Uspjeh mirovnih snaga u Ukrajini zavisi od odvraćanja

Nalazimo se u kritičnom trenutku za Evropu, a kontinentalna sigurnost visi o koncu. Krajem februara, Ujedinjeno Kraljevstvo je objavilo planove da poveća potrošnju na odbranu na 2,5 posto BDP-a do 2027.  godine. Britanski premijer Sir Keir Starmer je, također,  nedavno sugerirao da je spreman poslati britanske trupe i zrakoplove da provedu mirovni sporazum sa Rusijom uz posredovanje Amerike, ako Ukrajina to odobri.

Starmer je, također, pozvao druge evropske lidere da stave veći naglasak na odbranu. No, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kritizirao je ove planove, upozoravajući da bi to značilo “direktnu, zvaničnu i otkrivenu umiješanost članica NATO-a u rat protiv Rusije”.

Od povratka u Bijelu kuću, američki predsjednik Donald Trump ponovo je otvorio dijalog sa Rusijom. On je javno izjavio da bi ruski predsednik Vladimir Putin mogao diktirati uslove bilo kojeg mirovnog sporazuma u nastajanju, s obzirom na značajne teritorijalne dobitke Rusije od februara 2022. godine.

U sklopu svojih širih napora da obnovi diplomatske odnose sa Moskvom, Trump vjeruje da može pregovarati o sporazumu o okončanju rata. U kakvom god obliku to bilo, Ukrajina mora te napore smatrati korisnim. Ujedinjeno Kraljevstvo i druge evropske nacije moraju se pojačati: Evropa je njihov kontinent. Moraju biti spremni poslati trupe u Ukrajinu kako bi uvjerili Kijev i odvratili buduću rusku agresiju. Međutim, ključno pitanje je mogućnost nesporazuma ili zanemarivanja potrebnog nivoa angažmana.

Samo prisustvo mirovnih trupa na terenu u Ukrajini, potencijalno blizu sporne linije, ne bi bilo dovoljno da odvrati Kremlj. Potrebna je snažnija sila. Ukrajina i njeni saveznici mogu se čuvati od potencijalne ruske agresije samo ako se Kremlj plaši posljedica novog napada.

U idealnom slučaju, SAD bi služile kao krajnji "backstop", kao što je Starmer tražio od Trumpa. Ali šta ako Amerika odbije? Ovo bi bio značajan korak unazad, ali ne bi trebalo odvrati Evropljane od intenziviranja napora. Oni imaju sredstva koja bi mogla biti potkrijepljena finansijskom podrškom, ono što im izgleda nedostaje je volja. Velika Britanija je zemlja koja će najvjerovatnije ojačati njihovu odlučnost.

Ako su evropske snage raspoređene, samo mirovne snage ne bi bile dovoljne. Da li bi se Rusija zaista bojala lako naoružanih mirovnih snaga? Čak ni nakon tri godine rata i iscrpljivanja svojih snaga, Moskva takve snage ne bi shvatila ozbiljno. Ovo bi čak moglo izazvati dalju agresiju, potencijalno dovesti do ozbiljne krize u nastavku.

Iz tog razloga, nuklearno odvraćanje mora biti dio odgovora. To je krajnji - i vjerovatno jedini - održiv način da se osigura dugoročno odvraćanje od ruske ratobornosti. Iako je nuklearno sredstvo odvraćanja Ujedinjenog Kraljevstva manje od ruskog, ono i dalje ima kapacitet da devastira glavne centre stanovništva Rusije. Ako je Francuska voljna da pomogne u vođenju koalicije, to bi dodalo dodatne nuklearne kapacitete, sa većom vatrenom moći i podstrateškim sistemom isporuke.

Ali samo nuklearno odvraćanje nije dovoljno. Mora biti podržano dovoljnim brojem raspoređenih konvencionalnih snaga tako da Rusija nema iluzije da se Velika Britanija i druge evropske zemlje neće moći povući ako ponovo napadne.

Štaviše, snažan fokus na jačanje pomorskih i zračnih kapaciteta širom Evrope poboljšao bi sposobnost kontinenta da se brani na više frontova i ojačao snage za sigurnost u Ukrajini. Pored toga, postoji potreba da se poboljša sposobnost ukrajinskih oružanih snaga da zaštite svoju zemlju. Ulaganje u tehnologiju, opremu i strategiju će oblikovati način na koji snage djeluju. Ovo je ključno za odvraćanje Rusije.

Narativna projekcija je, također, neophodna. Kroz jasne, odlučne i snažne poruke, lideri širom Evrope mogu ocrtati posljedice svake buduće invazije i ponovnog pokretanja rata. Uz saveznike, uključujući francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, Starmer mora zadržati nepopustljiv stav. Kremlj mora shvatiti da je Evropa ujedinjena protiv bilo kakvog nastavka rata na kontinentu.

Konačno, Evropa treba označiti korake eskalacije koje bi preduzela ako se suoči sa ruskom akcijom. Iako ovo ne bi trebalo biti previše taktički, Kremlj se ne smije ostaviti u uvjerenju da bi nova ofanziva prošla bez ikakvih izazova. Uprkos oštrim izjavama o sankcijama, Evropa je od februara 2022. godine potrošila više na rusku energiju nego na ukrajinsku pomoć. Kao takve, britanske i evropske prijetnje moraju ostati vjerodostojne i ništa ne treba učiniti da se u bliskoj budućnosti ublaži pritisak na rusku ekonomiju.

Kako to možemo postići? Sa investicijom. Ujedinjeno Kraljevstvo i evropske zemlje moraju izdvojiti više sredstava za odbranu i odbrambenu infrastrukturu. Evropske vlade moraju ulagati u ponovno naoružavanje i pripremu svojih oružanih snaga za potencijalni budući angažman.

Situacija je teška, ali nije nepremostiva, potrebno je hrabro vodstvo kako bi se osigurala snažna odbrana od ruskog neprijateljstva. Velika Britanija bi, posebno, trebala imati za cilj da popuni svaku prazninu u vodstvu koju su ostavile SAD. Trošenje 2,5 posto BDP-a na odbranu do 2027.

dobrodošao je prvi korak ka osiguravanju šire evropske sigurnosti. Ali izvan toga? Cilj bi trebao biti tri posto ili čak 3,5 posto do kraja decenije.

Rusija nije supersila u nastajanju. Velika Britanija i Evropa posjeduju daleko veću latentnu snagu. Vrijeme je da uspostave mir na svom kontinentu i odgovore na izazov.