„Nisam išao u juriš, vezali su me i iščupali mi zube kliještima.“ Svjedočenje ruskog dezertera
34-godišnji Anton Š. iz Ufe je dezerter ruske vojske. Proveo je šest mjeseci u ratu protiv Ukrajine, nakon što je tamo regrutovan nakon saobraćajne nesreće, zbog koje mu je prijetilo krivično gonjenje. Pobjegao je sa prve linije nakon što je, prema njegovim riječima, bačen u podrum za „one koji odbijaju“ i mučen, pri čemu su mu iščupani gotovo svi zubi. Anton je završio u medicinskoj jedinici, a nakon oporavka uspio je pobjeći sa fronta i otići u inostranstvo. Dugo se liječio u Njemačkoj, a tamo je, kao dezerter, zatražio politički azil.
Anton je ispričao svoju priču za projekat Radija Liberty „Sever. Realii“.
Prije nego što je regrutovan za rat, Anton je radio kao lični vozač direktora građevinske firme. Kaže da je imao dva vikenda sedmično i platu od oko 80.000 rubalja (oko 1.000 dolara u to vrijeme). Uspio je uštedjeti za malu kuću i živio je odvojeno od majke.
„Mislio sam da će me odmah odbiti“
Rus se u rat u Ukrajini uključio zbog saobraćajne nesreće. U septembru 2023. godine, Anton se vraćao kući uveče u svojoj Ladi Granti i, izgubviši kontrolu nad automobilom, udario je u parkirani automobil. U šoku je pobjegao sa mjesta nesreće i parkirao automobil blizu kuće. Policija ga je pronašla sedmicu i po kasnije. Za napuštanje mjesta nesreće bez žrtava predviđena je administrativna kazna, ali mu je policija rekla da će protiv njega pokrenuti krivični postupak. Nakon toga su ponudili alternativu:
„Rekli su da možeš ići u zatvor i odatle ići u rat ili ići u rat kao dobrovoljac“, kaže Anton. “Dali su mu vremena da razmisli. Nekoliko dana kasnije, nazvali su i pitali šta sam odlučio? Rekli su da će me ili poslati u pritvorski centar ili u „SVO“ (tako ruske vlasti i mediji nazivaju rat u Ukrajini – op. ur.). Umiješali su se i sudski izvršitelji: Imao sam dugove za kazne od oko 200.000 rubalja. Konsultovao sam se sa sestrom i majkom i odlučio da idem u rat kao dobrovoljac. Policija mi je rekla da im pošaljem fotografiju svog ugovora”.
Anton kaže da nije služio vojsku u Rusiji i da je prije regrutacije bio 10 godina registrovan kod psihijatra sa dijagnozom „poremećaja ličnosti“. U njegovoj vojnoj knjižici je pisalo da je „nesposoban“ za službu: imao je nekoliko pokušaja samoubistva.
Kada je otišao u Moskvu, u vojnu registraciju i regrutaciju, ponio je sa sobom sve otpusne papire i mislio je da će odmah biti odbijen tokom ljekarskog pregleda. Ali kada su vidjeli papire, samo su ga pitali: „Kako se sada osjećaš? Hodaš li?“ Dovoljno!”.
Nakon ljekarskog pregleda, Anton je potpisao ugovor i nikada se nije vratio kući. Prenoćio je na sabirnom mjestu u Moskvi, a ujutro je, zajedno sa drugim vojnicima po ugovoru, autobusom poslan u Rostov. Tamo je proveo sedmicu dana u "kampu za obuku", tokom kojeg je Anton, koji nikada prije nije držao oružje u rukama, dobio priliku da dva puta puca iz mitraljeza. A onda su on i ostali regruti odmah poslani na "nulu" (na prvu liniju - op. ur.).
"Doveli su nas, a vojnik je sve nas poveo stazom do neke šume, odnosno do onoga što je od nje ostalo nakon granatiranja", prisjeća se Anton. "Rekao nam je da se ovdje smjestimo, a sutra ujutro će nas negdje smjestiti. Naravno, niko nije spavao te noći".
"Među nama je bilo boraca iz 'Ahmata', rekli su da će najgore biti ako nas uoči dron. Onda će dron doći i to je to", kaže Anton. "Ali uspjelo je, hvala Bogu. A ujutro su pogledali moj dosije u vojnoj knjižici i rekli da bi bilo bolje da mi ne daju oružje. I rasporedili su me u evakuaciju.
