Retorika o ukrajinskom ratu u Kini i kineskim stavovima prema međunarodnom pravu

Kao i na Zapadu, rat u Ukrajini je od početka postao top tema u Kini. Međutim, za razliku od Zapada, na kojem se nedvosmisleno osuđuje rat, debate u Kini karakteriziraju oštre razlike u mišljenjima između proruskih i proukrajinskih tabora. Ovaj tekst se fokusira na jedan aspekt takvih rasprava: one koje se tiču međunarodnog prava. Tvrdi se da, bez obzira na različite stavove, ove debate otkrivaju neke zajedničke stavove prema međunarodnom pravu. Naglašene su dvije vidljive karakteristike ovih stavova: 1) naglasak na ograničenjima zakona i važnosti elemenata izvan zakona; i 2) nepovjerenje u međunarodno pravo, smatrajući ga oruđem zapadne hegemonije. 
Treba napomenuti da postoji nedostatak ozbiljnog diskursa među pravnim naučnicima i praktičarima, možda zbog politički osjetljive prirode ovog pitanja. Ovaj tekst se oslanja na zvanične izjave, neka naučna mišljenja i relevantne komentare na društvenim mrežama.

Zapadni „dvostruki standardi“ i uloga međunarodnog prava
Kritika zapadnih „dvostrukih standarda“ je možda najvidljivija zajednička osnova: proukrajinski ili proruski, postoji opća saglasnost da oni postoje. Prorusi bi se obično pitali zašto bi se osuđivalo Rusiju kao osvajača dok bi aplaudirali SAD kao branitelju ljudskih prava, kada su izvršili invaziju na Irak, Afganistan i mnoge druge – uključujući i Jugoslaviju na ovoj listi i naglašavajući bombardovanje kineske ambasada. S druge strane, oni koji su protiv ruske invazije skloni su spominjati i razne intervencije SAD-a, ističući da osuda Rusije ne znači nužno zatvaranje očiju pred zapadnim dvostrukim standardima.
Druga zajednička osnova je priznanje odgovornosti Zapada za krizu. Kineska zvanična retorika jasno postavlja da je širenje NATO-a na istok osnovni uzrok rata. Glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijian jasno je izjavio da je takva ekspanzija "posijala sjeme sukoba između Rusije i Ukrajine", "nesumnjivo je odgovorna za izbijanje ukrajinske krize". Sudija Xue je u svojoj Deklaraciji u Nalogu o privremenim mjerama Međunarodnog suda pravde izjavila da je “pitanje navodnog genocida... sastavni dio spora između Ruske Federacije i Ukrajine oko pitanja sigurnosti u regionu”. Iako mnogo suptilnija, izjava prepoznaje postojanje „sigurnosnog pitanja“. Ovo je, također, široko priznato u javnim raspravama i naučnim debatama. Tvrdilo se da se zabrinutost Rusije za sigurnost ne odnosi samo na fizičku sigurnost, već, što je još važnije, na „ontološku sigurnost“, što znači da svaka država treba da održava dosljedan međunarodni identitet kako bi se osjećala sigurno. U ovom slučaju, identitet Rusije kao velike sile je ugrožen, jer se Ukrajina „okreće Zapadu“.
S tim u vezi, vrijedan je pažnje komentar Wang Jiangyua, profesora međunarodnog prava na Gradskom univerzitetu u Hongkongu. Nakon što je izjavio da je ruska invazija "apsolutno prekršila međunarodno pravo", Vang je naglasio da "čak i kršenje ima svoje razloge". Za Wanga, iako je kršenje zakona pogrešno, jednako je važno razmotriti „razloge i emocije“ iza takvih kršenja, jer se konačno rješenje problema može pronaći samo kombinacijom oba aspekta. Ovaj komentar odražava tradicionalno kinesko razumijevanje uloge zakona u društvu. Da bi se razumjela situacija ili riješio problem, pravo je samo dio slike, a često ne i najvažniji dio. Uvijek treba uzeti u obzir „razloge i emocije“ iza i izvan slova zakona. Dakle, bilo da je došlo do kršenja međunarodnog prava ili ne, rusko djelovanje treba sagledati unutar cjelokupne istorijske pozadine koja je dovela do rata.
Istorijski korijeni nepovjerenja u međunarodno pravo
Kritika “dvostrukog standarda” ima duboke istorijske korijene. U glavnom kineskom istorijskom narativu, međunarodno pravo se posmatra kao oruđe za zapadnu invaziju kada je prvi put uvedeno u Kinu, ili je zaista nametnuto Kini sredinom 19. veka. Kineski autori su uočili podjelu svijeta na „civilizirane“, „varvarske“ i „poluvarvarske“ nacije, a selektivna primjena međunarodnog prava zavisila je od „nivoa civilizacije“ različitih zemalja. Među zapadnim silama, primijenile su svoj skup pravila međunarodnog prava, ali sa Kinom su primijenili nejednaki ugovorni lučki sistem, koji je Zapadu dao privilegije i olakšao njihovo ugnjetavanje i eksploataciju Kine. Smatra se da međunarodno pravo služi interesima moćnih na štetu slabih, prikriveno retorikom pravde i prava i tako izdaje „zapadno licemjerje“.

Neki kineski naučnici tvrde da su ova istorijska iskustva imala snažan uticaj na savremene kineske stavove prema međunarodnom pravu. Jedan često citirani primjer je kinesko učešće na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. Kineska delegacija je imala velike nade da će određene teritorije koje su bile iznajmljene Njemačkoj biti vraćene Kini, ali je na konferenciji odlučeno da se te teritorije ustupe Japanu. Tvrdilo se da su ovakva iskustva razočarala Kineze i posijala duboko sjeme nepovjerenja u međunarodno pravo.
Teško bi bilo odgovoriti da li su takvi istorijski događaji zaista izazvali savremene stavove. Ono što je važno jeste da kada naučnici pokušavaju objasniti savremene stavove pozivajući se na istorijske događaje, oni stvaraju narative i sećanja koja utiču na savremene i buduće stavove, pristupe i prakse. Kada se takva objašnjenja, narativi i sjećanja dovoljno šire i dovoljno često ponavljaju, oni postaju istiniti ne samo kao objašnjenja, već i kao predviđanja pa čak i smjernice za praksu, jer praksa i objašnjenja imaju tendenciju da razviju određeni stepen konzistentnosti koji tada traje. I u ovoj relativnoj konzistentnosti nalazimo nešto što nazivamo “kineskim pristupom međunarodnom pravu”.
Ispitivanje istorijskih procesa pomaže da se razume osjećaj nepravde i način na koji se međunarodno pravo vidi kao oruđe zapadne hegemonije, stav koji vjerovatno nije svojstven Kini. Ove pritužbe ponekad mogu iskriviti razumijevanje stvarnosti pa će se Kina možda morati osloboditi ovog mentaliteta žrtve. S druge strane, za Zapad je važno razumjeti te pritužbe, procese koji su do njih doveli i kako oblikuju određene svjetonazore i to ne samo u slučaju Kine. Na kraju ćemo se morati osloniti na ovo razumijevanje kako bismo vodili pravi dijalog koji može stvoriti osnovu za miran suživot, saradnju i zajednički prosperitet.