09.12.2022.

Šta uspon Prigožina i Kadirova govori o Rusiji

Osnaživanje Putinovih lojalista koji komanduju svojim snagama možda neće biti dobro za stabilnost ruske države.
 
„Kad je teško, bit će još teže“, kaže stara izreka. To mi pada na pamet kada razmišljamo o situaciji u kojoj se ruska politička elita nalazi usred vojnih neuspjeha u ratu u Ukrajini.
U prvim danima invazije na Ukrajinu, predsjednik Vladimir Putin održao je redovne sastanke sa ministrom odbrane Sergejem Šojguom i načelnikom Generalštaba Valerijem Gerasimovim, o čemu su državni mediji spremno izvještavali. Bilo je i redovnih brifinga Ministarstva odbrane Rusije koji su bili u centru pažnje medija. Bilo je jasno da su institucije odbrane bile nadležne na bojnom polju i da su vodile zvanični ratni narativ.
Ali kako je „specijalna vojna operacija“ – kako je Kremlj naziva – počela doživljavati neuspjehe, „teškoće“ u ruskoj politici su se počele gomilati. Snažni ljudi poput biznismena Jevgenija Prigožina i čečenskog lidera Ramzana Kadirova izbili su u prvi plan. Iako nijedan od njih nije na poziciji u odbrambenim ili sigurnosnim strukturama države, odigrali su značajnu ulogu na bojnom polju i u oblikovanju ratnog narativa.
Kadirov, koji je na čelu Čečenske Republike od 2007. godine, jedini je regionalni lider u Ruskoj Federaciji koji komanduje sopstvenim oružanim snagama. Njegovi borci su učestvovali u sukobima u Gruziji i Siriji i od početka su bili raspoređeni na položaju u ratu u Ukrajini. Kadirov je tvrdio da je 12.000 čečenskih vojnika poslano u Ukrajinu u februaru, a dodatni bataljoni su organizirani u junu i septembru 2022.
Iako je bio prilično aktivan na društvenim mrežama, Kadirov je postao glasniji kada je Ukrajina u augustu pokrenula uspješnu kontraofanzivu na istoku i jugu zemlje. Čečenski vođa bio je među rijetkim glasovima visokih zvaničnika u Rusiji koji su se suočili sa realnošću povlačenja ruske vojske i pretrpljenih teških gubitaka. On je oštro kritizirao vojni vrh, upirući prstom u komandanta Centralnog vojnog okruga, general-pukovnika Aleksandra Lapina, koji je smijenjen sa funkcije krajem oktobra.
 
Kadirovljeve kritike dodatno su pojačane u javnosti kritikama Prigožina, osnivača i čelnika Wagner grupe, privatne vojne kompanije koja je bila uključena u ratove u Siriji, Libiji, Centralnoafričkoj Republici i Maliju. Dok Wagnerovi plaćenici djeluju na istoku Ukrajine od 2014. godine, Prigožin je kao njihov vođa "izašao iz sjene" tek u septembru ove godine.
 
Najprije je procurio video kako je bivši osuđenik koji je postao poslovni mogul lično regrutovao ruske zatvorenike da se bore u Ukrajini. Zatim je otkrio da je zaista vlasnik Wagner grupe, koja je početkom novembra otvorila svoje službeno sjedište u Sankt Peterburgu. Prigožin se, također, javno hvalio miješanjem u američke izbore.
 
Ovi događaji su značajni po tome što otkrivaju rastuće tenzije u Moskvi i signaliziraju potencijalne putanje za budućnost unutarelitnog sukoba. Postaje očigledno da Kremlj, kako bi održao konsenzus elite, pojačava pritisak na one koji su skeptični u pogledu šansi Rusije za pobjedu u ratu. Time se jača pozicija tvrdolinijaša, koji imaju resurse i spremni su ne samo da prijete i vrše pritisak, već i da djeluju.  
To su akteri koji nude alternativna rješenja usred uočenog neuspjeha vojnih komandanata i oficira FSB-a da ispune početne ciljeve rata.
Prebacivanje moći i uticaja sa zvaničnih sigurnosnih i odbrambenih institucija na nedržavne organizacije, kao što su Wagner i Kadirovljeve snage (poznate kao kadirovci), koje se osećaju ovlaštenim da otvoreno i oštro kritikuju državne zvaničnike i generale vojske, moglo bi imati značajne posljedice.
Ovu novu dinamiku možda pokreću Prigožin, Kadirov i drugi koji se bore za određene državne pozicije. Čečenski lider se u septembru žalio da je šef republike u Rusiji sa najdužim stažem i nagovijestio svoju namjeru da napusti taj položaj. Ove primjedbe podstaknule su glasine da on obavlja drugu državnu funkciju, vjerovatno na saveznom nivou.
Slično tome, postoje špekulacije da se Prigožin priprema za stvaranje novog konzervativnog pokreta, promovirajući patriotske vrijednosti i nacionalni narativ Kremlja, kao način da formalno uđe u rusku politiku. Dok bi Kadirovljeve šanse da se uzdigne unutar ruske državne hijerarhije mogle biti ograničene njegovom etničkom pozadinom, Prigožin se ne suočava sa takvim ograničenjima i čak bi mogao ciljati na predsjedničku kandidaturu.
 