Pij mjesečinu i zaboravi
"Evakuatori" se bave uklanjanjem ranjenih i mrtvih sa prve linije fronta. To je Anton radio sljedećih šest mjeseci. Kaže da su bili podijeljeni u dvije brigade od po šest ljudi i već prve noći su otišli skupljati tijela.
Prema Antonovim riječima, od zemunica gdje su evakuacijski timovi prenoćili do "prve linije fronta" bilo je oko pet do šest kilometara u jednom smjeru. Svaka grupa je imala jedna nosila, a tokom noći su morali napraviti dvije šetnje (tj. pješačiti 20 do 24 kilometra) i donijeti dvije "dvjesto" (ubijenih) ili "tristo" (ranjenih).
Na kraju rute, ranjenike je čekao automobil koji ih je odvezao u bolnicu; ubijeni su identificirani po značkama. Često se usput "tristo" pretvaralo u "dvjesto", kaže Anton.
„Ako bi doletio dron ili bi počela minobacačka vatra, mi bismo samo trčali u različitim smjerovima, bacajući nosila. I kada bi sve završilo, osoba koju smo nosili bi nestala“, prisjeća se Anton. „Ili bi ga ubila granata koju je ispustio dron ili bi ga ubila minobacačka vatra. Onda bismo samo uzeli nosila i otišli, rekavši na radiju da idemo prazni. Nosila su morala biti ponesena, niko nam više nije davao. Stariji u grupi je rekao da prije nije bilo nosila, a leševe su jednostavno nosili na ramenima ili vukli“.
Leševi su imali jednu veliku prednost u odnosu na žive, kaže vozač kamiona za vuču. Samo jedan mitraljez se mogao gurnuti ispod ranjenika, nekako sa strane, dok su se dva mogla sigurno postaviti ispod leša, jer „njega ionako ne boli“.
Anton kaže da su uzimali mitraljeze od mrtvih i sakrivali ih, a zatim ih mijenjali za mjesečinu od boraca odreda Bars. Jedan mitraljez je litar i po mjesečine.
„Pili smo je da zaspimo i jednostavno da nas ono što vidimo ne ošteti psihički“, kaže Anton.
Prema njegovim riječima, nakon povratka nakon noćnog izlaska, radnici na šleperu bi „prevrnuli“ čašu i nešto užinali, a zatim cijeli dan spavali u podrumu. Kada bi se smračilo, vraćali bi se po ranjene ili mrtve.
Anton kaže da je njegov tim često morao nositi leševe svojih ljudi, onih koji su učestvovali u evakuaciji.
Tokom mjesec i po dana koliko je bio „šleper“, sastav njegovog tima se mijenjao skoro tri puta.
„Promijenilo se oko 30 ljudi. Druge noći smo vratili osobu iz našeg tima, četrdeset minuta nakon što smo otišli“, prisjeća se. – Pored njega, „Baba Jaga“ (veliki ukrajinski dron sposoban da nosi nekoliko granata – op. ur.) ispustila je granatu i potpuno ga isjekla šrapnelima. Sačekali smo da dron poleti, stavili ga na nosila i vratili se. U teškom stanju, ali smo ga vratili. Utovarili su ga u UAZ i nikada više ništa nisam čuo o njemu“.
„U prvoj sedmici, komandant i ja, dvojica od šestorice, smo se vratili, a četvorica su poginula“, naglašava Anton. „A par sedmica kasnije, ponovilo se isto. Do kraja mjeseca smo već prestali da
pamtimo pozivne znakove jedni drugima. Šta je poenta ako za najviše par sedmica odatle ostavite ili ranjenog ili leša?“
Ubrizgavao sam si lijekove protiv bolova i namjerno stao na 'laticu'“
Anton kaže da mu je otac, kada je imao pet godina, pijan, zapalio kosu na glavi. Nakon onoga što se dogodilo, dječak nije govorio nekoliko godina. U prvi razred je krenuo sa skoro devet godina, ali nakon godinu dana učenja u redovnoj školi prebačen je u popravni dom.
Kada bi se napio, Antonov otac bi često tukao djecu, a za kaznu bi stariju sestru stavljao na kolac. Tada bi Anton, zajedno sa majkom i sestrom, izlazio iz kuće da posjeti baku ili komšije.
Batine su prestale kada je Anton napunio 16 godina i shvatio je da može uzvratiti. Od tada, prema njegovim riječima, njegov otac je, kao i prije, donosio kući flašu, pio je, ali nakon toga nije divljao, već je jednostavno išao u krevet. Međutim, u posljednjim godinama života se promijenio:
„Malo sam pio i želio sam sve popraviti“, prisjeća se Anton.
