Rat protiv kulture. Kako Rusija uništava muzeje i krade umjetnost iz Ukrajine

Ruski rat u Ukrajini ne oduzima samo živote Ukrajinaca – on briše i njihovo kulturno naslijeđe. Bombe uništavaju muzeje, biblioteke, crkve i džamije, pozorišta i univerzitete. Među predmetima koje su ruske snage odnijele sa okupiranih teritorija su slike Aivazovskog i Kuindžija, skitsko zlato i rukopisi. Oteto je i osoblje muzeja.
Zaposleni u muzejima, vlasnici galerija i civili pričaju za BBC kako su spasili ukrajinska i ruska moderna i klasična umjetnička djela i pobjegli spašavajući živote.

Muzej u plamenu i “Wagnerovo” zatočeništvo

Granata je 26. februara pogodila lokalni istorijski muzej u malom gradu Ivankivu, osamdeset kilometara sjeverozapadno od Kijeva. Na početku rata kolone ruskih vojnika marširali su kroz naselje na putu ka žestokim borbama koje su se vodile u naseljima Borođanka, Buča i Hostomel.
Ivankiv je već u prvim danima rata došao pod rusku okupaciju, bez ukrajinske granične straže, vojske i policije. Ali lokalno stanovništvo ne može razumjeti zašto se lokalni muzej, smješten na periferiji grada u blizini stambene četvrti, rijeke i parka, našao pod vatrom. Ništa drugo u tom području nije oštećeno.
Granata je pogodila krov muzeja i izbio je požar. Niko nije čuo eksploziju, kaže lokalni stanovnik Igor Nikolaenko, 33-godišnji fitnes instruktor, možda zbog drugih eksplozija u blizini.
Nikolaenko pripovijeda kako su on i drugi stanovnici iz gradskog parka gledali kako ruska vojna oprema prolazi kroz centar grada. Vidio je granatu kako dolazi iz pravca mosta kamo je odvezena oprema. Okrenuvši se, primetio je da se bijeli dim diže iznad gradskog muzeja, koji se nalazio duboko u parku.
“Dotrčim do njega i vidim sedam-osam ljudi kako stoje”, prisjeća se Igor. “Rekli su mi da je granata pala u muzej i da je u plamenu.”
Uz pomoć mladića čije ime niko nije znao, on i muzejski domar Anatolij Haritonenko požurili su spasiti eksponate iz požara.

Muzej je bio zaključan, a čuvar nije imao ključeve, pa su muškarci odlučili polomiti prozorske rešetke kako bi ušli unutra.
„Imali smo sreće da su radnici — kako da se izrazim — bezveze uradili rešetke“, ispričao je Igor. “Samo su samorezne rešetke pričvrstili samoreznim vijcima u izolacijski materijal. Izvukli smo metalnu šipku, njome razbili staklo, zatim otvorili ojačani plastični prozor i ušli unutra.”
Ivankiv je okružen šumom i brojnim malim selima. Njegov zavičajni muzej jedini je u tom kraju i Igor, koji je rođen u gradu, posjećuje ga skoro svake godine.
Nekoliko godina prije početka rata muzej je u potpunosti obnovljen. Njegovi eksponati uključivali su tradicionalne nošnje, keramiku i druge kulturne artefakte iz regije Polesia, kao i slike lokalnih umjetnika, oružje iz Drugog svjetskog rata, čak i skelet mamuta.
No, najvredniji eksponati muzeja bila je kolekcija platna Marije Primačenko, predstavnice „narodnog primitivizma” poznate po svojim živopisnim slikama inspiriranim folklorom, bićima iz bajki, kokošijim nogama i fantastičnim cvijećem sa ljudskim očima.
Picasso je opisao rad Primačenkove kao 'umjetničko čudo'. Za druge, njene slike odjekuju užasima 20. vijeka - užasima poput Staljinove velike gladi, u kojoj je život izgubilo više od tri miliona Ukrajinaca.  
Jedna od najomiljenijih ukrajinskih umjetnica, Primačenko je bila samouka. Cijeli svoj život provela je u Bolotniji, selu koje se nalazi na istoj rijeci kao i Ivankiv. Njeno djelo je njena porodica poklonila muzeju Ivankiv, a iz požara su prve spasene njene slike: 12 platana, spakovanih i pohranjenih u posebnoj prostoriji. Domarova žena je pokazala gdje su.
„Prvo smo izvukli slike i proslijedili ih ljudima napolju“, kaže Nikolaenko. „Onda sam pogledao – imali smo još vremena pa smo počeli da iznositi vezove rušnika, antičke drvene predmete i razne dokumente iz Drugog svetskog rata. Bilo je potrebno dvadesetak minuta da sve to iznesemo napolje.”
Ali Igor je uznemiren što je toliko toga izgubljeno. 
“To je ipak naše kulturno i globalno naslijeđe. Zato sam svima rekao da moramo sačuvati koliko god možemo.”
Vatra se brzo proširila. Zgrada se napunila dimom, a plafon je bio na ivici urušavanja. Nakon požara ostali su samo potporni zidovi.
„Šteta što nam je ponestalo vremena“, uzdiše fitnes instruktor. “Prosto je šteta. Bilo je tu toliko vrijednih stvari koje se nikada ne mogu vratiti.”

