Energetska tranzicija Zapadnog Balkana – kako dalje?

Autori: Mirza Kušljugić, profesor Fakulteta elektrotehnike Univerziteta u Tuzli i predsednik Regionalnog centra za održivu energetsku tranziciju (RESET), i Damir Miljević, konsultant u oblasti energetske tranzicije i član RESET-a

Zemlje regiona Zapadnog Balkana (region) suštinski nisu prihvatile energetsku tranziciju, a posebno ne dekarbonizaciju elektroenergetskog sektora, kao strateško opredjeljenje razvoja energetike. Naime, premda su pokrenule izrade integrisanih nacionalnih energetskih i klimatskih planova nisu donijele zvanične odluke o dekarbonizaciji niti je o tome postignut društveni konsenzus. Političke izjave, kao što je Sofijska deklaracija, su iznuđeni postupci pod pritiskom međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije (EU).

Dosadašnje provođenje reformi i planova tranzicije uglavnom je rezultat uticaja vanjskih političkih i ekonomskih faktora. Ključni unutrašnji akteri na ove uticaje reaguju reaktivno, nastojeći zadržati postojeće stanje i odnose u sektoru, a naročito prolongirati proces napuštanja korištenja uglja za proizvodnju električne energije.

Zato su rezultati provođenja reformi poražavajući[1]. Posljedica je da u proteklih 20 godina nedostaju potrebne investicije, posebno u proizvodne elektroenergetske objekte, premda su termoenergetska postrojenja, koja su okosnica sektora, zastarjela i neefikasna.

Trenutni proizvodni portfoliji koji su zasnovani na termoelektranama na ugalj, ne mogu više da garantuju ni sigurnost snabdijevanja

Aktuelna energetska kriza, koja je izrazito teško pogodila većinu zemalja regiona, ukazuje da koncept na kome se do sada razvijao elektroenergetski sektor, kao najvažniji dio energetike, nije održiv sa tehničkog, ekonomskog i okolinskog aspekta. Šta više, trenutni proizvodni portfoliji koji su zasnovani na termoelektranama na ugalj, ne mogu više da garantuju ni sigurnost snabdijevanja. Očigledno je da je potrebno osmisliti novi koncept razvoja sektora koji je baziran na paradigmi okolinski i klimatski održivog razvoja.

Tranzicija bez vizije

U nedavno publikovanom istraživanju „Barometar spremnosti država za održivu energetsku tranziciju“ sa naslovom „Savršena oluja – nekontrolisana dekarbonizacija elektroenergetskog sektora Zapadnog Balkana“[2] upozorava se da nije moguće upravljati energetskom tranzicijom bez jasne i opšteprihvaćene vizije razvoja. U istraživanju je  učestvovalo preko 130 istaknutih stručnjaka i aktivista iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Dominantan stav učesnika u istraživanju je da je energetska tranzicija neminovan i poželjan proces kome treba pristupiti odmah. Kao ključne tehnologije dekarbonizacije navode se vjetroelektrane i solarne fotonaponske elektrane, a kao najveći izazovi tranzicije integracija ovih varijabilnih izvora energije i zahtjevi za inkluzivnom i pravičnom tranzicijom.

Najveći izazovi tranzicije su integracija varijabilnih izvora energije i zahtjevi za inkluzivnom i pravičnom tranzicijom

U istraživanju je identifikovan konsenzus učesnika da institucionalni akteri (vlade i parlamenti) i ključni ekonomski akteri (elektroprivrede) nisu spremni za održivu energetsku tranziciju. Ključni akteri u sektoru nemaju viziju održivog razvoja, planove napuštanja fosilnih goriva, načine rješavanja problema energetskog siromaštva, a posebno ne koncept ekonomskog restrukturiranja regiona uglja.

Interesantno je da učesnici u istraživanju nemaju identične stavove o brzini tranzicije (posebno napuštanja korištenja uglja) i o očekivanim nosiocima ovog procesa. Međutim, preovladava stav da će do napuštanja korištenja uglja doći najkasnije do 2050. godine, a da će brzinu tranzicije dominantno odrediti vanjski uticaji. Očekuje se da će pored vanjskih faktora nosioci tranzicije biti vlade (posebno u Srbiji), elektroprivrede (posebno u Crnoj Gori) i privatni veliki i mali investitori (posebno u Bosni i Hercegovini).

