Tramp, Putin, Xi i mir u Ukrajini

I prije zvanične objave rezultata izbora u SAD-u, iz okruženja Donalda Trumpa moglo se čuti nekoliko izjava o mogućim scenarijima za završetak rata u Ukrajini. Tačnije, zamrzavanje u trenutnoj fazi. I ako se tokom predizborne trke radilo o, uslovno, dvije verzije planova - o "tezama Heritage Foundation" sa sve većom pomoći Ukrajini i prisiljavanju Putina na ustupke i "tezama Instituta za politiku na prvom mjestu" , koje se sastoje u zamrzavanju sukoba duž linije kontakta - zatim se posljednjih dana o potonjem aktivno raspravlja. Istovremeno, oba uslovna "plana" pretpostavljaju početak pregovora između Ukrajine i Rusije bez implementacije teze "granice iz 1991. godine".

Jedina razlika je u tome što aktivnija pozicija podrazumijeva postizanje promjene ravnoteže na prvoj liniji fronta i nakon toga razgovor sa Kremljom sa pozicije sile. Ovo omogućava povratak granicama unutar političkog kolosjeka. Drugi pristup podrazumijeva zamrzavanje sukoba ovdje i sada uz svijest (ali ne nužno i priznanje) o nemogućnosti povratka teritorija u bliskoj budućnosti. Kao ilustraciju možemo navesti već diskutirane teze „zaboravite na Krim“ ili „sačekajte promjene u Rusiji“.

U tom kontekstu, Ruska Federacija značajno povećava pritisak na frontu. Unatoč prilično velikim gubicima, Oružane snage Ruske Federacije, iako nisu srušile ukrajinski front, ali su u posljednja tri mjeseca postigle najznačajnije uspjehe od 2022. godine. A Putin je, govoreći u Valdaiu, još jednom pomenuo "Istanbulske sporazume" - čitajte - ruski ultimatum Ukrajini. Istovremeno, uprkos oštroj retorici, Rusija ima prostora da požuri sa pitanjima započinjanja pregovora. Među glavnima (i onima koje je Kremlj priznao):

— Sve veći tehnološki jaz između Ruske Federacije i razvijenih zemalja svijeta. Ne radi se samo o državama konvencionalnog "zapadnog svijeta", već i o dijelu zemalja konvencionalnog "globalnog juga".

— Sve veća zavisnost ruske privrede od Narodne Republike Kine. Ovdje vrijedi obratiti pažnju ne samo i ne toliko na trgovinski bilans, već na sve veću tehnološku i finansijsku ovisnost ruske ekonomije od Kine. U stvari, Peking radi Moskvi isto što Moskva pokušava da uradi Minsku poslednjih 30 godina. Ali kineski komunisti to rade bolje i brže.

— Rusija gubi svoj geopolitički uticaj. Srednja Azija više nije "dvorište Ruske Federacije" i postaje dio uslovnog "kineskog svijeta". Na Kavkazu je uticaj Turske naglo porastao, na Balkanu se ruski interesi smanjuju, ustupajući mjesto gore navedenim interesima NR Kine i Republike Turske.

— Unutar Ruske Federacije odvijaju se demografski procesi koji su kolosalni po svom budućem uticaju – uslovna „ruska komponenta izumire“, a stanovništvo je podržano povećanjem nacionalnih autonomija i migracijama.

Sve je to već dovelo do toga da, nakon što je izgubio vodstvo u ŠOS-u, Kremlj nije mogao nametnuti (ili potvrditi) svoj liderski status u BRICS-u. Štaviše, ako analiziramo osnovni izvještaj kluba Valdai i nedavni Putinov govor, možemo zaključiti da se stav promijenio. Čak ni na svojoj platformi, Ruska Federacija više ne djeluje kao lider i "lokomotiva" promjena. Govornici koji govore ruski (a posebno predsjednik) mnogo govore o multipolarnom svijetu, ali se pozivaju na kolektivne "nezapadne" formate, gdje ne ističu izuzetnu ulogu svoje zemlje. U stvari, Rusija je prisiljena započeti se pozicionirati kao regionalni, a ne više globalni lider.