Ivankiv je ostao pod ruskom okupacijom više od mjesec dana, sve dok trupe nisu napustile grad 1. aprila. Prema Nikolaenkovu, u jedinicama su bili plaćenici iz grupe Wagner, privatne vojne kompanije osnovane nakon početka rata u Donbasu 2014. godine.
Na pitanje BBC-ja kako je znao da u gradu postoje Wagnerovi plaćenici, Nikolaenko je malo oklijevao. 
“Pa…”, odgovorio je, “...samo su me držali zarobljenog dva dana.”
Igor Nikolaenko je zarobljen tokom prvih dana okupacije krajem februara. Vozio je bicikl sa prijateljem do susjednog sela Kropivnja kako bi pomogao porodici prijatelja zarobljenoj tamo sa malim djetetom. Ruski plaćenici su dvojicu muškaraca zamijenili za ukrajinske špijune.
„Nismo imali telefone, voki-tokije, noževe“, objasnio je Nikolaenko. „Mislili smo da ćemo biti u redu... ali nije uspjelo.”
Muškarci su odvedeni u selo Rozvazhiv, koje se nalazi 17 km od Ivankiva.
“Zadržali su nas dva dana”, prisjeća se. “Pucali su iz pušaka pored naših glava, ranili nas, malo pretukli.”
On kaže da su se vojnici predstavili kao pripadnici Wagner grupe. Nikolaenov otac ih je nagovorio da oslobode dvojicu muškaraca.
Dok je rat bjesnio u Ukrajini, Venecijansko bijenale je trajalo u Italiji. Među eksponatima u glavnom programu bila je i slika Marije Primačenko. A na aukciji u gradu još jedno njeno platno prodato je za 110.000 eura, rečeno je za BBC iz fondacije koju je osnovala porodica umetnice.
Nejasno je da li će uništeni muzej Ivankiv ikada biti obnovljen. No, fondacija Primačenko planira uložiti novac prikupljen na aukciji u Veneciji u izgradnju novog muzeja posvećenog radu umjetice.

