti s obzirom na male vojne snage Crne Gore, koja ima samo 2.400 aktivnih službenika. Zemlja je modernizirala svoje naoružanje i učestvovala je u nekoliko vojnih vježbi i vježbi za upravljanje krizama koje su njenoj vojsci omogućile naprednu stručnu obuku.

Štaviše, čak i prije članstva, NATO je otvorio put Crnoj Gori za sticanje većeg diplomatskog uticaja. Prvi put 2010. zemlja je dala svoj vojni kontingent operacijama NATO -a u Afganistanu. Danas Crna Gora učestvuje u mirovnoj misiji NATO -a na Kosovu (KFOR), osiguravajući mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu. U tom smislu, Crna Gora je dobar primjer kako male zemlje mogu doprinijeti misiji organizacije.

Ono što je najvažnije, osim političkih i sigurnosnih koristi, Crna Gora je postala član saveza koji se temelji na demokratiji, ljudskim pravima i poštovanju međunarodnog prava.

Hoće li novi premijer promijeniti evroatlantski pravac Crne Gore?

Skupštinski izbori 2020. rezultirali su kritičnim promjenama u sastavu izvršne vlasti. DPS je izgubio mjesta i to je stvorilo priliku opozicionim strankama da stvore jedinstven front i formiraju novu vladu. Prvi put u tri decenije DPS više nije na vlasti.

Ovog puta opozicija je formirala većinu kroz trostranačku koaliciju pod vodstvom premijera Zdravka Krivokapića. Izbor Krivokapića izazvao je različite zabrinutosti. On je u prošlosti bio kritičan prema ulasku zemlje u NATO i njenim integracijama u EU i izjavio je da ne bi priznao nezavisnost Kosova da je na vlasti. Krivokapić smatra da je Srbija glavni saveznik te zemlje i želi održati bliske veze sa Rusijom.

Ipak, opozicioni lideri složili su se da Crna Gora treba nastaviti da se zalaže za reforme na putu u EU i ispunjava svoje međunarodne obaveze. Premijer Krivokapić je to jasno rekao tokom posjete sjedištu NATO -a u Briselu, gdje se susreo sa generalnim sekretarom NATO -a Jensom Stoltenbergom.

Na pitanje novinara da li će Crna Gora nastaviti ispunjavati obaveze NATO -a, Krivokapić je rekao da “... kada dođe u sukob sa bilo kojom politikom Saveza, naravno da ćemo se u svakom takvom slučaju pridržavati politike Saveza, to je vrlo jasan odgovor o putu kojim će ići Crna Gora ”.

Uprkos prethodnim izjavama Krivokapića u vezi sa EU i NATO -om, čini se da je svjestan koristi i značaja članstva u NATO -u. Nova vlada u Podgorici najvjerovatnije će nastaviti pratiti prozapadnu vanjskopolitičku agendu zemlje. Iako njena nova vlada ne voli Zapad, politički podijeljena Crna Gora i dalje vidi članstvo u NATO -u kao ključni stub svoje nacionalne stabilnosti.