Šta Putin zaista želi u Ukrajini?

Više od dvije godine nakon što je pokrenuo potpunu invaziju na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin nastavlja insistirati da će svi njegovi ciljevi biti ostvareni. On ih, međutim, nije detaljno naveo, ostavljajući sebi dosta prostora da proglasi pobjedu u zavisnosti od razvoja situacije na bojnom polju. Uopćeno govoreći, njegovi ciljevi spadaju u tri kategorije: slabljenje ili narušavanje veza Ukrajine sa Sjevernoatlantskim savezom (NATO), zaustavljanje ukrajinskog nacionalizma i širenje okupiranih teritorija.  

Razumijevanje Putinovih ciljeva i motivacije kritičan je element u razvoju kontrastrategije kako bi se osiguralo da on ne uspije. Njegovi sigurnosni problemi koji su doveli do rata mogli su biti riješeni intenzivnim pregovorima s Ukrajinom i Zapadom, koji su bili u toku, ali ih je potom poništila njegova odluka da započne invaziju 2022. Putin nema pravo nametati Ukrajini svoje stavove o tome kako trebalo bi da strukturira svoju vojsku ili da vodi svoje unutrašnje poslove. Bilo kakva zabrinutost mogla je biti tema za diplomatiju, a možda i za pregovore sa ukrajinskim liderima, ali ne više. Podrazumeva se da je invazija na drugu zemlju i zauzimanje teritorije flagrantno kršenje Povelje UN-a i normi evropske sigurnosti.

 

Suočavanje sa NATO vezama

 

Putin je od samog početka pitanja u vezi sa Ukrajinom ugradio u šire pitanje uloge NATO-a u Evropi. On je dugo kritizirao širenje Alijanse i potencijalno članstvo Ukrajine, kao ozbiljnu prijetnju sigurnosti Rusije, kao i izdaju obećanja na kraju Hladnog rata da se NATO neće proširiti "ni centimetra" na istok. Ruski nacrti ugovora o sigurnosnim garancijama objavljeni uoči invazije fokusirani su na NATO, a ne na Ukrajinu. Tri ključna zahtjeva u ovim ugovorima bila su okončanje širenja NATO-a, zabrana raspoređivanja ofanzivnog oružja duž ruskih granica i povlačenje infrastrukture NATO-a na linije iz 1997. godine, kada je potpisan Osnivački akt NATO-Rusija, prije prvog poslijehladnoratovskog talasa ekspanzije.  

Ono što je uznemirilo Putina je sve bliža vojna i sigurnosna saradnja između Ukrajine i pojedinih članica NATO-a, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koja je uključivala sve češće i složenije zajedničke vježbe u i oko Ukrajine. Kao i ranije, Putin se – kao i ostatak ruske elite – oštro protivio članstvu Ukrajine. Prema njegovom mišljenju, NATO sada namjerno radi na tome da Ukrajinu pretvori u poligon za udare protiv Rusije. Na insistiranje NATO-a da se radi o odbrambenom savezu, u Kremlju nisu čuli. Zanimljivo je da je Putin u glavnim obraćanjima koja su prethodila invaziji govorio o prijetnji Zapada Rusiji i podmukloj ulozi u pretvaranju Ukrajine u “anti-Rusiju”.

 

Gušenje nacionalizma

 

Putinova zabrinutost oko NATO-a preklapala se sa dva cilja koja je identificirao kao bitna za sigurnost Rusije kada je pokrenuo "specijalnu vojnu operaciju": demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine. Nagovještaj sadržaja ta dva procesa došao je u pregovorima koji su ruski i ukrajinski zvaničnici vodili u prvim sedmicama nakon invazije u nastojanju da naprave okvir za nagodbu. Što se tiče demilitarizacije, Rusi su insistirali na ukrajinskoj neutralnosti, dok su predlagali mirnodopske vojne snage od 85.000 vojnika, kao i stroga ograničenja teškog naoružanja i dometa raketnih sistema.

Što se tiče denacifikacije, Moskva je željela da Kijev zabrani neonacizam i agresivni nacionalizam i da ukine zakone koji su unaprijedili pogled na historiju sovjetskog doba koji je bio u suprotnosti sa verzijom koju je odobrio Kremlj. Konkretno, Rusi su se protivili bilo kakvom pozitivnom spominjanju uloge koju su ukrajinski nacionalisti mogli odigrati u Drugom svjetskom ratu – oni smatraju te snage simpatizerima nacista, ako ne i iskrenim nacistima, i odajući im počast kao dokaz neonacističkih stavova, iako krajnja desnica ima malu podršku u Ukrajini. Ostalo je neizrečeno ono što su mnogi posmatrači smatrali pravim Putinovim ciljem: svrgavanje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, kojeg je ocrnio kao neonacistu i postavljanje marionetskog režima.

