Zapadni Balkan: podijeljen oko rata u Ukrajini

Rat u Ukrajini razotkrio je različite poglede na sankcije Rusiji od strane Srbije i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, sa jedne strane i drugih država i entiteta Zapadnog Balkana sa druge strane. EU se treba pozabaviti ovim pitanjem oprezno, kako bi se izbjegle daljnje podjele i spriječila eskalacija pitanja.
Premijeri Albanije, Sjeverne Makedonije i Crne Gore Edi Rama, Dimitar Kovačevski i Dritan Abazović posjetili su 15. juna Kijev kako bi se sastali sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskym. Oni su izrazili solidarnost sa Ukrajinom i podržali njen status kandidata za pristupanje Evropskoj uniji. Dva dana kasnije, Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine sa teritorije Republike Srpske , sastao se u Sankt Peterburgu sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom – kako bi rekao da Republika Srpska ne podržava sankcije Zapada Rusiji. On je kolektivno osudio Zapad zbog pokušaja da oslabi Rusiju i pozvao na strogu neutralnost Bosne i Hercegovine u pitanjima ovog rata.
Ovako različiti stavovi ilustruju nedostatak jedinstva na Zapadnom Balkanu (ZB) o ratu u Ukrajini. Dok su sve države Zapadnog Balkana osudile invaziju i podržale teritorijalni integritet Ukrajine, Srbija i Republika Srpska protive se sankcijama Rusiji. Bosanskohercegovački Hrvati, koji su sada sve bliži Miloradu Dodiku sa kojim dijele stavove o unutrašnjem uređenju zemlje, suzdržavaju se od otvorene kritike Rusije, što je u skladu i sa političkim izjavama predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji zatražio od svoje vlade da stavi veto na članstvo Švedske i Finske u NATO-u, ako NATO ne podrži hrvatske zahtjeve za izmjenom izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Ovaj stav – iako ga ne dijeli sadašnja hrvatska vlast – nije nepopularan ni među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Rat u Ukrajini je tako postao instrument za domaću borbu za vlast u regionu, a posebno u Bosni i Hercegovini. Ima potencijal da proširi jaz između Srbije/Srpske i ostalih na Zapadnom Balkanu. To može naštetiti izgledima Otvorenog Balkana, inicijative za širu i dublju regionalnu ekonomsku (a u budućnosti možda i političku) saradnju u regionu. Dvije od tri države koje su se do sada pridružile inicijativi – Albanija i Sjeverna Makedonija – slijede politiku Zapada prema Rusiji, dok je glavni pokretač, Srbija, neutralna.
Politika „vojne neutralnosti“ deklarisana je kao odgovor na zapadnu (ali ne jednoglasnu) podršku nezavisnosti Kosova 2008. Ona je prethodila dolasku Aleksandra Vučića na vlast četiri godine kasnije. Stoga je malo vjerovatno da će ga opozicija kritikovati, posebno prozapadna opozicija koja ga je uvela dok je bila na vlasti. Vučić je u proteklih 10 godina aktivno radio na preoblikovanju srpskog nacionalnog identiteta fokusirajući ga na pojam istorijske žrtve. Srbe vidi kao žrtve prethodnih ratova – i svjetskih i onog 1991-95. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Podsećanje ljudi na NATO bombardovanje Kosova 1999. služi ovoj svrsi. Što više sebe vide kao žrtve, to manje Srba misli o sebi kao počiniocima zločina tokom ovog rata. Srbija veruje da je nepravedno stigmatizovana od strane Zapada zbog svoje uloge tokom 1990-ih. Putinova retorika o NATO-u – posebno njegovo često pominjanje slučaja Kosova – dobro se uklapa u ovaj novi narativ i korisna je srpskom političkom rukovodstvu. Također je popularan među općom populacijom. Mnogi u Srbiji, uključujući i opozicione stranke, slažu se sa Vučićem kada je rekao njemačkom kancelaru Olafu Scholzu: „Nemojte da se ljutite što je naš pristup Kosovu drugačiji. Koliko vi volite teritorijalni integritet Ukrajine, toliko Srbi vole teritorijalni integritet svoje zemlje, a to je tako”.
Poruka je bila jasna: povucite priznanje o nezavisnosti Kosova i mi ćemo u potpunosti podržati Zapad u Ukrajini. Međutim, malo je vjerovatno da će se to dogoditi. Srpsko rukovodstvo je i dalje skeptično prema Zapadu i smatra da nema obavezu da prati vanjsku politiku Zapada – posebno ne protiv Rusije, zemlje koja nikada nije priznala Kosovo. Ali i verbalno stoji uz Ukrajinu i njen teritorijalni integritet – također, zato što ni Ukrajina nije priznala nezavisnost Kosova.
Srbija je osudila ruske akcije u Ukrajini, ali se nije pridružila sankcijama protiv Rusije. Na online sastanku sa predsjednikom Putinom ranije u junu, Vučić je osigurao produženje sporazuma koji garantuje niske cijene plina za njegovu zemlju na još tri godine. Mnogima na Zapadu ovo izgleda kao profiterstvo u trenutku kada druge zemlje – koje su pristale na sankcije – gube. 
Koliko je rizična situacija u koju se Srbija dovela pokazalo se kada je najavljena posjeta ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova Beogradu morala biti otkazana 5. juna. Srbija je fizički okružena državama članicama NATO-a – koje su odbile dozvoliti Rusiji da koristi njihov vazdušni prostor za potrebe Lavrovljeve posete. Ovo je bilo podsjećanje na značaj geografije za Srbiju – i da geografija ponekad može igrati veću ulogu od istorije.
Njemački kancelar Scholz zatražio je od Srbije da se postepeno udaljava od Rusije i približava Zapadu – na putu korak po korak koji će biti jasan i nedvosmislen. Zapad očito razumije da je radikalna promjena malo vjerovatna i da bi mogla biti previše rizična. Svi se i danas sjećaju tragičnih posledica radikalnog zaokreta ka Zapadu od strane premijera Zorana Đinđića (2001-03), kojeg su ubili pobunjeni pripadnici „paralelne države“ koju nije imao pod svojom kontrolom.
Istovremeno, postoje i rizici po regionalnu saradnju – a možda čak i po sigurnost – ako Srbija bude dodatno stigmatizirana zbog odbijanja da uvede sankcije Rusiji. U Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (članica NATO-a od 2017. godine) stanovništvo je podijeljeno oko rata u Ukrajini, uglavnom po etničkim linijama. Posljednja stvar koja Zapadnom Balkanu treba je da političku krizu pretvori u krizu sigurnosti.
Zapad bi stoga trebao biti oprezan u svom pristupu ovim pitanjima. Njen glavni prioritet treba biti očuvanje mira i stabilnosti u regionu. Rat u Ukrajini pogađa cijelu Evropu. Međutim, na Zapadnom Balkanu su sjećanja na prethodni rat (1991-99) još uvijek svježa i bolna. Zapadni Balkan je do sada izbjegavao biti uključen u najnoviji rat (u Ukrajini). Ako tako ostane, to bi bilo prvi put od Balkanskih ratova 1912-13. da Balkan nije direktno uključen u evropski rat. Dakle, pristup bi trebao biti pristup daljeg uključivanja regiona u EU, a ne isključivanje.