Priznaje da se njegova psiha nikada nije u potpunosti oporavila od traume iz djetinjstva. Već u odrasloj dobi imao je nekoliko pokušaja samoubistva. A kada je došao u rat, odlučio je da se osakati, nadajući se da će tada biti „otpisan“.
„Razmišljali smo šta je bolje: stati na „laticu“ (sovjetsku protivpješadijsku minu PFM-1 – op. ur.) ili odvrnuti osigurač sa granate i detonirati je, stisnuvši je u šaci? Glavno je da su prsti otkinuti i da nije ostalo tragova baruta“, kaže Anton. „Jedan je to uradio. Prsti su mu otkinuti, ali ga je vojna komanda odvela, jer je u blizini pronađen prsten (od granate).“
„Pokušao sam i sam stati na 'laticu'. Jednom sam je primijetio kada smo se vraćali, nedaleko od našeg podruma, ali nisam nikome rekao. A kada su svi legli, ubrizgao sam sebi tablete protiv bolova u rame, otišao i stao na nju, ali ništa se nije dogodilo. U tom trenutku sam pomislio 'nažalost', ali sada mislim da je bilo na sreću“, kaže Anton. „Skakao sam na nju još pet minuta i otišao u krevet“.
„Nisam imao emocija u tom trenutku. Samo sam želio da izađem odatle, po svaku cijenu. Nosili smo i ranjenike sa 'fronta', uglavnom ili sa 'samostrelima', ili one koji su, također, namjerno stali na 'laticu'“, naglašava Anton.
Anton kaže da su ampule s promedolom, koje je sam sebi ubrizgao prije nego što je stao na „laticu“ (promedrol je analgetik koji se u ruskoj vojsci koristi kao lijek protiv bolova – op. ur.), bile vrlo vrijedna stvar u ratu.
Prema njegovim riječima, u ruskoj vojsci se vojniku davala samo jedna ampula. Vjerovalo se da bi to trebalo biti dovoljno od trenutka povrede do bolnice. Ako se vratite iz bolnice na prvu liniju, dobijete novu, ali ako iznenada izgubite ampulu, niko vam neće dati vašu.
Anton kaže da su „evakuatori“ ponekad pronalazili promedol kod mrtvih i sakrivali ga radi sigurnosti. Takvu ampulu je koristio prije nego što je stao na minu.
Nakon mjesec i po, prema riječima vojnika, u njihovoj jedinici nije bilo nikoga da ga pošalju u juriš. A onda je komanda poslala vojnike iz evakuacijske grupe u juriš.
„Zastavnik nas je postrojio. Ja i još jedan momak iz naše grupe smo izašli i rekli da nećemo ići u juriš. Zastavnik je odgovorio: 'Onda ćemo vas 'poništiti' (ubiti), a ja sam rekao da barem neka vas ovdje poništi - bolje je nego tamo, pod minobacačima“, kaže Anton.
„Odveli su nas na 'prvu liniju' i smjestili u zemunicu, koja je često bila pod vatrom. Rekli su da će doći ujutro da nas 'ponište', ali ujutro je vojna policija došla po nas“, kaže Anton. - Odveli su nas u Zajceve (selo u takozvanoj "DNR" gdje se odvode prigovarači savjesti - op. ur.), tamo smo ostali oko sedmicu dana“.
„Doveli su me kod nekog oficira, a on je rekao da ako ne idem u borbu, suočim se sa pet do 15 godina zatvora. Odgovorio sam da mi mogu dati maksimalnu kaznu“, naglašava Anton. „Odveli su me u podrum, a nakon nekoliko sati su me počeli mučiti“.
Izraz "uništavanje", što znači ubijanje od strane sebi sličnih, postao je uobičajen izraz među ruskim vojnicima tokom rata.
„Stavili su me u stolicu, vezali mi ruke, omotali mi glavu trakom i počeli mi vaditi zube“.
Anton kaže da se soba u koju su jedan po jedan odvodili one koji su odbijali da se vrate u rat nalazila direktno iznad podruma. U Zajcevu se zvala „soba zabave“.
„Oni koji odbijaju“ („otkazniki“ – ruski), a bilo ih je oko 20, čuli su vriske iz te sobe, ali niko se nije opirao kada su ih tamo odvodili. Osim jednog vojnika, ali njega su prvo pretukli do te mjere da nije mogao da stoji na nogama, a onda su ga ipak odvukli u tu sobu.