Ovo drugo — samopozicioniranje Rusije jedan je od ključnih faktora u razumijevanju politike ključnih svjetskih igrača u pitanju okončanja rata u Ukrajini.

Putin je ovu fazu rata započeo kao element politike očuvanja statusa Rusije kao jednog od svjetskih lidera. Uostalom, ekonomski je Ruska Federacija odavno ispala iz kruga vodećih svjetskih država. Tehnološki, također. Politički uticaj je postepeno erodirao. Jedini preostali adut bila je vojna moć. Putin je

izložio ovaj adut u nadi za brzi uspeh. A ako bi se desio "Kijev za tri dana", Ruska Federacija bi povratila svoj uticaj na Kavkazu i Centralnoj Aziji i dramatično bi ojačala svoju poziciju na Balkanu i u Africi. Zapravo, silom bi natjerao da ga se percipira kao jednog od bezuslovnih arhitekata novog svjetskog poretka.

Ali "Kijev za tri dana" se nije dogodio. Štaviše, Rusija je naišla na otpor države, koju je sama pozicionirala u svijetu kao propalu državu. Odnosno, Putin je pokazao da njegov "posljednji adut" u dijalogu o geopolitičkom liderstvu nije takav. I ako se 2021. godine, tokom analize mogućih promjena u svjetskom sistemu, često govorilo o trouglu Washington-Peking-Moskva, onda se krajem 2022.  godine govorilo o dijalogu NRK-a i SAD-a. Rusija je izbačena iz procesa. I zato su bile istinite Putinove riječi iz januara 2023. godine da se vodi rat "za budućnost Rusije". Poraz, ili čak uslovni "remi" u rusko-ukrajinskom ratu lišili su Rusku Federaciju uslovnog statusa ključnog geopolitičkog igrača.

Ova situacija je bila sasvim zadovoljavajuća za Peking i Washington. Uostalom, ako to kažemo jednostavnim riječima, mnogo je lakše započeti razgovor o formiranju bipolarnog svijeta nego voditi složeni dijalog u tripartitnom formatu. Ova situacija je zadovoljila i Evropsku uniju, kojoj je slabljenje uticaja Kremlja na kontinentu stvorilo dodatne mogućnosti. Posebno u pitanjima subjektivizacije Unije na svjetskoj sceni. Slabljenje Rusije nije bilo manje korisno za nove regionalne lidere. Počev od osnivača BRICS-a (osim Ruske Federacije, naravno) pa do Turske, Irana i Saudijske Arabije.

Dakle, potpuni poraz Ukrajine nije bio od koristi i ostaje štetan za većinu zemalja svijeta. Ali "ne izgubiti" ne znači "pobijediti".

Nažalost, potpuni poraz Rusije i povezani rizici duboke krize u Ruskoj Federaciji sve do prijetnje raspada bili su (i uglavnom ostaju) nepovoljni za ključne igrače:

— Za SAD kolaps Rusije znači destabilizaciju u nekoliko regiona odjednom. Što će dovesti ili do višestrukog jačanja uticaja Kine ili će natjerati SAD da se vrate politici potrošnje „svjetskog policajca“ bez garancija njenog uspeha. Što će dovesti do povećanja sigurnosnih rizika i novog nivoa eskalacije sa NR Kinom.

— Za Narodnu Republiku Kinu, Rusija je važna kao jedinstvena država kojom se dobro upravlja. U statusu regionalnog (ali ne i globalnog) lidera sa prilično visokim stepenom zavisnosti od Kine.

— Za jedan broj političara Evropske unije, vizija Rusije je bliska kineskoj poziciji — jedinstvene države, prilično moćne. Razlika je samo u procjeni rizika kineskog uticaja na Rusku Federaciju. Naravno, takav razvoj događaja je nepoželjan za EU.

— Za većinu nezapadnih država (prvenstveno regionalnih lidera) poželjno je očuvanje prilično jake (ali, opet, bez ambicija za geopolitičko vodstvo) Rusije.

