Putinova težnja za povratkom "historijskih ruskih zemalja" recept je za beskrajni rat

Ruski predsjednik Vladimir Putin prošle sedmice je izjavio da Ukrajinci nemaju pravo na okupirane regije vlastite zemlje. "Mislim da to nije njihova teritorija, već historijska teritorija Rusije", rekao je pUTIN.

Naravno, ovo nije ništa novo. Od 2022. godine, diktator iz Kremlja rutinski naziva ukrajinske zemlje "historijski ruskim". Ipak, Putinovi najnoviji komentari zaslužuju detaljnije ispitivanje, jer bacaju novo svjetlo na razmjere njegovih imperijalnih ambicija, a istovremeno nagovještavaju pravi obim sigurnosne prijetnje koju predstavlja revizionistička Rusija.

Jasnije međunarodno razumijevanje Putinove imperijalne agende posebno je važno usred napora koje predvode SAD da ožive zastale mirovne pregovore između Rusije i Ukrajine. S obzirom na to da bi se trostrani pregovori trebali nastaviti u novembru, američki zvaničnici su trenutno fokusirani na neposredne teritorijalne zahtjeve Moskve u regiji Donbas na istoku Ukrajine.

"Ljudi stalno pričaju o ratu u Ukrajini. Taj rat je o Donbasu. Radi se o jednoj regiji zemlje", komentirao je prošle sedmice američki državni sekretar Marco Rubio.

Kritičari tvrde da je ovaj američki naglasak na Donbasu opasno kratkovid. Oni tvrde da, dok se čini da američka strana tretira mirovne pregovore kao geopolitički dogovor o nekretninama, Putin djeluje na potpuno drugoj talasnoj dužini i misli da vodi sveti rat kako bi povratio status velike sile Rusiji. Da bi postigao ovaj mesijanski cilj, Putin vjeruje da mora potpuno uništiti ukrajinsku državnost.

Putinovi nedavni komentari ostavljaju malo prostora za sumnju da se njegova ekspanzionistička vizija proteže daleko izvan regije Donbas u istočnoj Ukrajini. Zapravo, njegova težnja za povratkom "historijskih ruskih zemalja" gotovo sigurno uključuje cijelu Ukrajinu i mnogo više od toga.

Putin nikada nije krio svoj prezir prema ukrajinskoj nezavisnosti. Od ranih godina svoje vladavine, bio je poznat po insistiranju da su Ukrajinci Rusi („jedan narod“). Od početka invazije velikih razmjera, njegova antiukrajinska retorika postala je još ekstremnija. Govoreći prošle godine na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu, Putin je izjavio: "cijela Ukrajina je naša". Također je položio pravo na brojne velike ukrajinske gradove poput crnomorske luke Odesa, koju je nazvao "ruskim gradom".

Zatim, tu je i pitanje Kijeva. Prema ruskom zvanično podržanom nacionalnom narativu, ukrajinska prijestolnica je zapravo "majka svih ruskih gradova". Stoga je, u vrlo realnom smislu, Kijev svetinja za ruske imperijaliste od većeg dijela same Ruske Federacije. Ako Putin želi osigurati svoje mjesto u ruskoj historiji, teško da može pristati na kompromisni mir koji osigurava zapuštene gradove Donbasa, ali ostavlja najsvetiji ruski grad od svih u rukama neprijateljske sile.

 S obzirom na sve što sada znamo o Putinovoj želji da preokrene tok historije, bilo bi nepromišljeno pretpostaviti da su njegove revanšističke fantazije ograničene na Ukrajinu. Ruski vladar je poznat po tome što jadikuje nad raspadom Sovjetskog Saveza, koji je nazvao "raspadom historijske Rusije". Također voli izjaviti da "granice Rusije ne završavaju nigdje".

Iako Ukrajina nesumnjivo zauzima posebno mjesto u ruskoj nacionalnoj mitologiji, lažni historijski argumenti koji se koriste za opravdanje trenutne invazije lako se mogu primijeniti i na druge. Lista potencijalnih budućih meta Kremlja je duga. U svom najvećem obimu 1914. godine, Rusko Carstvo je uključivalo teritoriju koja danas pripada najmanje petnaest nezavisnih zemalja koje se protežu od sjeverne Evrope do centralne Azije. Sve bi mogle postati žrtve ponovnog oživljavanja Rusije, ako se Putin ne zaustavi u Ukrajini.

U još širem smislu, Putinova težnja da povrati historijski ruske zemlje recept je za beskrajnu međunarodnu nestabilnost. Svaka granica u Evropi mogla bi biti osporavana na historijskim osnovama, dok bi pravi vlasnici čitavih kontinenata bili predmet debate. Ako se Putinu dozvoli da uspostavi princip otimanja strane zemlje na osnovu historijskih zahtjeva, posljedice će potresti globalni poredak do samih temelja.

Ništa od ovoga ne znači da su pregovori s Putinom uzaludni. Ali svaki pokušaj posredovanja u postizanju održivog mira u Istočnoj Evropi mora početi iskrenom procjenom imperijalističkih ciljeva i zadataka ruskog vladara. Putin vjeruje da je na historijskoj misiji da preokrene sovjetski kolaps i oživi Rusko carstvo. Neće ga pokolebati razgovor o ekonomskim podsticajima ili manjim teritorijalnim ustupcima. Umjesto toga, zapadni lideri moraju razgovarati s Putinom jezikom snage i uvjeriti ga da njegovi poremećeni snovi o kolonijalnom osvajanju nemaju mjesta u dvadeset prvom vijeku.