„Stavili su me u stolicu, vezali mi ruke lisicama i kaiševima, a glavu trakom omotali“, prisjeća se Anton. “Zatim su me udarali, stavili mi neku vrstu željeza u usta tako da nisam mogao zatvoriti usta i počeli su mi vaditi zube kliještima. Kad su mi izvukli treći, vrisnuo sam da sam pristao sve potpisati, bol je bila nepodnošljiva”.
„Moja ruka se pomicala, a oni su mi gurnuli komad papira. Potpisao sam, a oni su rekli: 'Nemoj više odbijati, opet ćemo te izvući.' I počeli su mi dalje vaditi zube. Tresli su ih, slomili ih na pola“, kaže vojnik. „Ne znam koliko je to trajalo, činilo mi se kao vječnost. A oni su se cijelo vrijeme smijali i šalili“.
Nakon te torture, Antonu su ostala samo tri zuba. Odvukli su ga u podrum i bacili ostatku "onih kji odbijaju", koji su mu dali lijekove protiv bolova. Vidjevši šta su mu uradili, drugi koji odbijaju iz evakuacijske grupe odmah je potpisao saglasnost za povratak na front. Iste noći su ih obojicu "kupili" drugoj jedinici i, ubacujući ih u KamAZ, odvezli.
Antonova majka kaže da nakon borbe, dok je još bio u "civilnoj" uniformi, nije imao neke zube. Ali se zaista vratio sa fronta samo sa tri zuba: rekao joj je i da su mu zubi izvađeni "u podrumu".
"Kad je otišao, nije ih imao sve, naravno, ali ih je imao. A kad se vratio, rekao mi je da su mu ih tamo izvadili. Nije mi baš htio reći, a nisam ga ni pitala. Vidim da je čovjeku teško“, kaže njegova majka.
U njemačkoj klinici gdje je Š. 2025. godine rađena proteza, također je rekao: „Da ga je mučila ruska vojska.“ „Izuzetno visok gubitak zuba sa tri zdrava zuba koja su ostala u tako mladoj dobi može se objasniti, sa stomatološke tačke gledišta, samo besmislenim preranim vađenjem zuba koji su se mogli spasiti“, stoji u potvrdi iz klinike, kojom raspolaže Sever.Realiya.
2023. godine, Jevgenij Čudnecov, borac bataljona Azov, kojeg su Rusi zarobili i vratili kući kao rezultat razmjene, ispričao je da se zubi vade tokom mučenja.
„Prvo su ga samo udarali nogama, a onda su mu zube vadili kliještima. Rekli su i: 'Hajde, donesi bušilicu.' Dobro je što tamo nije radila nasadna čahura. A onda je neki Rus došao i rekao: 'Šta radiš? Rekli su ti da ga ne diraš, rekli su ti da ga doneseš cijelog!'“ Šta si uradio? "Željeli su da budem čitav za intervju, ali više nemam zube, lice mi je slomljeno", prisjetio se Čudnecov.
Ukrajinski mediji su, također, pisali o svjedočenjima zatvorenika čiji su zubi turpijani ruskom turpijom u Harkovskoj oblasti
.
Temperatura 41, stigao u medicinsku jedinicu
Zatim je Anton doveden na lokaciju jedinice blizu grada Krinki. Kaže da je jedva stajao na nogama i praktično nije mogao govoriti.
"Bio je tu komandant bataljona, pogledao me i rekao: 'Kakvo meso ste mi donijeli?'. Pitao je šta mi rade. Odgovorio sam da mi vade zube, naredio je da me odvedu u medicinsku jedinicu. Postupio je humano. Tamo su mi izmjerili temperaturu, bila je 41. Odmah su me počeli ubadati", kaže Anton.
Anton kaže da je terenska medicinska jedinica blizu Krinki u suštini bila betonska prostorija bez prozora, u kojoj su ranjenici ležali na drvenim paletama. Oni koji su se mogli kretati išli su u prodavnicu po rezance, uzimali hranu i legli.
„Ostao sam tamo mjesec dana, a onda su nas odveli u Rostov i dva dana kasnije avionom su nas poslali u bolnicu, u Sevastopolj. Tamo smo morali proći komisiju. Ali jedan doktor je rekao da će nas pustiti da se odmorimo, ali da će onda ipak sve priznati kao sposobne. I stigla je poruka od oficira u općem razgovoru da naše čete više nema i da ćemo ići u sljedeći juriš da zamijenimo mrtve. Tada sam, bez razmišljanja, odlučio pobjeći“, kaže vojnik.
