Rat u Ukrajini očima ruskog vojnika: nered, osrednja komanda i nespremnost na ubijanje (II)

 

Razmišljam kako ćemo jurišati na Herson: ne mislim da će gradonačelnik izaći sa hljebom i soli, podići zastavu Ruske Federacije nad upravnom zgradom, a mi ćemo ući u grad u parade kolone vozila. Koliko sam čuo, Herson je veliki grad, ako se vozimo tamo u koloni, onda smo sjebani. Znao sam naš nivo pripreme i organizacije i pripremao se za najgore. Koliko loše stvari moraju biti u ukrajinskoj vojsci da je naša komanda odlučila da se obrušimo na ovaj grad? Trebali smo to uzeti jučer, jučer je bilo iznenađenje na našoj strani, ali sve je kao i uvijek. U mirnodopskim vremenima nered, a u ratno vrijeme još gore.  

 

Sve naše pripreme bile su samo na papiru, naša tehnika je bila beznadežno zastarjela. Mi smo vazdušno-jurišni bataljon, upućeni u rat UAZ-ovima! Ogromna količina opreme jednostavno nije mogla doći do ratnih linija, a to je samo 200 kilometara. Naša taktika je i dalje ista kao i naših djedova! Sa takvim mislima naišao sam na još jedan UAZ moje jedinice, neko je negde dobio flašu konjaka.

Počinjemo da se spremamo za juriš na Herson ...U Vazdušno-desantnim snagama nema ozbiljne opreme i naoružanja, mi nismo glavna vojska, naša ukupna snaga širom zemlje je maksimalna do 40.000, neki od njih su vojni obveznici i nalaze se u garnizonu. Gdje je vojska? Nismo se dugo vozili, ispred nas se pojavio mostić, ovo je već ulaz u grad. Na mostu se naš konvoj postrojava i smrzava na mjestu... Idealno mesto za zasjedu, konvoj stoji na uskom putu... Mi smo samo idealna meta na našim neoklopnim UAZ-ovima, stojimo 20 minuta bez mrdanja ... Kao rezultat toga, vraćamo se polako nazad. Ispostavilo se da smo promašili desno skretanje.

 

 

Počinje padati mrak, ekipa dolazi da kopa. Bilo je jako hladno, počeo je mraz, neki su počeli spavati naizmjenično. Niko nije imao vreće za spavanje, podigao se jak vjetar, a mraz je počeo prodirati do kostiju.  Idem negde da nađem vreću za spavanje.  Neki su našli neke kartonske kutije i krpe, skrivajući se iza njih. Prolazeći pored privatnih kuća, vidim da je jedna napuštena i ne liči na stambenu.  Gledajući stambenu zgradu u blizini, koja se nalazi u istom dvorištu, stojim i borim se sa željom da uđem u nju, tražim od mještana ćebad. Ako u kući nema ljudi, onda samo uđite i uzmite nešto da se ugrijete... Nakon nekoliko minuta odustajem od ove ideje: njihova reakcija može biti vrlo različita. Osjećaj je odvratan od svega okolo, mi, kao životinje, samo pokušavamo preživjeti. Ne treba nam ni neprijatelj, komanda nas je dovela u takve uslove da beskućnici žive bolje.  Položio sam jednu uljanicu na zemlju, dječak i ja smo legli grleći se da se nekako ugrijemo, odozgo smo se pokrili drugom platnom, nije grijala, ali je malo štitila od vjetra.

 

Sljedećeg dana stigli smo u morsku luku Herson.  Svi su izgledali iscrpljeni i podivljali, svi su počeli da pretražuju zgrade u potrazi za hranom, vodom, tuševima i prenoćištem, neko je počeo da nosi kompjutere i sve što je bilo vrijedno. Nisam bio izuzetak: našao sam šešir u pokvarenom kamionu I uzeo ga. Balaklava je bila previše hladna. Nekoliko ljudi je sjedilo u TV sali i gledalo vijesti, gdje su našli i bocu šampanjca.  

 

Kancelarije su imale trpezariju sa kuhinjom i frižiderima. Mi smo, kao divljaci, jeli sve što je bilo: žitarice, zobene pahuljice, džem, med, kafu... Bili smo apsolutno ravnodušni prema svemu, već smo bili gurnuti do krajnjih granica, većina je živjela u polju mjesec dana bez ikakvog nagoveštaja udobnosti, tuširanja i normalne hrane. Ljudi su, ne dajući im da se odmore nakon toga, slani u rat. Svi su nasumično tražili mjesto za spavanje, bilo je prokleto dugi red za tuširanje. U kakvo divlje stanje možeš dovesti ljude...  Tokom noći smo sve prevrnuli. Sreo sam vojnike kako razbijaju aparat za kafu u potrazi za grivnama, nije jasno zašto su im se, dovraga, predali.  

