23.01.2023.

Rusija će preživjeti ukrajinski rat. No, može li Vladimir Putin?

Putinova centralizirana vladavina ne može nadživjeti rat, samo je on mislio da je to dobra ideja. Zapad nema interesa da rasparča Rusku Federaciju.
 
Sada kada je Rusija toliko oštećena i islabljena bezobzirnim izborom predsednika Vladimira Putina u Ukrajini, šta bi mogla donijeti budućnost zemlje?
Vjerovatni scenariji se kreću od preuzimanja vlasti od strane tvrdolinijaškog savjetnika za sigurnost, poput Nikolaja Patruševa, do pobjede na izborima od strane disidenta poput Alekseja Navaljnog. Ali jedno je gotovo sigurno: Putinov režim neće preživjeti rat koji je započeo.
Na kraju krajeva, Putinova takozvana vertikala moći može obuhvatiti mnoge ekonomske i političke domene, ali u potpunosti zavisi od stroge kontrole sa vrha. Čitava struktura će se uvijek početi lomiti kako ta kontrola bude oslabljena i kako različite grupe i interesi počnu manevrirati da ugrabe plijen prije neizbježnog kolapsa. Glavna snaga sistema, svemoćna kontrola odozgo prema dolje, tako će postati njegova fatalna slabost.
Ovo novo „vrijeme nevolja“ – tema koja se ponavlja u ruskoj istoriji – uslijedit će odmah nakon Putinovog odlaska. Ali koje političke snage će se afirmirati kada on padne, ostaje da se vidi. Pretpostavljam da će poticaj za nastavak Putinove nesreće u Ukrajini biti prilično ograničen.
Putin je sam započeo rat, a znamo da čak ni njegovi najviši sigurnosni zvaničnici nikada nisu bili oduševljeni njime. To je bilo očigledno već na čuvenom televizijskom sastanku Saveta bezbjednosti Kremlja 21. februara 2022.
Čak i nakon godinu dana nemilosrdne represije i propagande, ruska javna podrška Putinovom ratu je u najboljem slučaju mlaka, a istraživanja javnog mnjenja pokazuju da većina podržava mirovne pregovore. Svaki vođa ili frakcija koja se pojavi nakon Putina morat će kao prioritet postaviti brzo okončanje rata.
Sada postoje svi razlozi za pretpostavku da elite već diskretno istražuju post-putinovske mogućnosti svoje zemlje.
Istina, to ne znači da će biti lako zaustaviti borbe, a kamoli vratiti se na status quo prije invazije. Neizbježno će se čuti neki glasovi koji pozivaju na još agresivniji imperijalistički plan i oni će očajnički željeti da prevladaju, iz straha za svoje živote i sredstva za život.
 
Ali u situaciji u kojoj javno mnjenje jasno podržava okončanje rata i gdje se Putinova vertikala moći raspada, a represivna mašinerija Kremlja u rasulu, takvi će voditi tešku bitku.
 
Raspad Ruske Federacije  
 
Štaviše, vremena nevolja su istorijski proizvela zahtjeve za reprezentativnijim upravljanjem. Posljednje decenije carizma, naprimjer, bile su pod dominacijom poziva na demokratski ustav, a slični projekti su vođeni u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza. Nema razloga da mislimo da će ovaj put biti drugačije.
Da, nije posebno vjerovatno da će ruska demokratska opozicija izaći iz zatvora i egzila da bi došla na vlast. Ali to ne znači da ovaj pokret treba zanemariti. Čak i pod vrlo represivnim i nepravednim okolnostima, pristalice Navaljnog uspjele su osvojiti 20-30 posto glasova, a podrška njemu od strane mlađih i urbanih birača sa vremenom je samo jačala.
YouTube kanal Navalny dopire do desetina miliona ljudi sa vijestima i aktualnim programima, a taj broj je još veći kada se tome dodaju i drugi nezavisni mediji.
Jedan krajnje malo vjerojatan ishod je raspad Ruske Federacije. U svojim nastojanjima da stvori podršku za rat, Putinov režim je ovaj scenario predstavio kao eksplicitan zapadni cilj. U stvari, Zapad ne cilja ništa slično. Kada je Čečenija proglasila nezavisnost 1991. godine, nikada nije bilo čak ni nagovještaja da će je zapadne vlade podržati. I iako će čečensko pitanje ostati sporno, zapadnjačka potvrda nezavisnosti Čečenije i dalje se nikada neće dogoditi.
Spekulacije o nezavisnosti Dalekog istoka i Sibira su podjednako neosnovane. Prisjetite se velikih javnih protesta u Vladivostoku 2020. Moglo se vidjeti kako se vijore bjeloruska (opoziciona) i ukrajinska zastava kao simboli demokratije, ali demonstranti nisu gajili iluzije o postizanju nezavisnosti za masivno, slabo naseljeno područje tako blizu Kine.
U svakom slučaju, sada postoje svi razlozi za pretpostavku da elite unutar ruske strukture moći već diskretno istražuju post-putinovske mogućnosti svoje zemlje. S obzirom na to da još jedni predsjednički izbor dolaze 2024. godine, politička budućnost zemlje je legitimna i hitna tema za debatu.
O sudbini Rusije će na kraju odlučiti njen narod. Donošenje promjene režima je zadatak samo za njih. Ali to ne znači da se Zapad treba uzdržati od uticaja na ishod. Naprotiv, zapadni kreatori politike trebaju tražiti načine da stvore uslove i podsticaje da prevladaju demokratski orijentirane snage. Putin nije besmrtan, a njegova politička slabost iz dana u dan postaje sve očiglednija.