Dakle, za značajan broj svjetskih sila poraz Rusije, također, izgleda "neisplativo". Ova pozicija se, inače, mijenja. Uostalom, prije dvije godine umjesto riječi "neisplativo" moglo se koristiti "neprihvatljivo". Ali stopa promjena je izuzetno niska. I tu je, posebno, kriva Ukrajina, koja je vrlo malo komunicirala o pitanju "poslijeratnog" u vanjskom polju. Odnosno, šta će se desiti nakon završetka rata i kako se mogu nivelisati rizici ruske krize u slučaju poraza Ruske Federacije.

Ovo nas vraća na par SAD-Kina. Obje države ne žele poraz Ukrajine, ali ni potpuni poraz Rusije. Stoga, sa njihove tačke gledišta, rat treba zaustaviti negdje između navedenih ekstremnih tačaka.

Pitanje je gdje? I ovdje je prikladno spomenuti američko-kinesku konfrontaciju i proces ovisnosti Ruske Federacije od NR Kine.

— Za Peking bi idealan trenutak za okončanje rata bio početak pregovora nakon što ruska ekonomija prođe „tačku bez povratka“ u svojoj tehnološkoj i finansijskoj vezi sa Kinom. Jednostavno rečeno, u uslovima u kojima čak ni ukidanje svih sankcija Rusiji neće dozvoliti da se vrati na preovlađujuću upotrebu evropskih i američkih tehnologija i finansijskih instrumenata.

— Za SAD, to što Ruska Federacija postaje toliko zavisna od NRK-a je scenario iz noćne more. Uostalom, tada Peking dobija na raspolaganju ne samo sirovinsku bazu Rusije, već i, naprimjer, logistiku na Arktiku, naglo povećanje na Bliskom istoku, na afričkom kontinentu. Stoga je za Washington idealan trenutak za okončanje mirovnih pregovora (ili zamrzavanje rata) u vezi sa Ukrajinom period "pet minuta prije tačke bez povratka" kada Moskva pada u zagrljaj Pekinga. Šta će omogućiti da se intenziviranjem saradnje sa Kremljom (možda ne direktno, već preko posredničkih država) održi profitabilan nivo rusko-kineske konkurencije za sfere uticaja.

Dakle, pozicije sa kojih će vanjski igrači pristupiti pitanju rusko-ukrajinskog rata dijelom zavise od nivoa američko-kineskih odnosa. Danas su ove zemlje na ivici punog trgovinskog rata. Ali ekonomije obje države su međusobno zavisne - to se može provjeriti analizom obima i strukture međusobne trgovine. S obzirom na rastući ekonomski i politički uticaj Kine, sukobi i konkurencija su neizbježni. Štaviše, u oblasti novih tehnologija one su „neizlječive“ – u uslovima prelaska na „ekonomiju znanja“, država koja je zadržala (ili dobila) tehnološku prednost pretvara je u povećanje političkog i ekonomskog uticaja. S druge strane, i SAD i Narodna Republika Kina svjesne su potrebe za formatom budućeg suživota.

I ovdje je prikladno spomenuti ulogu Trumpa. Pogotovo što je žestoka faza konfrontacije između Washingtona i Pekinga počela upravo za vrijeme njegove vladavine. Kontradikcije su se gomilale godinama, a jedan od pokretača 2017. godine bila je... zelena tranzicija Kine. Upravo ove godine, NRK je najavila da će prestati primati plastični otpad iz SAD-a i EU na odlaganje (što je 60 posto američkog plastičnog otpada). Donald Trump je potom brzo organizirao putovanje u Aziju (usput rečeno, ponovivši ga 2019. godine). Nakon toga (bezplodnog sastanka sa Xijem) kineski komunisti su postali prijetnja, a Vijetnamci (Vijetnam je pristao raditi s otpadom) dobri momci. No, tema otpada, ponavljam, bila je samo "okidač" - kontradikcija i osnova za tehnološke ratove već je bilo više nego dovoljno.

Danas, paradoksalno, Tramp ponovo može igrati svoju omiljenu "šatl diplomatiju". Ali već sa drugom porukom. Naravno, ne radi se o vraćanju odnosa na nivo iz 2010-15. Radije se radi o razvijanju granica saradnje uz održavanje konkurencije za tehnologije. Pogotovo što značajan dio njegovih sponzora može podržati takav format. Uključujući Ilona Muska. Musk je zainteresiran za kineske proizvode i materijale, za azijsko tržište za svoju robu. Uostalom, Teslina "gigafabrika" radi u NR Kini, a pitanje njenog proširenja je rukovodstvo NR Kine stavilo na čekanje 2023. godine.

