Seksualno nasilje kao oružje ratnog terora: kroz šta prolaze Ukrajinci koje su silovali Rusi

Od početka rata, u Ukrajini su registrovana 274 takva slučaja i istražuje ih Ured glavnog tužitelja Ukrajine.

Seksualno nasilje tokom rata postalo je oruđe terora, ponekad kontrole i kazne za neposlušnost ili jednostavno znak agresije prema Ukrajincima.

Porast broja dokumentiranih slučajeva ukazuje da su žrtve vremenom spremne govoriti i svjedočiti. Ova tužna statistika otkriva najmračnije strane ljudske prirode i zahtijeva hitne i efikasne mjere za njihovo prevazilaženje. Tokom rata, seksualno nasilje se vrši nad ženama, djecom pa čak i muškarcima.

Tokom dvije godine, skoro 32.000 ukrajinskih žena dobilo je individualne konsultacije od psihologa i socijalnih radnika na platformi projekta SafeWomenHUB. Platforma je primila ukupno 911 poziva od žrtava nasilja, od kojih se većina odnosila na nasilje u porodici, a više od 100 poziva na seksualno nasilje u ratu. Svaki broj tužne statistike su ljudske sudbine...

 

Priče klijenata

37-godišnja Tatjana dolazi iz regije Zaporožja. Ona je živopisan primjer prelijepe, hrabre Ukrajinke koja je, kao majka troje maloljetne djece, postala dobrovoljac i pomogla ženama i djeci da odu tokom invazije.

Jednom se vraćala kroz neprijateljski kontrolni punkt. Okupatori su se zainteresirali za ovu ženu. Kada je shvatila njihove namere, počela je bježati. Ali uzalud... vojnici su jurili za njom, uhvatili je u šumi, uvukli u automobil i silovali jedan po jedan na zadnjem sjedištu automobila. Silovatelji su je zatim jednostavno izbacili iz automobila i odvezli se.

Jedan od psihologa platforme trenutno radi sa Tatjanom. Nakon užasa, mlada žena je jedva spavala, smršala i imala samo 48 kilograma, a visoka je 176 centimetara.

Za psihologe koji rade sa ovakvim traumama postavlja se ogroman izazov – kako traumu pretvoriti u snagu? Silovanje, prisilna prostitucija, seksualno ropstvo i drugi oblici nasilja ostavljaju duboke rane na dušama i tijelima, lišavajući osobe ne samo fizičkog zdravlja, već i moralne stabilnosti.

Seksualno nasilje ne poznaje godine i, nažalost, svako se može naći u takvoj situaciji. Stručnjaci pružaju pomoć, fokusirajući se na zahtjev, a ne na godine pa im se obraćaju i djeca i tinejdžeri, kao i starije žene.

 

Katerina ima 21 godinu i dolazi iz regije Zaporožja. Tokom okupacije, djevojčica je ostala sama u stanu, a njena majka je upravo bila u bolnici nakon operacije. Okupatori su se često useljavali u prazne stanove čiji su vlasnici pobjegli od sukoba. I upravo u takav stan pored stana u kojem je živjela Katerina uselili su se neprijateljski vojnici.

Jednom je Katerina odlučila otići u bolnicu da posjeti svoju bolesnu majku. Čim je prešla prag, zgrabili su je za kosu na stepenicama, ugurali nazad u kuću i silovali u hodniku. Onda su rekli "izvini" i otišli. Katerina je spakovala svoje stvari i istog dana se preselila kod rodbine. Kasnije je devojčica saznala da je trudna. Borbe u mjestu su se pojačale, a ona i njena majka su odlučile da otići, a Katerina jei abortirala.

Nakon traume, Katerina je dobila diskoidni dermatitis, prestala je spavati i povukla se u sebe. Ovu tajnu djevojka je otkrila samo psihologu, a sada se oporavlja uz podršku specijalista.

I još jedan klijent koji se konsultirao sa psiholozima platforme je majka petoro djece iz oblasti Herson. Nakon što ju je ruski vojnik silovao, žena mu je slomila vilicu, oslobodila se i čudom pobjegla sa privremeno okupirane teritorije.

Desetine priča. Svi koji dođu doživjeli su strašne događaje. Naravno, radi se povjerljivo, sva imena u ovim pričama su promijenjena, bolni detalji ostaju iza kulisa, ali stotine priča su zauvijek upisane u historiju ljudi, u historiju ratnih zločina nad Ukrajinom.

Žene se plaše reći, a na konsultacijama kažu: "Ne želim to ikad da pominjem, izbriši mi pamćenje da mi bude lakše! To me jako boli, a i rodbinu! Ne pričamo o tome u porodici niko od nas ne želi da to pominje”.

 

Nakon preživljenog seksualnog nasilja žrtve najčešće specijalistima govore o depersonalizaciji, socijalnoj izolaciji, nedostatku želje za komunikacijom sa ljudima, anksioznosti, poremećajima sna ili noćnim strahovima, opsesivnim mislima o smrti, osjećaju beskorisnosti i isključenosti iz života, nesporazumima u porodici, pretjeranoj emocionalnosti, strahu od izlaska, osjećaju krivice, stida, odbacivanju tijela, boli i strahu, samoubilačkim mislima...

Sve je to toliko bolno da ne povezuju direktno simptome sa silovanjima, negiraju događaje koji su se desili.

Posljedice seksualnog nasilja u ratu su veoma ozbiljne. Žrtve doživljavaju fizičku i psihičku traumu, uključujući traumu reproduktivnog sistema, posttraumatski stresni poremećaj, depresiju, samoubistvo i druge mentalne poremećaje.

Seksualno nasilje može rezultirati infekcijom HIV-om/AIDS-om i drugim spolno prenosivim infekcijama, neželjenom trudnoćom kao rezultatom nasilja, prisilnim pobačajima i drugim medicinskim komplikacijama.

Problem je bolan i postao je očigledan u posljednje dvije godine rata, ali postoje načini da se prevaziđe seksualno nasilje povezano sa sukobom. Koliko god da je žrtvama teško da to iskuse, ratne zločine je potrebno evidentirati. Ne može se o tome ćutati!

 

Svi oni koji su krivi za ratne zločine, uključujući i seksualne, moraju biti kažnjeni. Za to su potrebni napori međunarodne zajednice, pravosudnih organa i grupa za ljudska prava. Drugo, oni koji su bili seksualno zlostavljani trebaju imati pristup medicinskoj, psihološkoj i socijalnoj podršci koja će im pomoći da se oporave i prevladaju svoju traumu.

Nasilje u ratu je neizbježno, a uz prave mjere, uključujući primjenu međunarodnog prava, očuvanje mira i ljudska prava, može se značajno smanjiti.

U svjetlu humanitarnih i moralnih vrijednosti savremenog svijeta, seksualno nasilje u uslovima rata mora se prepoznati kao neprihvatljivo.

Suočeni s ovim humanitarnim izazovom, svaki pojedinac može imati ključnu ulogu u podršci i vraćanju dostojanstva žrtvama, težeći svijetu u kojem seksualnom nasilju nije mjesto.