Šta Putin zaista misli

Političari, analitičari, novinari i skoro svi ostali imaju pogled na to kako će se rat završiti, što se često dovodi u vezu sa time kako bi rat trebao završiti. Ali ovaj rat je još uvijek u zraku, kao što pokazuju velike promjene u teritorijalnim dobicima i gubicima u posljednje dvije godine.

Jedno od ključnih pitanja u debatama o budućem toku ovog rata tiče se [ruskog predsjednika Vladimira] Putina. Rusi i sam Putin iznijeli su mnoštvo razloga za invaziju na Ukrajinu. Ove tvrdnje se lako opovrgavaju i kao što je obično slučaj sa ruskim deklaracijama – kakofonija objašnjenja nema za cilj da ubijedi –  namijenjena je samo da sije zabunu kako bi se prikrili pravi motivi.

Seciranje ovih tvrdnji, razumijevanje onoga što pokreće Putina i Rusiju je ključno, jer razumijevanje motivacije vodi do razumijevanja neprijateljskih ciljeva, što je zauzvrat jedina čvrsta osnova za političke odluke zapadnih lidera, koji će zauzvrat na kraju odlučiti o sudbini ovog rata.

Za početak, važno je napomenuti da rusko stanovništvo generalno podržava Putina i rat protiv Ukrajine. Putin i obični Rus dijele istu motivaciju u napadu na svog susjeda i nastavku ovog vrlo skupog rata.

 

Prema podacima Levada centra, od februara ove godine 77 posto građana Rusije podržava rat u Ukrajini. I to uprkos ogromnim žrtvama, sve snažnijim sankcijama i neuspjehu početne invazije prije dvije godine. Obični Rusi podržavaju široku mrežu dobrovoljaca koji prikupljaju sredstva i materijal za vojnike koji se bore u Ukrajini, koja se čini stvarno organskom. Dok na mnogim video snimcima žene i sestre ruskih vojnika traže bolju obuku i opremu, praktično niko ne dovodi u pitanje šta njihovi najmiliji rade boreći se i ginući u stranoj zemlji. Uprkos strašnim gubicima i stotinama hiljada koji su pobjegli iz zemlje, mnogi ruski muškarci nastavljaju se mobilizirati u vojsku.

Nezadovoljstvo je, sa druge strane, prigušeno. Za naciju sa vipe od 130 miliona ljudi, malo ih je protestiralo, a samo nekoliko hiljada je uhapšeno. Prikriveni protest na sahrani Alekseja Navaljnog od 16.000 ljudi predstavlja vrlo malo. Nasuprot tome, kada su Ukrajinci izašli na proteste na Majdanu da svrgnu prorusku vladu Viktora Janukoviča, milion ljudi je izašlo na ulice, u zemlji tri puta manjoj od Rusije.

Dobra polazna tačka za udubljivanje u motive Putina i ruskog stanovništva je stav onih koji najbolje poznaju Ruse, njihove komšije, kojima se donedavno vladalo iz Moskve. Prije 30 godina tadašnji estonski predsjednik Lennart Meri izjavio je:  

„Ko god zaista želi pomoći Rusiji i ruskom narodu danas, mora izrazito jasno dati do znanja ruskom rukovodstvu da još jedna imperijalistička ekspanzija neće imati šanse“.  

Oni koji su osjetili svu snagu ruske agresije i okupacije razumiju njen izvor. Tokom rasprave 26. februara na Atlantskom savjetu, poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski rekao je za Ruse:  

"Oni su narasli u najveću, teritorijalno, državu na Zemlji. A ipak žude za tuđom zemljom".  

Baltički narodi i Poljaci razumiju dosljednu, stalnu težnju Rusije za agresijom. Poljski predsjednik Andrzej Duda je više puta upozoravao da će Rusija napasti druge evropske zemlje ako pobijedi u Ukrajini. Ovo gledište je privuklo pažnju u Evropi, ne samo među bližim susjedima Rusije.  

“Morat ćemo se naviknuti na ideju da je realno da Putin napadne zemlju NATO-a u roku od pet do osam godina”, rekla je Marie-Agnes Strack-Zimmermann, predsjednica njemačkog odbora za odbranu Bundestaga.

Ukrajinci ne sumnjaju u motivaciju Rusije. U svom obraćanju na drugu godišnjicu rata, predsjednik Volodimir Zelenski je upozorio:  

"Imperijalne ambicije i revanšizam nestaju samo porazom onoga ko je njima zaražen".

U izvjesnoj mjeri, Putin je unaprijed telegrafirao svoje namjere. Njegov zloglasni govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine američki politikolog Andrew Michtas okarakterizirao je „objavom rata Zapadu“. U svom tekstu,  šest mjeseci prije invazije 2022. godine Putin je proglasio Ukrajinu „našom historijskom teritorijom“, negirajući tako međunarodno priznate granice Ukrajine i mnoštvo bilateralnih i multilateralnih ugovora. Naknadna, zvanična aneksija četiri ukrajinske teritorije izglasana u ruskom parlamentu logičan je nastavak Putinovih – i ruskih – namjera.

 

Osnovni razlog i motivacija za Putina i za Ruse u invaziji i pokušaju osvajanja Ukrajine je njihov naglašeni doživljaj sebe kao imperijalne i ekspanzionističke sile.

Ruska opsesija Rusijom kao velikom (što znači velikom) i moćnom (što znači dominacijom nad drugima) zemljom oličena je u njihovom konceptu „ruskog svijeta“. Ovaj koncept vidi Rusiju kao izuzetnu naciju, koja je predodređena da uspostavi Pax Russica nad susjednim zemljama i šire.

Ova misija da proširi Rusiju, čime je učini „većom“, toliko je važna za Ruse da se graniči sa vjerskim fanatizmom, a ponekad i prekoračuje ovu granicu. Stoga je logično da Ruska pravoslavna crkva u potpunosti i javno podržava Putinov rat u Ukrajini. Sveštenici redovno blagosiljaju ruske vojnike pa čak i tenkove koji su na putu za Ukrajinu.

Tokom svoje historije Rusija je bila uključena u nemilosrdnu ekspanziju, iako na mahove, da bi postala najveća (po kopnenoj masi) zemlja na svijetu. Za Ruse, njihova veličina se ne mjeri u ekonomskom bogatstvu ili blagostanju stanovništva, već po tome koliko je velika zemlja, koliko drugih zemalja kontrolira. Želja Rusije da dominira, osvoji i okupira Ukrajinu i dalje postoji ne samo iz historijskih razloga, već i zbog veličine Ukrajine i ekonomskog potencijala.

Završetak rata u Ukrajini nije lagan, ali je apsolutno neophodan kako bi se zaustavio nezasitni apetit Rusije za osvajanjem. Ako Putin i Rusija ne budu zaustavljeni u Ukrajini, oni će krenuti naprijed, ostavljajući pustoš i razaranja za sobom.

Ono što Zapad čini je važno, čak i kritično, u odlučivanju o sudbini rata u Ukrajini. Dobre odluke zavise od pravilnog razumijevanja mnogih faktora, uključujući motivaciju. Ovaj rat

 zaslužuje ozbiljniji pogled od strane nekih zapadnih lidera o tome koje namjere vode Putinovu ratnu mašinu naprijed.