Anton kaže da je uzeo kartu za voz do Sočija, ali nije stigao tamo: usput je izašao iz auta, naručio taksi i za 70.000 rubalja se za dva dana odvezao do Ufe. Majka i djevojka su ga već čekale kod kuće, kojima je unaprijed rekao o svojim planovima.
Sedmicu kasnije, Antonovi živci nisu mogli izdržati i otišao je da se preda u kancelariju vojnog komandanta. Tamo je ispričao kako je bio prisiljen na SZCh (neovlašteno napuštanje jedinice - op. ur.), jer nije liječen. Ali, komanda ga je jednostavno otpustila, rekavši da nemaju nikakve informacije o njemu, a ako ih imaju, sami će ga pronaći.
Anton je konačno proglašen dezerterom tek u augustu 2024. godine, šest mjeseci nakon bijega.
Anton, također, nije dobio liječenje kod kuće. Psihijatar kod kojeg je otišao na pregled odbio je da ga smjesti u bolnicu jer je bio vojno lice. Tada je Anton odlučio pobjeći iz zemlje. Nastanio se kod djevojčinih roditelja daleko od grada - u slučaju da iznenada dobije informacije o njemu i počnu ga tražiti. Podnio je zahtjev za strani pasoš i prodao automobil.
„Pasoš je bio gotov za dvije sedmice. Posebno sam podnio zahtjev za petogodišnji kako bi se to brže završilo“, kaže Anton. „Otišao sam u Bjelorusiju, a odatle sam odletio u Armeniju i tamo živio tri mjeseca. Čim sam stigao tamo, otišao sam u njemačku ambasadu i zatražio azil, ali su me odbili, rekavši da je Armenija sigurna zemlja. A u Giumriju se nalazi ruska vojna baza!”
„Na kraju sam, uz pomoć antiratnih aktivista, stigao do Njemačke preko Bosne i Hrvatske. Hrvati su jednostavno pustili unutra one koji su rekli „azil“. Stigao sam do Njemačke, proveo mjesec i po dana u izbjegličkom kampu, a sada živim u Nellingenu“, kaže Anton.
Između izbjegličkog kampa i hostela u Nellingenu, Anton je proveo četiri mjeseca na psihijatrijskom odjelu njemačke klinike.
„Kada su me smjestili u kliniku u Njemačkoj, počeo sam uzimati antidepresive, a oni mi ih i dalje prepisuju. U principu, pomaže. Ali ipak, noću sanjam da ubistva. Ili da su došli da me vrate odavde, iz Njemačke“, priznaje Anton.
Prema njegovim riječima, medicinsko osoblje u njemačkoj klinici bilo je vrlo pažljivo. Ispostavilo se da je Antonova doktorica Ukrajinka: dobro je postupala sa ruskim dezerterom i saosjećala sa njim, slušajući njegove priče.
Napuštajući Rusiju, Anton se nadao da će mu djevojka uskoro doći. Ali to se nije dogodilo.
„Na dan kada sam trebao napustiti kliniku, poslala mi je poruku da neće doći da me vidi. Jer joj je potreban vojnik, a ne izdajnik domovine. I da sada ima drugog, koji je također vojnik“, kaže Anton. „Njen očuh, „Wagner“ (borio se u privaoj plaćeničkoj jedinici Wagner – op. ur.), mora da joj je isprao mozak“.
„Priznala je da je trudna sa mnom i poslala mi ultrazvučni snimak. Htio sam skočiti sa mosta na autoput, policija i vatrogasci su me srušili i vratio sam se u kliniku“, kaže Anton. „Pošto sam dugo bio u klinici, Njemačka je prihvatila moj zahtjev za azil na razmatranje. Dakle, deportovali bi me nazad u Hrvatsku, jer sam preko nje ušao u Evropsku uniju“.
Na posljednjem sastanku sa službenicima njemačke agencije za migracije, Antonu je rečeno da bi razmatranje njegovog zahtjeva za azil moglo trajati godinu ili godinu i po. Čovjek, koji nikada prije dezerterstva nije bio u inostranstvu, sada pokušava da se skrasi u Njemačkoj: čeka da mu proteza bude gotova, pohađa kurseve integracije i vozi bicikl.
„Naravno, nedostaje mi dom, ali razumijem da ako završim tamo, odmah ću biti poslan u rat. Ili prvo u zatvor, a odatle u rat“, siguran je Anton. „Moja majka će uskoro napuniti 70 godina. Već su došli kod nje sa papirom u kojem piše da me traže, pitaju gdje sam. Naravno, doći će da me posjeti, može se uputiti poziv. Ali rekla je da će ostati u Rusiji do kraja života“.