Trenutno stanje, uzroci i posljedice

U prethodnih nekoliko mjeseci pokazale su sve slabosti postojećih elektroenergetskih sistema u regionu, koje su ugrozile funkcionisanje sektora pa i sigurnost snabdijevanja. Osnovni uzrok energetske krize su bili problemi u radu termoelektrana na ugalj. Općenito, u termoenergetskom sektoru u regionu izraženi su problemi ili u rudnicima (npr. u Kolubari, Bitoli i Kreki) ili u termoelektranama (npr. u TE Pljevlja i TE Kosovo).

Pošto su slabosti strukturnog karaktera očekivati je da će problemi sa proizvodnjom iz termoelektrana i dalje biti prisutni, te da će sigurnost snabdijevanja u narednom zimskom periodu biti i dalje ugrožena.

Politika regulacije cijena za posljedicu ima paradoks da su maloprodajne cijene manje od veleprodajnih

Region Zapadnog Balkana općenito ima u periodu novembar-april deficit električne energije što je uglavnom posljedica korištenja električne energije za grijanje u domaćinstvima, koje je ekonomski isplativo zbog niskih, subvencioniranih cijena. Politika regulacije cijena električne energije za posljedicu ima paradoks da su maloprodajne cijene u regionu manje od veleprodajnih.

Ovo je u posljednje vrijeme posebno bilo izraženo u periodima kada je cijena na referentnim regionalnim berzama dostizala rekordno visoke vrijednosti – na tržištu „dan unaprijed“ cijene su bile i do 10 puta veće od maloprodajnih. Većina zemalja je bila prinuđena da nedostajuću energiju uvozi po ovakvo visokim cijenama i/ili da uvede redukcije u snabdijevanju.

Dugoročne posljedice energetske krize u regionu će se moći procjenjivati tek nakon smirivanja cijena u Evropi i prestanka sezone grijanja. Za očekivati je da će diskusija oko brzine dekarbonizacije elektroenergetskog sektora i sigurnosti snabdijevanja dominirati prilikom izrade dugoročnih planova razvoja.

Energetska tranzicija i odgovor na krizu u EU

Trenutna energetska kriza je pokazala da evropsko tržište ima direktan uticaj na veleprodajna tržišta u regionu. Stoga je prilikom osmišljavanja načina izlaska iz krize, a posebno pri izradi dugoročnih strategija razvoja, važno sagledati koncept i planove EU za dalji razvoj energetike.

Općenito, kao odgovor na probleme koji su izazvali krizu u Evropi (posebno rast cijena prirodnog gasa), kao i izraženu zavisnost od uvoza gasa iz Rusije Evropska komisija predlaže intenziviranje energetske tranzicije. Novim planom REPowerEU[3] predviđa se i diversifikacija pravaca snabdijevanja gasom, ubrzavanje proizvodnje obnovljivog gasa i zamjena gasa kao energenta za grijanje i proizvodnju električne energije.

EU planira ubrzavanje dekarbonizacije, posebno izgradnje obnovljivih izvora energije

Dakle, planira se ubrzavanje procesa dekarbonizacije, posebno izgradnje obnovljivih izvora energije, a u skladu sa programom „Evropski zeleni plan“ ili „Fit for 55%“[4]. Kratkoročno, moguće je produženje rada pojedinih nuklearnih elektrana, kao i termoelektrana na ugalj. Općenito, planira se veći fokus na korištenje toplotnih pumpi kao i na skladištenje energije, uključujući i skladišta toplotne energije za grijanje i hlađenje[5],[6].

Fleksibilnost sistema radi integracije velikih iznosa varijabilnih obnovljivih izvora električne energije postaje ključni faktor uspjeha dekarbonizacije.

Kako dalje?

Energetska tranzicija treba da ostane okosnica koncepta razvoja energetskog sektora. Dekarbonizacija elektroenergetike, odnosno smanjenje i konačno prestanak korištenja fosilnih goriva za proizvodnju električne energije, treba biti prioritet prilikom izrade integrisanog energetskog i klimatskog plana.

Zbog toga je potrebno postići konsenzus oko datuma planskog prestanka korištenja uglja kao i trajektorije (brzine i dinamike) smanjenja emisija gasova sa efektom staklene bašte. S tim u vezi potrebno je uspostaviti sistem ograničavanja i trgovanja certifikatima za prava na emitovanje CO2 (Emission Trading System – ETS). Na taj način bi se izbjegli i efekti primjene očekivanog prekograničnog oporezivanja emisija (Carbon Border Adjustment Mechanism – CBAM) prilikom izvoza električne energije u EU.