Prvi dani haosa

Nisu samo provincijski muzeji bili zatečeni invazijom. Kustosi, vlasnici galerija i privatni kolekcionari požalili su se BBC-u da njihove kolekcije nisu spremne za evakuaciju. Istina, niko nije bio spreman.
Kustosica muzeja Yana Barinova, koja je radila kao direktorica Odjeljenja za kulturu Kijeva, prisjeća se prvog dana rata. 
„Probudile su nas sirene. Te užasne sirene – takve zvukove sam čula samo u horor filmovima. Psiholozi su sigurno bili umiješani u njihovo izmišljanje... ti zvuci ulijevaju strah”, kaže Barinova.
Yana se prisjeća kako je odvela svoju kćer, napunila dva ruksaka njihovom imovinom i bila na poslu u osam ujutro. Nisu sve njene kolege prisustvovale sastanku. Za neke je vladina četvrt u Kijevu jednostavno bila previše opasna.
Njihovi strahovi, kako to biva, nisu bili neosnovani, a prijetnja nisu bili samo projektili. Kako su se kasnije prisjetili, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelensky i njegove kolege, ruski vojnici su dva puta napali predsjedničku rezidenciju u Bankovoj ulici nakon slijetanja u Kijev.
Prema riječima Barinove, zaposleni u Ministarstvu kulture nisu imali unaprijed odobrene, centralizirane planove za evakuaciju umetničkih djela u vrijeme invazije. Ona opisuje kako joj se na prijemu u britanskoj ambasadi početkom januara obratila Olesja Ostrovska-Ljuta, direktorica kompleksa Muzeja umjetnosti Mistetskii Arsenal u Kijevu. Do tada su zapadne obavještajne agencije otvoreno upozoravale na predstojeću rusku invaziju.
Yana se prisjeća pitanja svoje koleginice: "Sastavljate li planove za evakuaciju?" Sjeća se i osmijeha uz koji je odgovorila da sastavljaju, planovi se razvijaju, iako evakuacija nije bila prioritet na sastancima Ministarstva kulture. A bez dozvole Ministarstva nijedno kulturno blago nije moglo biti evakuirano. 
„Prvih 10 dana rata bio je potpuni haos“, prisjeća se Barinova. 
Ona procjenjuje da je odjel u svom djelokrugu imao na desetine pozorišta i muzeja – ukupno oko 75 kulturnih institucija.
Barinova je tražila od muzeja da sastave kratku listu svojih najvažnijih artefakata, ali je zauzvrat dobila liste sa stotinama predmeta. Postalo je jasno da bi mnoge zbirke jednostavno bile previše opasne za evakuaciju. Mogli bi biti oštećeni ili opljačkani na putu, ili će im biti teško vratiti se nakon što pređu granicu. Postojao je i problem nedostatka obezbjeđenja za njihov transport.
„Morali smo voditi pregovore o predmetima koje smo izabrali da evakuiramo: ko će ih primiti, koliko prostora ima, koje vrste sporazuma da sačinimo i sa kim“, kaže Barinova.
“Svaki direktor je donosio odluke na osnovu zbirke i infrastrukture vlastitog muzeja. Većina je imala podrume pa su slike skinute, spakovane, a stakla zalijepljena selotejpom. U te prve dvije sedmice, mnogi direktori su herojski odlučili ostati u svojim muzejima, čak i noću.”
Drugi zadatak je bio procijeniti mjesta oštećena granatiranjem. Čak je i doći do ovih lokacija kako bi se procijenila šteta i izvršila inventura često bilo izuzetno izazovno. Barinova se priseća kako je njen vozač bio primoran da čeka četiri sata u redu samo da napuni gorivo.

Ukrajinsko-američki likovni kritičar Konstantin Akinša bio je jedan od prvih koji je progovorio o potrebi evakuacije muzeja.
"U punoj ruskoj invaziji, praktički sve značajne muzejske zbirke bile bi u opasnosti", upozorio je Akinša u kolumni za Wall Street Journal objavljenoj sedmicu prije invazije.
Odlučio je da to pitanje pokrene javno kada je iz razgovora sa kolegama u Ukrajini saznao da se evakuacija ne priprema. To je dijelom bilo zbog nevoljkosti vlasti da šire paniku.
„U to vrijeme predsjednik Zelensky je bio u javnoj polemici sa Bidenom i Amerikancima, tvrdeći da su predviđali invaziju koja se neće desiti“, kaže Akinša.
On smatra da je bilo i neuspjeha da se izvuku pouke iz uništavanja i nezakonitog transporta kulturnog blaga u Donbasu nakon 2014:
„Već je bilo jasno šta bi se moglo dogoditi, ali niko nije odvojio vrijeme da napravi ozbiljne planove za evakuaciju ili provede obuku i slično.”
Prema Akinši, rijedak primjer dobre pripreme bio je Muzej likovnih umjetnosti Odesa, čija zbirka obuhvata ukrajinska i ruska kulturna remek-djela, od ikona do platna Repina, Levitana, Vrubela i Kandinskog.
Umjetnik Aleksandr Rojtburd, koji je nekoliko godina vodio muzej, okupio je grupu sponzora sastavljenu od lokalnih poduzetnika. Ove veze su se kasnije pokazale korisnima: sponzori su dostavili svu opremu i materijale potrebne muzeju. Aleksandra Kovalčuk, koja je preuzela upravljanje muzejom nakon Rojtburdove smrti, apelovala je na umjetnike iz Odese za pomoć u pakovanju i transportu artefakata na sigurna mjesta za privremeno skladištenje.