 

 

3. marta se pročulo da ćemo ići na juriš na Nikolajev i dalje na Odesu. Nisam mogao vjerovati: zar ljudi iznad ne razumiju da su ljudi iscrpljeni? Sada smo čuli glasine da motorizovana pješadija odbija masovno da ide, pa nemamo prilike da se odmorimo. Bilo je ljutnje na one koji su odbili da idu.

Više od mjesec dana kasnije bio je Dan mrmota. Ukopali smo se, artiljerija je pucala na nas, naša artiljerija je radila na Oružanim snagama Ukrajine, naša avijacija je bila gotovo nevidljiva. Samo smo držali položaje u rovovima na prvoj liniji fronta: bez kupanja, bez hrane, bez spavanja. Svi su zarasli u brade i prljavštinu, uniforme i beretke su počele da propadaju. Nismo vidjeli vrhovnu komandu. Nije bilo ništa za jelo, osim suhe hrane: jedna kutija dva dana.  

Najavili su da će platiti za svakog poginulog vojnika Oružanih snaga Ukrajine ili oštećenu opremu, kao što su to činili militanti u Čečeniji. Niko nam nije donio novu uniformu, obuću, municiju i toplu odjeću. U nekoliko kutija humanitarne pomoći bilo je jeftinih čarapa, majica, šorceva i sapuna. U stvari, stigle su nam samo pošiljke od rođaka i žena iz Feodosije. Ali iz nekog razloga, paketi nisu stigli do primatelja i bili su otvoreni. Samo zahvaljujući njima počeli smo bar nekako „normalno“ da jedemo čaj, kafu, slatkiše i konzerve.

 

Neko je počeo pucati sebi u udove ili se namerno namještao da bude ranjen kako bi dobio tri miliona (plaćanje za ranu) i da izađe iz ovog pakla. Našem zatvoreniku su odsječeni prsti i genitalije. Mrtvi Ukrajinci na jednom od stubova stavljeni su na mjesta, dajući im imena.  

 

Zbog artiljerijskog granatiranja, neka obližnja sela su praktično prestala da postoje. Svi okolo su postajali sve bjesniji. Neka baka nam je otrovala pite. Gotovo svi su dobili gljivice, nečiji su zubi ispadali, koža se ljuštila. Neki su od umora počeli spavati na dužnosti. Neko je počeo jako da lupa, nije jasno gde je našao alkohol.

 

Svaki put tokom granatiranja, pritisnuo sam glavu u zemlju i ponovo mi je iskočila misao: „Gospode, ako preživim, učinit ću sve da ovo promijenim!“ Nisam se plašio da umrem, sramota je bilo dati život zbog ovog sranja, nije bilo jasno za šta, za koga? Uvrijedio sam se što vrh nije mario za nas. Oni na sve moguće načine pokazuju da smo mi za njih neljudi, mi smo kao stoka. Bio sam uvrijeđen što su prije rata koji su započeli, činili sve da unište našu vojsku.  

 

Osjećaj koji imate kada napustite ratnu zonu je neopisiv... Dva mjeseca prljavštine, gladi, hladnoće, znoja i osjećaja blizine smrti. Šteta što novinari ne smiju da nas posjete na prvoj liniji fronta, zbog čega se cijela država ne može diviti padobrancima - zaraslim, neopranim, prljavim, mršavim i ogorčenim, njihovoj osrednjoj komandi, nesposobnoj da opremi vojnike, čak i tokom borbi. Pola mojih momaka se presvuklo i obuklo ukrajinske uniforme, jer su bile kvalitetnije i udobnije, jer je njihova dotrajala. A naša velika zemlja nije u stanju da obuče, opremi i nahrani sopstvenu vojsku.  

 

Sredinom aprila od artiljerijske vatre me zasula zemlja po očima i počeo je keratitis. Nakon pet dana mučenja zbog prijetnje da ću ostati bez oka, kada se oko već zatvorilo, ipak sam evakuisan.  

 

Bolničar, koji me je poslao u evakuaciju sa prve linije, zamolio me je da sanitetskom odredu kažem da on nema špriceve i tablete protiv bolova, čak ni ovoga nije bilo na prvoj liniji. Dovoljno je jednostavno uporediti komplet prve pomoći ruskog vojnika i Amerikanca, koji se sada često nalazi u Oružanim snagama Ukrajine. Najbolja paralela bi bila poređenje "žigulija" i "mercedesa".  

 

Dovedeni smo u jednu od kasarni, koja je bila predviđena za one koji su otpušteni iz bolnice i poslani tamo da čekaju otpremu u jedinicu. Bilo je stotinu ljudi koji su se vratili iz rata, koji su poludjeli nakon iskustva i osjećaja sreće od činjenice da su živi i da su se vratili u civilizaciju. Neko mnogo muca, vidio sam dvojicu sa gubitkom pamćenja, mnogi ljudi tamo jako piju, piju ono što su zaradili, izlaze noću kod prostitutki i hodaju po cijeli dan...

Morao sam o svom trošku da plaćam liječenje i kupujem lijekove. Dva mjeseca sam pokušavao da se liječim od vojske, išao u tužilaštvo, išao u komandu, kod načelnika bolnice, pisao predsjedniku. Nikoga nije briga, niko nije pomogao. Nema osiguranja, nema tretmana.  

