Minhenski izvještaj o sigurnosti 2026: Rusija - moguć napad na susjednu državu šest mjeseci nakon primirja u Ukrajini

Eventualno primirje u Ukrajini ne bi značilo stabilnost, ali bi moglo otvoriti prostor ekstremnog rizika za evropsku sigurnost, u kojem bi Rusija mogla napasti drugu susjednu državu, navodi se u Minhenskom izvještaju o sigurnosti 2026, koji prethodi Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji koja će se održati od 13. do 15. februara, što je neviđeni strateški signal za uzbunu.
„Primirje u Ukrajini ne bi nužno značilo stabilnost. Rusija bi mogla iskoristiti pauzu u ratu u Ukrajini za obnovu svojih snaga i mogla bi biti u stanju napasti drugu susjednu zemlju u roku od šest mjeseci“, navodi se u Izvještaju, u procjeni koja radikalno mijenja značenje svake diskusije o miru, deeskalaciji ili zamrzavanju sukoba.
Ova informacija je očigledno već bila na stolu donositelja odluka u NATO-u, budući da su savezničke snage izvele vojnu vježbu u Litvaniji, čiji se scenario odnosi na invaziju Ruske Federacije u oktobru na državu članicu Alijanse, prema izvještaju koji je predstavio Fox News.
Ovu ranjivost pojačava širi politički kontekst opisan u Izvještaju, koji rizik nove ruske agresije stavlja u svijet koji je ušao u fazu politike "rušenja", u kojoj uništenje postojećeg poretka nije postala slučajna posljedica, već pretpostavljena strategija. Minhenski izvještaj o sigurnosti za 2026. godinu pokazuje da je, više od osam decenija nakon svoje izgradnje, međunarodni poredak nakon 1945. godine, koji su izgradile i garantirale Sjedinjene Američke Države, podložan ubrzanoj eroziji, čak i od strane svog glavnog nositelja. Ova realnost ne ostaje bez uticaja na proračune Kremlja, koji djeluje u strateškom okruženju u kojem su pravila sve fluidnija, a troškovi njihovog kršenja sve teže se predviđaju i nameću.
Citirani dokument naglašava da je Evropa ušla u produženu eru konfrontacije, usred ruskog rata agresije velikih razmjera i širenja njenih hibridnih kampanja, koje ciljaju ne samo Ukrajinu, već i političku, ekonomsku i socijalnu stabilnost evropskih država. Istovremeno, postepeno povlačenje Washingtona iz tradicionalne uloge glavnog garanta sigurnosti Evrope, što se ogleda u oklijevajućoj podršci Kijevu i u sve agresivnijoj retorici u vezi sa Grenlandom, pojačava osjećaj nesigurnosti na kontinentu. Pristup Sjedinjenih Američkih Država evropskoj sigurnosti se, prema Izvještaju, doživljava kao nestabilan, oscilirajući između uvjeravanja, uslovljavanja i prisile, kombinacije koja ozbiljno komplicira strateško planiranje evropskih saveznika.

