Kineska dužnička zamka - geostrategija

Američki državnik John Adams rekao je poznatu rečenicu: „Postoje dva načina da se osvoji i porobi zemlja: jedan je mačem; drugi je dug.” Kina je, birajući drugi put, prihvatila praksu neokolonijalne ere i brzo se pojavila kao najveći svjetski službeni kreditor. Davanjem ogromnih zajmova sa ograničenjima vezanim za finansijski ranjive države, ne samo da je ojačala svoje poluge moći nad njima, već je i neke upleo u zamke duga koje narušavaju suverenitet. Umjesto da prvo procijeni kreditnu sposobnost zemlje zajmoprimca, Kina rado daje kredite, jer što je veći teret duga na zajmoprimca, to je veća vlastita poluga moći Kine u toj zemlji.

Diplomatija dužničke zamke je termin u međunarodnim finansijama koji opisuje zemlju kreditora ili instituciju koja djelimično ili isključivo proširuje i povećava dug zemlji zajmoprimcu kako bi zajmodavac povećao svoju političku moć. Pojam "diplomatija dužničke zamke" prvi je skovao indijski akademik Brahma Chelaney. On je nazvao kinesku grabežljivu ili eksploatatorsku praksu pozajmljivanja, koja preplavljuje siromašne zemlje neodrživim zajmovima i prisiljava ih da Kini ustupe strateške resurse. Termin je prvi put korišten 2017. godine; u roku od 12 mjeseci brzo se proširio medijima, obavještajnim krugovima i zapadnim vladama. Dodatno je to definirano u izvještaju iz 2018. Belfer centra za međunarodne poslove Harvard Kennedy škole, koji opisuje diplomatiju dužničke zamker u kontekstu kineskih geostrateških interesa.

Rečeno je da zemlja kreditor daje prekomjerne kredite zemlji dužniku s namjerom da izvuče ekonomske ili političke ustupke kada zemlja dužnik postane nesposobna da ispuni svoje obaveze otplate. Uslovi zajmova često se ne objavljuju i često dolaze sa uslovima koji odgovaraju samo zajmodavcu. Termin se najčešće povezuje sa Kinom, ali se također primjenjuje na Međunarodni monetarni fond (MMF). Izraz "diplomatija dužničke zamke" koristi se u službenim dokumentima od strane vlade Sjedinjenih Američkih Država od Trumpove administracije nadalje. Više američkih vladinih dokumenata pominje ga, kao što je "Elementi kineskog izazova" (2020).

Ciljevi

Kineska politika prekomorskog razvoja nazvana je diplomatijom dužničke zamke, jer jednom zadužena zemlja ne servisira svoje kredite; postaje podložna pritisku Kine da podrži njene geostrateške interese. Prema Brahmi Chelaneyju, "jasno je da je to dio kineske geostrateške vizije". Kineska vlada je optužena da zahtijeva tajne pregovore i nekonkurentne cijene za projekte u kojima se licitacije moraju zatvoriti, a ugovori moraju ići kineskim državnimkompanijama koje naplaćuju cijene znatno iznad tržišnih.

Kao primjer se navodi kredit iz 2006. dodijeljen afričkoj zemlji Tongo, koji je imao za cilj obnovu infrastrukture. Od 2013. do 2014. godine, Tongo je pretrpio dužničku krizu kada ih Exim banka Kine, kojoj su krediti dugovali, nije otpisala. Zajmovi su činili 44 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) Tonga. Neki analitičari kažu da takve prakse ističu kineske hegemonističke namjere i izazove suverenitetu država. S. K. Chatterji u Asia Timesu komentirao je da je kineska diplomatija dužničke zamke predstavlja aspekt kineske strategije „rezanja salame“.

Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo rekao je da se kineski krediti olakšavaju mitom, dodajući da se "Kina pojavljuje sa mitom višim liderima u zemljama, u zamjenu za infrastrukturne projekte".

Mnogi kineski zajmovi, zapravo, nisu javno objavljeni, što je dovelo do problema „skrivenog duga“. Svaki ugovor od 2014. godine sadržavao je sveobuhvatnu klauzulu o povjerljivosti koja obavezuje zemlju zajmoprimca da čuva u tajnosti uslove ili čak postojanje zajma. Takva netransparentnost koju je nametnula Kina, kako se ističe u studiji, krši princip da javni dug treba biti javan, a ne skriven od poreskih obveznika kako bi vlade mogle biti odgovorne.