Iskoristiti prednosti regionalnog pristupa balansiranju proizvodnje iz vjetroelektrana i fotonaponskih elektrana

Premda će svaka država izraditi svoj plan dekarbonizacije proizvodnje električne energije, koji odgovara njenom trenutnom stanju i potencijalima, potrebno je primijeniti regionalni pristup planiranju. U cilju iskorištavanja komparativnih prednosti pojedinih zemalja potrebno je uspostaviti tržišta dan-unaprijed i unutar-dana i povezati ih sa jedinstvenim tržištem EU.

Kako bi se osiguralo troškovno optimalno  balansiranje varijabilnih obnovljivih izvora treba povezati nacionalna balansna tržišta, unutar regiona i sa evropskim harmonizovanim balansnim tržištem[7]. Polazne analize o prednostima regionalnog pristupa balansiranju proizvodnje iz vjetroelektrana i fotonaponskih elektrana u regionu su već urađene i mogu da posluže kao osnova za širu stručnu raspravu[8].

Poseban značaj treba dati politikama i mjerama podsticaja proizvodnje energije za vlastite potrebe

Bez obzira na odabranu dinamiku dekarbonizacije u svakoj državi odmah treba implementirati politike i mjere inkluzivne i pravične tranzicije, uvažavajući ciljeve decentralizacije i demokratizacije energetike. Pri tome poseban značaj treba dati politikama i mjerama podsticaja proizvodnje energije za vlastite potrebe i  aktivnom uključivanju građana i privrede u finansiranje tržišne proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora.

Podsticanje  građana i privrede da vlastitim sredstvima učestvuju u proizvodnji električne energije za vlastite potrebe, a eventualni višak proizvodnje plasiraju u mrežu, omogućit će istovremeno ubrzanje procesa dekarbonizacije, smanjiti potrebu za izgradnjom i finansiranjem novih velikih objekata za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, smanjiti gubitke na prenosnoj i distributivnoj mreži uz istovremeno povećanje sigurnosti snabdjevanja i smanjenje  računa za utrošenu električnu energiju kod građana i preduzeća.

Energetske zadruge i energetske zajednice trebale bi biti okosnica modela decentralizacije i demokratizacije energetike

S obzirom da građani i preduzeća imaju značajan finansijski potencijal treba stvarati uslove za angažovanje njihovih sredstava, imobilisanih na računima štednje, u vlasnička ulaganja i participaciju u izgradnji i velikih elektroenergetskih objekata, što će značajno doprinijeti i demokratizaciji samog sektora.

Energetske zadruge i energetske zajednice trebale bi biti okosnica modela decentralizacije i demokratizacije energetike u lokalnim zajednicama na osnovu kojih bi se, pored dekarbonizacije, trebalo uspješno uticati i na smanjenje energetskog siromaštva. Pitanje energetskog siromaštva, koje postaje sve izraženiji problem u regionu, i pitanje pravične tranzicije i restrukturiranja regiona uglja moraju se iz sfere isključivo socijalne politike prebaciti u fokus novih tranzicionih i razvojnih politika i početi ubrzano tretirati kako bi se obezbjedio održiv razvoj, nesmetan proces tranzicije i njena pravičnost.

Hitno je potrebno uspostaviti stručni i javni dijalog na nacionalnom i regionalnom nivou

S obzirom da zemlje regiona značajno zaostaju za okruženjem u efikasnom korištenju energije, povećanje energetske efikasnost u privredi, zgradarstvu i transportu postaje ključna determinanta uspješnosti energetske tranzicije.

Povećanjem energetske efikasnosti značajno se utiče na povećanje konkurentnosti domaće privrede i snižavanje troškova poslovanja, smanjuju izdaci za život građana i predupređuje širenje energetskog siromaštva. Takođe se  istovremeno smanjuje potrebe za izgradnjom i finansiranjem novih energetskih kapaciteta  kao i zavisnost država od uvoza energenata, što ima značajan uticaj na povećanje energetskog suvereniteta.

Konačno, hitno je potrebno uspostaviti stručni i javni dijalog na nacionalnom i regionalnom nivou kako bi se promišljali načini i pravci izlaska iz trenutne krize i novi/inovirani koncepti daljeg razvoja energetskog sektora. Pri tome pored klimatskih i okolinskih treba uvažavati i zahtjeve sigurnosti snabdijevanja. Energetska tranzicija omogućava ispunjavanja svih pomenutih ključnih zahtjeva planiranja održivog razvoja.