KLJUČNI NARATIVI U PROKREMLJSKIM DEZINFORMACIJAMA
1. DEO: ELITE vs. NAROD
Definirajuća karakteristika prokremljovske dezinformacije je njeno ponavljanje. Bez obzira na sve nevjerovatne tvrdnje koje iznose, prokremljovski mediji često zvuče kao pokvarena ploča koja sadrži samo nekoliko osnovnih poruka za domaću i međunarodnu javnost. Ovo nije slučaj ili previd, to je planirano: ponavljanje čini laži uvjerljivijima. Prokremljovske dezinformacije to postižu držeći se niza narativa koji se ponavljaju i koji rade kao šabloni za određene priče.
Narativ je sveobuhvatna poruka koja se prenosi tekstovima, slikama, metaforama i drugim sredstvima. Narativi pomažu u prenošenju poruke, stvaraju suspenziju i čine informacije privlačnima. Mogu se kombinirati i modificirati na osnovu aktuelnih događaja i preovlađujućih stavova. Neki od njih postoje stotinama godina – varijacije narativa o „zapadu u raspadanju“ dokumentovane su još od 19. stoljeća. EUvsDisinfo je identificirao skup od pet dominantnih narativa koje koriste prokremljovski dezinformacijski mediji i ključne elemente pripovijedanja Kremlja. Ključne prokremljovske dezinformacijske narative imali smo priliku često vidjeti, korišteni su u mnogim prilikama: u pokušajima miješanja u izbore, tokom pandemije COVID-19, u nastojanju da se opravda ničim izazvan rat u Ukrajini.
Narativ je, također, snažno povezan sa raznim vjerovanjima u zavjeru. Zajednička karakteristika je tvrdnja o postojanju tajnih elita: vladara iz sjene, gospodara lutaka s odvratnim namjerama. Tokom pandemije pokazao se kao funkcionalan, efikasan i udoban šablon za proizvođače dezinformacija. Web stranica EUvsDisinfo sadrži brojne tvrdnje o tome da je virus stvorio čovjek, a mjere za suzbijanje njegovog širenja samo su način na koji elite uništavaju živote običnih ljudi.
Prvi ključni narativ prokremljanske dezinformacije: Elite protiv naroda
Ideja o eliti odvojenoj od marljivog naroda snažno je prisutna u političkoj istoriji. Nekoliko političara i političkih pokreta tvrdilo je da predstavljaju glas običnog čovjeka, malog čovjeka, tihe većine, protiv korumpirane i samozadovoljne klike koju čine predstavnici političkih stranaka, korporacija i medija. Ovaj narativ nije izum Kremlja, ali ga prokremljovske dezinformacije često iskorištavaju.
Žrtveni jarac
Ovaj narativ može biti vrlo uspješan, jer pruža žrtvenog jarca za ciljnu publiku koja je kriva za bilo kakve pritužbe: bankare, velike korporacije, Jevreje, oligarhe, muslimane, briselske birokrate, koga bilo. Ruski mediji su u plasiranju dezinformacija snažno su koristili ovu priču tokom pandemije COVID-19, stalno navodeći da je Bill Gates ili izmislio koronavirus ili da je koristio vakcine protiv njega za implantaciju "mikročipova".
Osim pandemije, ovaj narativ je korišten uoči referenduma o Bregzitu 2016., kao što najbolje ilustruju dva teksta koja je objavio Sputnjik: „Eurokratije prijeti Evropi“ i „Waffen-EU“.
Anglosaksonci i Ukrajina
Narativ "Elita protiv naroda" je, također, korišten u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu. Prokremljovski mediji pokušali su rusku invaziju oslikati kao „anglosaksonsku“ zavjeru, sukobljavajući Slavene jedni protiv drugih.
U prokremljskom govoru, „Anglosaksonci“ se koristi kao sveobuhvatni termin za ocrnjivanje Zapada, a posebno Velike Britanije i SAD. Anglosaksonci su navodno lukavi i krvoločni, smišljaju podle zavjere za globalnu dominaciju. Termin se često koristi za konstruiranje vjerovanja u zavjeru i ima element „sukoba civilizacija“, pomažući da se Zapad uokviri kao „drugi“ i jača ideju da Rusija pripada „drugačijoj civilizaciji“.
Dakle, u Ukrajini imamo (anglosaksonsku) elitu naspram (slavenskog) naroda, prema prokremaljskim spin-doktorima: Anglosaksonci traže sukob sa Rusijom po svaku cijenu, organizirali su državni udar 2014. prerušeni u demokratske proteste, žele uvući Ukrajinu u rat protiv Slavena, a koriste Ukrajinu kao antirusku ispostavu itd.
Laži „glasa razuma“
Narativ Elite protiv naroda ima više os sto godina dugu istoriju. Njegovi kreatori tvrde da su glas razuma i da se u ime obespravljenih građana, govoreći istinu o vlasti, protiv elita koje nastoje sakriti „istinu“ po svaku cijenu.
“Istina” se može odnositi na širok spektar pitanja, uključujući rat i mir, migracije, ekonomiju, dok su određene elite za koje se smatra da su “krive” za skrivanje istine strateški odabrane tako da odgovaraju pritužbama ciljne publike. Zaista, ovaj narativ se može prilagoditi i primijeniti na naizgled beskonačan broj pitanja: „Migracionu krizu uzrokuju velike korporacije kako bi se dobila jeftina radna snaga“; “Prevaru o globalnom zagrijavanju bankari koriste kako bi skrenuli pažnju javnosti sa stvarnih problema”; “Globalne korporacije, uglavnom proizvođači oružja, odgovorne su za rat u Ukrajini”.
U konačnici, iako se na površini čini da ova narativ simpatizira obične ljude, njegovi korijeni su, u stvari, autoritarni. Dokazi se rijetko daju da potkrijepe iznesene tvrdnje, a slijedeći principe zavjere, sam nedostatak dokaza se ponekad koristi kao dokaz: „Vidite koliko su elite moćne, skrivajući svaki trag svoje zavjere!“ Tipično, ovaj narativ, također, zahtijeva da se čitalac oslanja isključivo na riječ naratora: „Znam istinu, vjerujte mi!“ Zaista, kao i svi narativi zasnovani na vjerovanjima u zavjeru, i ovaj zahtijeva od svoje publike da prihvati tvrdnje na temelju vjere, a ne činjenica.