Analitičari su postavili tri strateška cilja vezana za kinesko kreditiranje:

1) „Popunjavanje 'Niza bisera' kako bi se riješila njena 'Malačka dilema' i projektirala moć preko vitalnih južnoazijskih trgovačkih ruta;

2) Podrivanje i slamanje regionalne koalicije predvođene SAD koja se osporava pravaPekinga u Južnom kineskom moru;

3) i omogućavanje mornarici Narodnooslobodilačke vojske da se infiltrira kroz 'Drugi lanac ostrva' u Pacifik".

Pogrešno izvještavanje

Istraživanje AidData, međunarodnog razvojnog tijela na Univerzitetu William & Mary u SAD-u, otkriva da polovina kineskog kreditiranja zemljama u razvoju nije prijavljena u službenoj statistici duga.

Često se drži izvan državnih bilansa, usmjerava se državnim kompanijama i bankama, zajedničkim ulaganjima ili privatnim institucijama, a ne direktno od vlade vladi.

Sada postoji više od 40 zemalja sa niskim i srednjim dohotkom, prema AidData, čija je izloženost dugu kineskim zajmodavcima više od 10 posto njihovog godišnjeg BDP-a kao rezultat ovog „skrivenog duga“.

Džibuti, Laos, Zambija i Kirgistan imaju dugove prema Kini u iznosu od najmanje 20 posto njihovog godišnjeg BDP-a.

Veliki dio dugova prema Kini odnosi se na velike infrastrukturne projekte kao što su putevi, željeznice i luke, kao i na rudarsku i energetsku industriju, u okviru inicijative predsjednika Xi Jinpinga Pojas i put.

Izgubljena nacionalna imovina

Neke države dužnici, kada nisu u stanju otplatiti kineske zajmove, primorane su Kini predati strateške resurse. Prenošenje svoje nacionalne električne mreže u Laosu, bogatom vodom, pod kinesku većinsku kontrolu ima implikacije i na njegove vodne resurse, jer hidroenergija čini više od četiri petine nacionalne proizvodnje električne energije.

Jedan od najranijih uspjeha Kine bio je osiguranje 1.158 kvadratnih kilometara strateške teritorije od Tadžikistana 2011. godine u zamjenu za oprost duga. Od tada, kroz kinesku vojnu bazu u Badakšanu, Kina je dodatno konsolidovala svoje uporište u Tadžikistanu, zbog tamošnje korumpirane vlasti.

Poznat je i primjer transfera luke Hambantota iz Šri Lanke, zajedno sa više od 6.000 hektara zemlje oko nje Pekingu na 99-godišnji zakup. Prenos strateški najbolje locirane luke u regionu Indijskog okeana krajem 2017. u Šri Lanki je viđen kao ekvivalent teško zaduženog farmera koji svoju ćerku daje okrutnom zajmodavcu novca.

Kineska diplomatija dužničke zamke nije poštedjela čak ni svog bliskog saveznika Pakistan. Opterećen ogromnim kineskim dugom, Pakistan je dao Kini ekskluzivna prava, zajedno sa poreskim olakšicama, da upravlja lukom Gwadar u naredne četiri decenije, a Peking takođe drži 91 posto prihoda luke. Kina također planira izgraditi u blizini Gwadara ispostavu u stilu Džibutija za svoju mornaricu. Gwadar je postao centar masovnog, odlučnog protesta protiv kineskog prisustva u zemlji.

Lokalno stanovništvo, pa čak i oni koji nisu iz grada, okupili su se u Gwadaru kako bi se suprotstavili kineskom prisustvu u Beludžistanu, provinciji u kojoj se Gwadar nalazi.

U malim ostrvskim državama, Kina je pretvorila velike zajmove u kupovinu čitavih ostrva kroz ekskluzivna prava na razvoj. Kina je preuzela nekoliko ostrva u arhipelagu u Indijskom okeanu na Maldivima i jedno ostrvo u južnopacifičkoj državi Solomonova ostrva. Evropska unija je u međuvremenu odbila spasiti balkansku republiku Crnu Goru zbog toga što se stavila pod hipoteku Kini.

Kina često počinje kao ekonomski partner male, finansijski slabe zemlje, da bi postepeno postala njen ekonomski gospodar. Ogromni dugovi koji se duguju Kini neće nestati samo zato što Peking podiže zavjesu šutnje. A teret otplate neizbježno će snositi ljudi koji najmanje mogu priuštiti da se žrtvuju. Iako se Kina možda odrekla dugova i pregovarala o kreditima u brojnim afričkim zemljama, isto se ne može reći za druge dijelove svijeta. Ova razlika se može pripisati činjenici da trenutno afrički kontinent ne nudi neposredne geostrateške mogućnosti Pekingu u poređenju sa drugim dijelovima svijeta.