“Niko nikada ne može biti 100 posto spreman za rat tako punog razmjera”

Ministarstvo kulture Ukrajine odgovorno je za evidentiranje ukupnih gubitaka. U vrijeme pisanja ovog teksta, njegova lista se sastoji od 335 lokacija, uključujući 29 muzeja, 27 biblioteka i 116 crkava i katedrala.
Do 16. maja, UNESCO je bio u mogućnosti da nezavisno potvrdi štetu na 133 od njih. U stvarnosti, međutim, razmjere uništenja mogu biti daleko veće.
Granatiranjem su oštećeni Muzej umjetnosti u Harkovu, njegova Državna naučna biblioteka Korolenko i Akademsko pozorište opere i baleta Nikola Lisenko, Černjigovski regionalni muzej umjetnosti, Mariupoljski muzej lokalne nauke, Memorijalni muzej filozofa Hrihorii Skovoroda, Sumi Theological Seminari, Svete planine Lavra Presvetog Uspenja i Voroncovska palata u Odesi.

Najgore su pogođene oblasti Donjecka, Suma i Kijeva te gradovi Harkov i Černihiv.
Ministarstvo kulture Ukrajine obavijestilo je BBC da je poduzelo "korake i prikupljanje informacija" uoči rata krajem 2021. i zime 2022. za evakuaciju umjetničkih djela. Međutim, nije precizirao o kakvim pripremama je riječ, pozivajući se na sigurnosne razloge.
Odgovarajući na nedostatak spremnosti mnogih kulturnih institucija za početak vojnih operacija, pres-služba ukrajinskog Ministarstva kulture primijetila je da "niko nikada ne može biti 100 posto spreman za rat tako punog razmjera". „Ministarstvo nije moglo fizički izmestiti objekte kao što su Svetogorska lavra Svetog Uspenja, Narodni muzej Grigorija Skovorode, Voroncovska palata u Odesi ili Lisičanska multidisciplinarna gimnazija“, dodaje se u saopćenju.
Odluka o evakuaciji umjetničkih djela donesena je 24. februara, kada je u Ukrajini uvedeno vanredno stanje. Međutim, lokalno donošenje odluka otežano je ruskim udarima širom zemlje i brzim napredovanjem ruskih snaga na nekoliko frontova, rečeno je za BBC iz Ministarstva kulture.
“Veliki broj artefakata je ipak uspješno evakuiran”, zaključilo je ukrajinsko Ministarstvo kulture. “Međutim, neka područja su, nažalost, vrlo brzo zauzeta ili su bila pod intenzivnim granatiranjem, što je od samog početka onemogućilo evakuaciju.”
Spisak oštećenih djela kulturnog naslijeđa uglavnom se sastoji od bogomolja – pre svega pravoslavnih crkava, od kojih neke pripadaju Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Moskovske patrijaršije, ali i drugih vjera.
Među potonjima je i najveća sinagoga u Ukrajini – Kharkiv Choral Synagogue, izgrađena 1913. godine, koja je u prvim danima rata korištena kao sklonište za lokalnu jevrejsku zajednicu. Jerusalem Post izvještava da su u martu prozori sinagoge razneseni od eksplozije ruske rakete.
Samo nekoliko dana kasnije, u istom gradu, ruska granata je pala na krov ješive – vjerske škole koja pripada jevrejskoj zajednici. Prema rabinu, nije eksplodirala i niko nije povređen.  

“Ključevi su sve što mi je ostalo”

Tatjana Buli, direktorica Muzeja umetnosti Kuindži u Mariupolju, saznala je iz aplikacije Viber da su slike uklonjene iz kolekcije njenog muzeja i prevezene u samoproglašenu DNR.