 

Kontrola 'Novorossije'

 

U međuvremenu, Putin je malo rekao o svojim teritorijalnim ambicijama. On iskreno vjeruje da su Rusi i Ukrajinci jedan narod i da Ukrajina može napredovati samo u partnerstvu sa Rusijom. Govorio je o svojoj želji da povrati ruske "istorijske zemlje" ne precizirajući šta je to, iako jasno uključuje barem dijelove Ukrajine. Rusija je već efektivno kontrolirala dva dijela ukrajinske teritorije prije invazije 2022., koje je zauzela u vrijeme nemira u Ukrajini 2014. godine: Krim, koji je nezakonito anektirala i dijelove dvije provincije u istočnom regionu Donbasa, gde je postavio proruske separatističke vođe.

Ipak, kada je Putin najavio „specijalnu vojnu operaciju“, sugerirao je da ga malo zanima zauzimanje velike teritorije. Objavio je svoju namjeru da štiti stanovništvo koje govori ruski u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici, koje je Rusija priznala kao nezavisne države samo tri dana ranije. Pretpostavlja se da je taj cilj podrazumijevao „oslobađanje“ teritorije onih republika koje je Kijev još uvek kontrolirao. Osim toga, Putin je tvrdio da njegovi planovi ne uključuju okupaciju “ukrajinskih zemalja”. Ono što je pod tim mislio je dvosmisleno. Putin čvrsto vjeruje da je današnja Ukrajina tvorevina vođe iz sovjetske ere Vladimira Lenjina i njegovih boljševičkih drugova, koji su joj dali neke od ruskih "istorijskih zemalja". Jedina regija Ukrajine koja se očito ne uklapa u tu kategoriju je istorijska Galicija, zemlja na zapadu koju je Ukrajina dobila kao posljedicu sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu.  

 

U svakom slučaju, glavne linije napredovanja tokom invazije sugerirale su da je Putin imao daleko veće teritorijalne ambicije. Vjerovatno bi se napad prema Kijevu mogao protumačiti kao dio operacije "denacifikacije" Ukrajine zauzimanjem glavnog grada i rušenjem vlade, koju je Putin označio kao neonacističku. Ali marš na Harkiv na istoku, težnja za stvaranjem kopnenog mosta između Krima i Donbasa, i napad prema Odesi, sve je izgledalo kao dio ambicioznog plana za kontrolu cijele Ukrajine istočno od rijeke Dnjepar, koja razdvaja zemlju, ili teritorija onoga što je nekada bilo poznato kao Novorosija, otprilike zemlja koju je Katarina Velika oduzela Turskoj sredinom osamnaestog vijeka. U slučaju uspjeha, Rusija bi tada u potpunosti kontrolirala Azovsko more i cijelu sjevernu obalu Crnog mora, pretvarajući krnju Ukrajinu u zemlju bez izlaza na more.

Nedostatak uspjeha na bojnom polju u ranim fazama rata primorao je Putina da prilagodi svoje neposredne ciljeve. Zaustavljen u nastojanju da zauzme Harkiv i Odesu i zabrinut zbog daljeg ukrajinskog napredovanja prema istoku u jesen 2022. godine, Putin je anektirao četiri provincije koje su njegove trupe djelimično kontrolirale na osnovu lažnih referenduma. Te pokrajine su tako označile minimalne dobitke koji bi zadovoljili Putina. Sve ruske ponude za pregovore od tada su predviđale da Ukrajina mora prihvatiti postojeću „geopolitičku realnost“ — to jest, priznanje da su anektirane teritorije zaista ruske.

Putin vjeruje da još uvijek može ostvariti sve ciljeve koje je postavio za svoju vojnu operaciju. Njegovo samopouzdanje samo raste sa nedavnim uspjesima Rusije na bojnom polju kod Harkiva, koji se mijenjaju u njegovu korist. Ipak, krajnji uspjeh je daleko od sigurnog. Veze Ukrajine sa NATO-om postaju sve jače. Vlada Zelenskog je opstala, kao i Ukrajina kao nezavisna država. Ono malo napretka koji je Rusija napravila na bojnom polju imalo je užasnu cijenu u ljudstvu i naoružanju. Ali Putin nije spreman popustiti u nastojanju da postigne svoje ciljeve. Zadatak Ukrajine i Zapada je da osiguraju da on ne uspije.