Treba li Rusija preživjeti Putina?

 

Niko nije učinio više da potkopa teritorijalni integritet Rusije - zapravo, njenu održivost kao države - od čovjeka koji očito namjerava njome vladati do kraja svog života.

Dovoljno je loše što je Vladimir Putin, koji je položio zakletvu 7. maja za peti mandat na mjestu predsjednika Rusije, kreirao sukob kao kamen temeljac svog političkog legitimiteta. Po tome se,  ne razlikuje od bezbrojnih despota i ratnih huškača širom svijeta i kroz istoriju. Putinov veći zločin protiv zemlje kojoj navodno služi leži u pokušaju da osvajanje postane misija same ruske države.

Utvrdivši najprije Krim, a zatim još četiri dijela ukrajinske teritorije kao ustavom reguliranu rusku nacionalnu teritoriju, Putin je temelj ruske države vezao za laž. Održavanje te laži – sada, i sve dok Rusija polaže pravo na strane teritorije – opravdava, pa čak i iziskuje sve snažniju represiju kod kuće, kao i sukobe i izolaciju u inozemstvu. Dok ta veza ostaje na snazi, Rusija nema demokratsku budućnost. Ipak, svaki pokušaj da se to prekine može istovremeno prekinuti veze koje drže na okupu i samu Rusku Federaciju.

Upravo tom prijetnjom raspada, Putin – kao Josif Staljin prije njega – računa da će učvrstiti svoje naslijeđe. On zna da će se svako ko ga naslijedi suočiti sa oštrim izborom: ili prihvatiti laž, a sa njom i neizbježnost autokratije i rata ili je srušiti – a sa tim i ruski ustav i, vjerovatno, samu Rusiju.

Za mnoge, uključujući i veći dio ruske demokratske opozicije koja se uglavnom nalazi u egzilu, postoje razlozi izvan teritorijalnog pitanja da se ukine ruski ustav iz 1993. godine i počne iznova. Pokojni opozicioni lider Aleksej Navaljni predložio je da se ruski superpredsjednički sistem zamijeni parlamentarnim, što zahtijeva potpuno novi Ustav.

Ako Putina naslijedi neka frakcija trenutne vladajuće elite — što je daleko vjerovatniji scenario od uspona Navaljnijevih sljedbenika na vlast — njihova sposobnost da traže zbližavanje sa Zapadom (ako su tako skloni), također, će biti ograničena njihovim strahom od potkopavanja teritorijalnog integriteta Rusije.

 

Sve ovo postavlja pitanje: da li ikome, osim Putinu i njegovim pomoćnicima, treba biti stalo da sama Rusija preživi?

Razotkrivanje ruskog imperijalizma dovedeno u jasan fokus invazijom na Ukrajinu 2022. godine dovelo je do pojave mnoštva antikolonijalnih pokreta unutar same Rusije. Od Sjevernog Kavkaza do krajnjeg sjevera, od Volge do Vladivostoka, neslavenski Rusi privlače sve veću pažnju na pljačke sa kojima su se suočili od strane Moskve, od genocida i prisilnih migracija do skorog iskorjenjivanja jezika i kulture ovih nacionalnih grupa. Njihovo moralno pravo na samoopredjeljenje je teško poreći.

Također je teško tražiti strpljenje od napaćenih ruskih manjina. Baš kao što se od Ukrajinaca, Gruzijaca i drugih ne može očekivati da miroljubivost postputinovske Rusije uzimaju sa povjerenjem, ni od ruskih unutrašnjih kolonija se ne može očekivati da vjeruju da će zemlja koja ih nikada nije tretirala kao jednake, jednostavno na osnovu promjena rukovodstva ili čak ustava, odjednom promijeniti svoj odnos prem anjima. Zaista, neuspjeh ruske demokratske opozicije da se direktno pozabavi ovim pitanjima i dalje dovodi do otuđenja mnogih manjinskih zajednica.