Ova dvosmislenost je tim opasnija, jer podaci koje predstavlja citirani izvor ukazuju na rastuću neskladnost između stvarnih rizika i percepcije javnosti. Iako Rusija nastavlja voditi rat iscrpljivanja u Ukrajini i jačati svoje vojne i hibridne kapacitete, u mnogim državama G7 percepcija Rusije kao glavnog rizika smanjena je u odnosu na prethodnu godinu, a nadjačali su je strahovi povezani s domaćim ekonomskim krizama, dezinformacijama, političkom nestabilnošću ili trgovinskim ratovima. Izvještaj implicitno upozorava da bi ovaj "strateški zamor" mogao stvoriti upravo onaj prozor prilike koji bi Moskva mogla pokušati iskoristiti nakon mogućeg primirja, koristeći pauzu ne za deeskalaciju, već za regeneraciju snaga i testiranje istočnog boka NATO-a. U tom kontekstu, ideja o primirju predstavljena kao brzo rješenje za zaustavljanje rata u Ukrajini, kada se čita izvještaj, djeluje kao opasna iluzija. Autori pokazuju da zamrzavanje sukoba historijski nije dovelo do trajne stabilnosti, već je omogućilo agresorima da se vrate pod povoljnijim uslovima. Procjena da bi Rusija mogla biti sposobna napasti drugu susjednu državu u roku od šest mjeseci od primirja je operativna, a ne retorička, i odražava analizu vojnih sposobnosti, tempa oporavka snaga i prethodno uočenog strateškog ponašanja. 
 Za Evropu, ova perspektiva se preklapa sa nepotpunim prelaskom od potrošača sigurnosti do pružatelja sigurnosti. Dok su evropske države odgovorile povećanjem potrošnje na odbranu, formiranjem fleksibilnih koalicija lidera i pružanjem Ukrajini sredstava za nastavak ratnih napora, izvještaj postavlja ozbiljna pitanja o dovoljnosti ovih mjera u odsustvu funkcionalnog Pax Americana. Sumnje u sposobnost Evrope da kompenzira eroziju američkih garancija stalno se nadvijaju nad procjenama rizika.
Minhenski sigurnosni indeks 2026, indeks uključen u prethodno spomenuti izvještaj, potvrđuje ovu procjenu na brutalan statistički način. U svim analiziranim zemljama G7, percepcija da će politike sadašnjih vlada učiniti buduće generacije prosperitetnijim je u manjini, dok je očekivanje da će buduće generacije ostaviti "u gorem položaju" dominantno, dostižući apsolutnu većinu u Francuskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovaj gubitak povjerenja nije marginalan već strukturalni i hrani upravo klimu koju opisuje izvještaj: razočaranje reformama, odbacivanje inkrementalizma i prihvatanje rušenja kao legitimnog političkog rješenja.
U ovom psihološkom okviru, percepcija globalnih rizika se radikalno rekonfigurirala. Prema ukupnim rang listama G7 za period 2021-2025, rizici koji se smatraju najozbiljnijim više nisu ekološki, iako stvarni troškovi klimatskih promjena brzo rastu, već prijetnje koje se doživljavaju kao neposredne i konfliktne: cyber napadi na vlastitu zemlju, domaća ekonomska ili finansijska kriza, kampanje dezinformacija neprijateljskih aktera i trgovinski ratovi. Između 2021. i 2025. godine, dezinformacije od "neprijatelja" su se popele za devet mjesta u hijerarhiji G7, trgovinski ratovi za 10, a percepcija domaćeg ekonomskog rizika za pet mjesta, signalizirajući svijet u kojem se nesigurnost doživljava više kao namjeran napad nego kao sistemska pojava.

U ovom napetom kontekstu, Minhenska konferencija o sigurnosti od 13. do 15. februara dobija značaj koji daleko prevazilazi uobičajeni format transatlantskog dijaloga. Prisustvo Sjedinjenih Američkih Država preko državnog sekretara Marca Rubia odvija se u vrijeme kada se američka administracija doživljava kao jedan od glavnih faktora u rekonfiguraciji globalnog poretka, a poruke koje dolaze iz Washingtona analiziraju se ne samo zbog njihovog deklarativnog sadržaja, već i zbog njihovih implikacija za stvarno odvraćanje. Za evropske saveznike, ulog nije samo u razjašnjavanju stava SAD-a o Ukrajini, već i u procjeni kredibiliteta američke posvećenosti u scenariju u kojem bi Rusija odlučila testirati Alijansu u izuzetno kratkom vremenskom okviru.
Izvještaj o sigurnosti Minhen za 2026. godinu šalje nedvosmislenu poruku: svijet se brzo udaljava od logike reformi i kreće prema logici rušenja, u kojoj krhka primirja, transakcijski sporazumi i strateška dvosmislenost mogu postati katalizatori nasilja. Ako se ovo upozorenje ignorira ili razvodni u nejasnim diplomatskim formulama, rizik da će se Evropa suočiti s novom velikom sigurnosnom krizom, samo nekoliko mjeseci nakon mogućeg primirja u Ukrajini, značajno će se povećati.