Sve veći uticaj ovih aktera u kontekstu posrnule ekonomije, društvenih pritisaka i vojnih poraza signalizira destabilizaciju struktura vlasti koje omogućavaju kontinuirano upravljanje.
Zapadni posmatrači već raspravljaju o potencijalnom kolapsu režima ili države. Neki ističu mogućnost pada vlasti usred vojnog poraza; drugi ukazuju na potencijal regionalnog separatizma, pošto Moskvi ponestaje resursa za subvencioniranje najsiromašnijih regiona. Čak i ako raspad države ili separatistički ustanak još nisu na vidiku, sve veća vidljivost Prigožina i Kadirova signalizira slabost države.  
Diskusije o unutrašnjoj nestabilnosti ili čak kolapsu nesumnjivo izazivaju dubok strah od haosa i nasilja i prikupljaju podršku Putinovom vodstvu.
Ovi rani znakovi da Prigožin želi otvorenije ući u rusku politiku i možda čak pokrenuti predsjedničku kandidaturu daju nagoveštaj o potencijalnim scenarijima koje Kremlj može planirati za predsjedničke izbore 2024. godine.
Kremlj bi mogao osnažiti njega i druge aktere kao način očuvanja unutarelitne kohezije. Imenovanje Prigožina na zvaničnu poziciju u državnim strukturama ili čak njegovo pripremanje za Putinovog nasljednika moglo bi biti način da upozorite elite: eto ko bi mogao doći ako ne podržite aktuelnog predsjednika.
Nije slučajno da Prigožin, Kadirov i tvrdokorni nacionalistički političari, poput Igora Girkina, ili čak ultranacionalisti, poput Aleksandra Dugina, napadaju rusku elitu i optužuju je za lični profit i udobnost. Rat, insistiraju, razotkriva nelojalnost i unutrašnju trulež.
Nasuprot tome, tvrdolinijaši su izrazili spremnost na žrtvu i potpunu lojalnost Kremlju. Kadirov je, naprimjer, obećao da će poslati svoja tri sina tinejdžera da se bore u Ukrajini. Takva spremnost, zajedno sa uočenim čečenskim vojnim doprinosom, omogućava mu da zauzme moralno visoko mjesto u odnosu na ostatak ruske elite. Prigožin, također, lično doprinosi ratnim naporima sa svojom Wagner grupom i to mu daje pravo da glasnije iznese svoje mišljenje i dalje unapredi svoju poziciju u kontekstu rata.
Dio ruske elite koji predstavlja mirnodopski establišment nesumnjivo posmatra ove nedavne događaje i rastući uticaj ovih aktera sa osjećajem zabrinutosti – ako ne i panike. Iako se u ovom trenutku čini da konsolidacija elite oko Putina nije ugrožena, povlačenje iz Hersona zajedno sa ranijim vojnim porazima posijalo je sumnje u šanse Rusije da dobije ovaj rat.
Kako vojni poraz postaje vjerovatniji, budućnost zemlje i elite postaje sve neizvjesnija. Takav scenario bi mogao pokrenuti potragu za zamjenom Putina bez destabilizacije zemlje. To bi bio najveći izazov za ruske elite.
 
Na kraju, strah od kolapsa bez Putina mogao bi biti toliko intenzivan da bi ruska elita mogla pokušati prikazati poraz kao pobjedu. S obzirom da je većina Rusa umorna od rata, takav pristup bi se mogao smatrati najmanje destabilizirajućim.
Ono što upadljivo nedostaje među ovim alternativama je scenario demokratske Rusije. Ruska elita je nedemokratska i demokratija u Rusiji u ovom trenutku može biti nametnuta samo spolja, silom. Pošto se to ne čini vjerojatnim, Zapad mora naučiti kako obuzdati nedemokratsku Rusiju i nositi se sa njom, čak i nakon rata. Druga izreka kaže: „Nadaj se najboljem, ali se pripremi za najgore“.