Dakle, postoji velika vjerovatnoća da će Trump brzo (nakon inauguracije) ponoviti svoje putovanje u Aziju. A od njegovih rezultata direktno će zavisiti i pozicija administracije američkog predsjednika u vezi sa okončanjem rata u Ukrajini.

Brzi uspjeh (krajnje malo vjerojatan scenario) dijaloga između Trumpa i Xija može pokrenuti zajednički pritisak NRK-a i SAD-a na Rusku Federaciju, odnosno, Ukrajinu. Štaviše, ako Ukrajina može kompetentno izgraditi komunikaciju na oba vektora, prisiljavajući Rusiju na političke ustupke. Naprimjer, u pitanjima perspektiva političkog traga povratka teritorija. Ali, ponavljam još jednom, bez stvaranja "imidža poraza" za Rusiju. U slučaju Putinove tvrdoglavosti, vrlo je vjerovatno da će SAD preći na logiku teza Heritage Foundation spomenutih na početku teksta, a koje se u ukrajinskoj štampi češće nazivaju Pompeovim stavom.

Održavanje nivoa konfrontacije između SAD-a i Pekinga, ili povećanje njenog nivoa, dovešće do pokušaja SAD da implementira algoritam zamrzavanja „stanja kakvo jeste“ kako bi pokušao iskoristiti faktor obnavljanja saradnje sa Ruskom Federacijom kao instrument uticaja na NRK. Međutim, ovdje je vrijedno podsjetiti da je "poraz Ukrajine" neprihvatljiv za SAD. A ako Putin objavi neprihvatljive uslove za kraj rata, moguć je i Trampov prelazak na drastičniju poziciju. Hoće li takav format dovesti do većeg uključivanja Pekinga u rat u Ukrajini? Sumnjivo je: NRK ne želi preuzeti dodatne troškove za održavanje sigurnosti u svijetu ili se uključiti u rat koji bi mogao dostići nivo vojne konfrontacije sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Izgledi za eskalaciju rata, inače, plaše i Peking i Washington. I, naprimjer, ruska aktivnost u uključivanju vojske Sjeverne Koreje stvara potencijalne izazove za obje prijestolnice. Uostalom, jačanje (zbog novog iskustva) sjevernokorejske vojske naglo pogoršava situaciju na Korejskom poluotoku. Što Kinu i SAD stavlja na ivicu vojne konfrontacije. To razumije i Putin, koji radi u nekoliko pravaca odjednom: uostalom, pored sjevernokorejskog faktora, postoji i nuklearna ucjena, potresi na Bliskom istoku, aktivnosti u Africi.

 

Prema mišljenju ruske strane, takva politika može dovesti do toga da će SAD i NR Kina istovremeno odlučiti da rade na što skorijem zaustavljanju rata u Ukrajini kao jednom od ključnih faktora destabilizacije. Za nas to znači najgori scenario sa velikim ustupcima Rusiji.

Ali Putinove ideje, poput onih iz 2022. godine, mogu se pokazati daleko od stvarnosti, budući da je i za Washington i za Peking jačanje geopolitičkog uticaja Rusije (a to će se dogoditi u slučaju "pobjede" Ruske Federacije i uspjeh ucjene) krajnje nepoželjan. Stoga pokušaji "savijanja štapa" mogu dovesti do suprotnog rezultata - sklonosti SAD-a i NR Kine međusobnim sporazumima.

 

Šta to znači za Ukrajinu?

 

Godina 2025. će vjerovatno biti godina zaključenja neke vrste sporazuma o prekidu vatre. Pitanje - "pod kojim uslovima" - zavisi od naše fleksibilnosti i sposobnosti da sagledamo celu sliku. U konačnici, zavisi od toga da li će ukrajinsko rukovodstvo moći ponuditi svoju (adekvatnu) viziju poslijeratnog u regionu i pozicioniranja Ukrajine u odnosu na ključne centre moći. Za to ima vremena i prilike.