Uspostava mira u Ukrajini: švicarski put, kinesko pretvaranje i Diplomatski forum u Antaliji  

“Formula mira” koju je Zelenski predložio još u oktobru 2022. godine razrađuju različite međunarodne radne grupe u pripremama za konferenciju na visokom nivou, koju Švicarska namjerava održati “do ljeta”. Li Hui, specijalni predstavnik kineske vlade za Evroaziju, obavio je novu evropsku turneju, koja je počela u Moskvi. Međutim, nedostajao mu je ruski ministar vanjskih poslova, jer je Sergej Lavrov učestvovao na Diplomatskom forumu u Antaliji. Ovaj događaj visokog profila imao je mnogo pitanja, osim ukrajinskog rata, na svom bogatom dnevnom redu. Kineski izaslanik, očigledno, nije dao nikakve nove podsticaje za godinu dana star "mirovni plan", koji nije baš bio pogodan za dovođenje strana u sukobu za pregovarački stol. Umjeren uspjeh konferencije u Švicarskoj nikako nije zagarantiran, jer Moskva naporno radi na tome  potkopa održavanje konferencije. Šta je onda razlog za suprotstavljene mirovne napore?

Početak odgovora može se naći u činjenici da tri kolosijeka vode do vrlo različitih mirovnih aranžmana. Čini se da kineska inicijativa pretpostavlja da će rat u ćorsokaku natjerati iscrpljene strane da se dogovore o prekidu vatre, koji bi potom sazreo do stabilnog prekida neprijateljstava manje-više duž postojećih linija razgraničenja. „Korejski model“ bi dao opće parametre za takvu pacifikaciju, ali postoje dva očigledna problema sa ovim predlogom. Prvi je da upravo prisustvo američkih trupa u Južnoj Koreji osigurava stabilnost primirja, dok je stalno baziranje NATO snaga u Ukrajini teško izvodljivo. Drugo pitanje je da je Sjeverna Koreja mutirala u opasnu odmetničku državu, a izgledi da će Rusija krenuti sličnim putem veoma uznemiravaju njene evropske susjede.

U oštroj suprotnosti, ukrajinska diplomatija polazi od imperativa potpunog oslobađanja svih teritorija koje je okupirala Rusija, što u ovom trenutku može izgledati prilično teoretski. Razmatranja o planu Zelenskog su, ipak, uključila izuzetno širok krug međunarodnih aktera, i ako su rasprave na sastanku na Malti prošlog oktobra bile možda manje produktivne nego na prethodnom sastanku u Džedi u augustu, pripreme za samit u Švajcarskoj su intenzivne i pedantne.

Turska diplomatija manevrira negdje između ova dva kolosijeka. Dok je Ankara posvećena zajedničkom stavu NATO-a o podršci Ukrajini „koliko god je potrebno“ da se obnovi njen teritorijalni integritet, Turska sugerira i da se ovaj dugoročni cilj može postići političkim, a ne isključivo vojnim sredstvima. Obnavljanje statusa quo ante bellum (prije rata) mogao bi biti koristan privremeni cilj u ovom procesu.  Ovaj prijedlog je zapravo bio na stolu pregovora u Ankari u proljeće 2022. godine, ali je povučen nakon otkrivanja ratnih zločina nakon povlačenja ruskih trupa iz predgrađa Kijeva.

Napredak na putu ka miru presudno zavisi, ako ne i u potpunosti, od toka tekućih bitaka visokog intenziteta, a tri konkurentske inicijative predviđaju različite ishode. Kina pretpostavlja da je rat u definitivnom zastoju i da više neće biti iznenađenja. Ukrajina vjeruje da je pad Avdiivka obilježio pad u njenoj sposobnosti da izdrži ruske napade i da će novo povećanje vojne podrške Zapada osnažiti njene snage da ponovo preuzmu stratešku inicijativu. Turska je glavni snabdjevač oružjem u prilično nestalnom dotoku pomoći Ukrajini, ali čini se da pretpostavlja da, iako ruski napadi daju oskudne rezultate, njena odbrana je čvrsta.

Perspektiva koja se oštro razlikuje od ovih različitih stavova je ona koje se drži predsjednik Putin. On može izjaviti spremnost da razgovara o miru, što znači da razgovara o uslovima predaje Ukrajine, ali u stvari vjeruje da vječni rat sasvim dobro odgovara cilju opstanka njegovog režima. Peking može insistirati da pregovori o mirovnom rješenju moraju uključiti Kremlj, a Putin može pokazati poštovanje prema kineskim mišljenjima, ali u stvarnosti, on se ne slaže sa planom koji je Li Hui pokušao prodati Briselu. Ni njega ne zanimaju turske inicijative, i dok je pozvao predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana da u čestita 70. rođendan, odgađanje njegove posjete Ankari samo je jedan od znakova rastuće zategnutosti u bilateralnim odnosima.

Ukrajina insistira da mirovni pregovori sa Putinom nemaju nikakvog smisla. Ova pozicija može izgledati radikalna, ali jasno izražena odlučnost zapadnih lidera da Putina smatraju lično odgovornim za ubistvo Alekseja Navaljnog, lidera ruske opozicije, dodala je kredibilitet ovom stavu. Samo nekoliko marginalnih glasova nastavlja se zalagati za ponovno otvaranje kanala komunikacije sa Kremljom, a mađarski premijer Viktor Orban zagovara, a to je ponovio i na Diplomatskom forumu u Antaliji, da se rat okonča tako što će se Rusiji dati pobjeda u Ukrajini.

Možda se čini da vremena u dugom ratu iscrpljivanja u izobilju, ali ono ima tendenciju da teče neravnomjerno i dostiže prekretnice u nepredvidivim trenucima. Putin zrači uvjerenjem da je vrijeme na njegovoj strani, ali čak ni Kina ne dijeli ovu sebičnu zabludu pa je odlučila dati novi podsticaj svom mirovnom planu. Obično je međusobna iscrpljenost zaraćenih strana ono što čini sukob zrelim za pauzu, u kojoj potraga za kompromisima postaje plodna. U ukrajinskom oslobodilačkom ratu od ruske agresije znaci iscrpljenosti su brojni, ali vanjski posrednici više paze na rizike moguće eskalacije.

Plima rata može se pomaknuti u korist Ukrajine, jer Evropa prikuplja resurse i odlučna je  da odgovori na trenutne potrebe za municijom i srednjoročnu potražnju za proširenjem odbrambeno-industrijske baze. Ova promjena će sigurno uhvatiti Putina nespremnog i učiniti nezadovoljnu rusku elitu očajnom. Ni Kina, ni zapadni i južni susjedi Rusije nisu se spremni suočiti sa rizicima izazvanim takvom krizom, ali njihovi napori da je spriječe promocijom mirovnih inicijativa i dalje su polovični, nekoherentni i nedovoljno finansirani.