 

Pljunuvši na sve, odlučio sam da prođem vojnomedicinsku komisiju i odem iz vojske iz zdravstvenih razloga. Komanda je konstatovala da izbjegavam službu i predala dokumentaciju tužilaštvu na pokretanje krivičnog postupka. Mnogi se, nakon takve ocjene, pokušavaju vratiti nazad. Cilj im je vratiti što više ljudi zarad nove zvijezde, doduše bez obuke i opreme.  

Vojska u kojoj šire trule laži na sopstvene vojnike... oni koji su već bili u ratu, oni koji se ne žele tamo vratiti, ginu bez razloga. Puno je mrtvih, čijim rođacima nije isplaćena odšteta. Ranjenicima i bolesnicima se u većini slučajeva uskraćuje naknada i osiguranje.  Više od pola puka je otišlo, neko je dao otkaz iz raznih razloga, ima bolesnih i ranjenih, mrtvih. Čak ima i onih kojima još ništa nije plaćeno za službu po ugovoru, jer po dokumentima nisu bili na ratištu, a dopisi Ministarstvu odbrane ne daju nikakav rezultat. A tri miliona koja mi zovemo "Putinova" nisam dobio, kao ni mnogi drugi. Imao sam 215.000 rubalja na računu kartice za dva mjeseca "specijalne operacije".

 

O razlozima neuspjeha ruske vojske

 

Glavni razlog neuspjeha ruske vojske u Ukrajini je taj što nismo imali moralno pravo da napadnemo drugu zemlju, posebno ljude koji su nam najbliži. Kada je sve počelo, poznavao sam malo ljudi koji su vjerovali u naciste i još manje onih koji su željeli da se bore s Ukrajincima. Nismo mrzili i nismo smatrali ukrajinski narod neprijateljima.

Drugi razlog je kako je sve počelo. Pokrenuti "specijalnu operaciju" sa granatiranjem teritorije Ukrajine artiljerijom, avionima i projektilima... Kakav smo prijem kod civilnog stanovništva očekivali ako su se ljudi 24. februara probudili od eksplozija artiljerije, aviona i projektila? Ko je očekivao da se nakon takvog početka narod neće udružiti protiv osvajača?

 

Treći razlog je užasna korupcija i nered u našoj vojsci, njena moralna i tehnička zastarelost. Napredovanje u karijeri je moguć samo ako postoje veze i lojalnost sistemu. U sadašnjoj vojsci, da ne bi bilo problema, mora se bez pogovora raditi ono što ti kažu pa makar rekli potpune gluposti. Oficiri se i dalje uče kako da upravljaju vojskom na regrutaciji, a ne profesionalnom vojskom vojnika po ugovoru, koji su često stariji od mladih oficira. Izbor vojske je daleko od zdravog razuma, teško je dobiti posao, a još teže dati otkaz. Plaća za službu je daleko od pristojne.  

 

Vojni propisi pisani su za vojsku prošlosti, a još nisu prilagođeni savremenoj stvarnosti. Svi mi samo hvalimo i ne činimo vojsku jačom.  Mnoga naša oprema je zastarjela ili nedovoljna, a složeni lanac nabavke nove opreme ne funkcionira efikasno. Mnogo toga postoji samo na papiru i u izvještajima.  Naša municija i uniforme su neudobne i lošeg kvaliteta: većina vojnika kupuje i presvlači se u američke, evropske ili čak ukrajinske uniforme.  Zašto opet, kao i 1941. godine, nismo spremni za modernu vojnu stvarnost? Zašto milioni ljudi koji su služili vojsku znaju za ovo i ćute?

 

 

Većina u vojsci je nezadovoljna onim što se tamo dešava, nezadovoljna vladom i njihovom komandom, nezadovoljna Putinom i njegovom politikom, nezadovoljna ministrom odbrane koji nije služio vojsku. Većina vojske ne želi nikoga da ubije, a još više ne želi rat, ali mi smo okovani patriotizmom, zakonima, krivicom prema kolegama, niko ne želi da bude kukavica. Ne možemo baciti oružje i bježati.

 

Ne vidim djecu Skabejeve, Solovjove, Kiseljeva, Rogozina, Lavrova, Medvedeva u rovovima, ali stalno čujem pozive od njih da ubijaju. Koji sin poslanika Dume je u ratu? Jesu li njihova djeca talentovanija i pametnija od djece radnika i seljaka? Ili im roditelji ne žele istu sudbinu kao i nama? Mnogi odlaze tamo jer je to bar neka šansa za zaradu.  

 

Svi smo postali taoci mnogih faktora, kao što su osveta, patriotizam, novac, dug, karijera, strah od države. Mislim da se igramo. Nismo pripojili DPR i LNR, mi smo započeli užasan rat. Rat u kojem se uništavaju gradovi i koji dovodi do smrti djece, žena i staraca.