Prema izvještajima medija, muzej je uništen u zračnom napadu krajem marta. Tatjana, međutim, nije mogla lično proveriti ovu informaciju. Ni ona ni njene kolege iz muzeja nisu uspele doći do svog radnog mesta nakon što je počelo bombardovanje grada.
Tatjana je napustila Mariupolj 15. marta, nakon „tri nedjelje bombardovanja, blokada i nedostatka hrane i vode“. Direktorica muzeja je sa sobom ponijela samo dvije torbe sa ličnim stvarima i ruksak sa dokumentima.
“Nakon nastupanja hladnog vremena i blokade, gladi i stalnih bombardovanja, jako mi je pozlilo i jedva sam izlazila iz stana”, prisjeća se Buli. 
Ona opisuje kako je jedna granata pogodila njihovu stambenu zgradu, ubivši šestoro njenih stanovnika. Susjedni kvart je potpuno uništen, ostavljajući za sobom samo ugljenisane ruševine.
Uz pomoć prijatelja, Tatjana je uspjela stići do grada Umana, putujući cestama zasutim ciglama, betonom i cijevima. Odatle se pridružila sinu u blizini Kijeva. Od tada Buli pokušava doći do informacija o sudbini muzeja koji je vodila poslednjih 12 godina.
Muzej Kuindži, ogranak Mariupoljskog lokalnog muzeja, otvoren je 2010. godine u obnovljenoj dvospratnoj zgradi u stilu secesije koja datira iz ranog 20. veka. U prizemlju se nalazila stalna izložba slika i artefakata povezanih sa periodom Kuindžijevog života u Mariupolju – grčko jevanđelje iz 1811. godine, ikone iz devetnaestog vijeka i starinski namještaj. Prvi sprat je bio odvojen za privremene izložbe.
Ali zbirka muzeja nije sadržavala samo radove Kuindžija, jednog od najpoznatijih domaćih umjetnika Mariupolja. U njoj su se nalazile i slike Kuindžijevog učitelja Ajvazovskog, ruskih pejzažista Dubovskog i Kalmikova, i Marčuka i Jablonske - ukrajinskih umjetnika šezdesetih godina. Neka od ovih djela pohranjena su u samom muzeju Kuindži, a druga u arhivi lokalnog povijesnog muzeja.
Tatjana sa ponosom priča kako je njen mali muzej primao goste iz Engleske i Francuske, razmjenjivao slike sa drugim ukrajinskim muzejima i priređivao izložbe širom Ukrajine, u saradnji sa Ukrajinskom nacionalnom unijom umjetnika.
„Postali smo zapaženo mesto u gradu“, kaže Buli, “Vodili smo brojne fascinantne projekte i primili mnogo uglednih gostiju.”
Nakon što je napustila Mariupolj, Buli je dugo vjerovala da je muzej nestao – pretvoren u pepeo zračnim napadom. Tako je, barem, pročitala u medijima, a rekli su joj prijatelji prijatelja koji su, poput nje, uspjeli pobjeći iz bombardovanog grada.

Onda je jednog dana krajem aprila videla na internetu objavljen snimak svoje šefice Natalije Kapustnikove, direktorke zavičajnog muzeja u Mariupolju, u društvu ruskih vojnika. Kapustnikova je iznosila artefakte iz podruma muzeja, u koji su uspjeli ući kroz razbijeni prozor. Ali dok se u snimku tvrdilo da su ključevi podruma predati centralnoj komandi, Buli je za BBC rekla da su oni oduvijek bili u njenom posjedu.
“Koliko sam čula, prozor je bio nasilno otvoren i oni su ušli unutra. Stvar je u tome da sam ključeve ponijela sa sobom kada sam otišla. Ključevi su bili dio mene, da tako kažem. Oni su bili sve što mi je ostalo od muzeja. Tako da ih nikome nisam ostavila.”
Buli kaže da je ona lično krila vrijedne eksponate u podrumu muzeja tokom prvih dana rata. “Stvari koje sam sakrila su preživjele. Ali oni su ipak predati okupatorima”, uzdiše ona. 
Umjetnička djela koja su snimljena uključuju Kuindžijeve slike 'Crveni zalazak sunca', 'Jesen' i 'Elbrus', Ajvazovskog 'Na kavkaskoj obali', portret Kuindžija na samrti koji je naslikao njegov učenik Grigorij Kalmikov, bistu umjetnika i Beklemiševa, antičke ikone i knjige. U filmu sa ruskim vojnicima tvrdilo se da je samo slika 'Crveni zalazak sunca' osigurana na vrijednost od 700.000 dolara.
Ali nejasno je šta se dogodilo sa dijelom zbirke koji se nalazi u regionalnom istorijskom muzeju. Muzej je izgorio, a Tatjana veruje da su eksponati izgubljeni u to vreme.
„Ne znam šta se dogodilo s ovim dijelom kolekcije, ali mislim da je to nešto strašno, nešto nepovratno.”
Tatjanina jedina uteha je što je njen muzej, uprkos glasinama o vazdušnom napadu, ostao.
"Hvala Bogu da nije izgorjelo. Nisam mogla vidjeti kompletnu fotografiju, ali znam da je krov oštećen. I čula sam od svjedoka da se zid na prvom spratu srušio sa jedne strane u pravcu terase. Imamo prekrasne terase. Tako su udobne, sa pogledom na Azovsko more”, sa sjetom će Buli.
Buli kaže da su njen bijeg iz Mariupolja, kao i sudbina muzeja, trajno štetno uticali na njeno zdravlje. Ona je za BBC razgovarala sa odeljenja neurologije jedne bolnice u Kijevu.