Međutim, raspad Rusije po etničkim linijama ne bi bio jednostavan. Kao prvo, ljudi koji se izjašnjavaju kao etnički Rusi čine 78 posto stanovništva zemlje i većina su u 70 od 83 priznata regiona – uključujući polovinu etničkih republika i regiona koji se nominalno pripisuju manjinskim etničkim grupama. Da budemo sigurni, identitet je fleksibilan, a kako antiimperijalistički osjećaji rastu, neki će se ljudi osjećati ugodnije da se pozovu na svoje neruske korijene. Međutim, malo je vjerovatno da bi ovakva promjena više nego marginalno uticala na demografsku ravnotežu.

Štaviše, dok je Sovjetski Savez bio pripremljen za raspad – zapravo, bio je strukturno predisponiran za raspad – današnja Rusija nije. Konstitutivne republike SSSR-a, osim što su bile pod dominacijom njihove titularne etničke pripadnosti, imale su funkcionalnu birokratiju, uglavnom samostalnu ekonomsku infrastrukturu i čvrsto ukorijenjene lokalne političke elite, držane na okupu pretežno koordinirajućom moći Komunističke partije i strahom od KGB-a. Današnju Rusiju zajedno drži mnogo više od Putinizma, Jedinstvene Rusije i FSB-a: ruski regioni uglavnom nisu samoodrživi, a lokalne političke elite su slabe i uglavnom nelegitimne.

A tu je i pitanje pamćenja. Za otprilike tri četvrtine ruske populacije, raspad SSSR-a i decenija siromaštva i kriminala koja je uslijedila je živo sjećanje. Čak i za one koji su nezadovoljni vladavinom iz Moskve — a većina Rusa bilo koje nacionalnosti izvan glavnog grada razumije koliko je Kremlj ekstravagantan — izgledi za drugi period društveno-ekonomskih preokreta nisu ohrabrujući.

Koliko god da će centrifugalne sile biti jake kada Putin ode sa funkcije, onda će centripetalne sile verovatno biti jednako jake, ako ne i jače. Kako su borbene linije povučene i neizvjesnost vlada, zapadne vlade mogu biti u iskušenju, i sigurno će biti podstaknute, da stanu na neku od strana.

Neki će, u strahu od gubitka kontrole nad ruskim nuklearnim arsenalom, kao i od potencijala za međuetnički rat u 11 vremenskih zona, pozvati Zapad da prevagne u korist Moskve. Drugi, možda se prisjećajući Georgea H.W. Buša i i zloglasnog govora, željeti iskoristiti priliku da jednom zauvijek stavi tačku na ruski imperijalizam.

Washington i njegovi saveznici trebali bi se oduprijeti ovom iskušenju, iz najmanje tri razloga.

Prvo, bez direktnog vojnog angažmana, sposobnost Zapada da utiče na ishod tako velikog i složenog političkog procesa bit će minimalna, dok će potencijal da produbi animozitete i liši sebe uticaja biti ogroman.

Drugo, sam Zapad će vjerovatno biti podijeljen oko toga kako i da li da intervenira, upravo u trenutku kada će održavanje transatlantske solidarnosti pred neizvjesnošću biti od najveće važnosti.

I treće, pokušaj oblikovanja budućnosti Rusije — vjerovatno uzalud, i vjerovatno uz veliku cijenu — samo će odvratiti Zapad od fokusiranja na kritična pitanja nad kojima ima istinsku polugu, kao što je sigurnost za Ukrajinu i slijedeći korak ka narednoj rundi proširenja Evropske unije.

U stvari, sve dok traje rat u Ukrajini, razgovor o tome da li Rusija može i treba da preživi u svom sadašnjem obliku predstavlja štetnu distrakciju. Za one koji se boje raspada Rusije, što je malo vjerojatan događaj u bilo kojoj situaciji, stvara nerazumnu suzdržanost u podršci Ukrajini.

Za one koji bi pozdravili propast Rusije, to izaziva neku vrstu magičnog razmišljanja, kao da bi se rat lakše dobio u Rusiji nego u Ukrajini. Bilo koji pristup košta živote.