Eksproprijacija

Lokalne proruske publikacije tvrde da je oko 2.000 artefakata uklonjeno iz muzeja u Mariupolju. Glasnogovornici muzeja u Donjecku potvrdili su da su u privremenom posjedu nekih od umjetničkih djela, koja će na zahtjev biti vraćena njihovim muzejima porijekla. 
Ukrajinske vlasti su ovaj transport umjetničkih djela iz Mariupolja u Donjeck opisale kao "krađu". Prema riječima ukrajinskog ministra kulture Aleksandra Tkačenka, eksponati se odvoze u Donjeck na procjenu prije nego što budu poslati u Moskvu.
Umjetnički kritičar Konstantin Akinša nazvao je uklanjanje umjetničkih djela iz Mariupolja „prvom sistematskom, namjernom pljačkom muzejske zbirke u Ukrajini od početka rata“.
Kasnije se ispostavilo da je kolekcija sa skitskim zlatom, također, odnesena u Donjeck iz Muzeja lokalne istorije u Melitopolju.
Da li se ove radnje mogu smatrati ilegalnom trgovinom? UNESCO nije dao jasan odgovor na ovo pitanje, iako uvjerava BBC da pažljivo istražuje sve izvještaje ove prirode.
Prije nekoliko godina, čelnica UNESCO-a je predložila korištenje termina 'kulturno čišćenje', što je shvatila ne samo kao uništavanje kulturne baštine, već i kao kulturološki ili vjerski zasnovano kršenje ljudskih prava ili napad na škole i novinare.
Ova definicija predložena je 2015. godine, kada su džihadisti bili angažirani na uništavanju nekoliko bliskoistočnih i afričkih kulturnih spomenika u rasponu od sirijske Palmire do Timbuktua u Maliju. Dva glavna ruska muzeja, Državni Ermitaž i Muzej Puškina, u to su vrijeme bili jednoglasni u osudi uništenja.
Danas, međutim, kako ruska invazija uništava kulturne objekte i uklanja zbirke sa okupiranih ukrajinskih teritorija, obje institucije šute.
Ne otimaju se samo umjetnička djela. Nakon okupacije Melitopolja, ruske snage otele su direktoricu lokalnog povijesnog muzeja Leilu Ibrahimovu. Kasnije je opisala kako su je odveli iz kuće i ispitivali naoružani ljudi. Nakon puštanja na slobodu uspjela je pobjeći na teritoriju pod kontrolom Ukrajine.
Ukrajinske vlasti prijavile su otmicu druge uposlenice iz istog muzeja: 60-godišnje Galine Kučer. U aprilu je kidnapovan i direktor lokalnog istorijskog muzeja Osipenko, dok su vlasti u Hersonskoj oblasti prijavile otmicu direktora škole. BBC nema informaciju o tome gdje se trenutno nalaze ove osobe.
 
“Gejevi i lezbejke pod Bajdenovim patronatom” – sklonište za bombe u centru savremene umetnosti
Jedna žrtva rata u Donbasu 2014. bila je Izolatzia, jedini centar savremene umetnosti u Donjecku, koji su separatisti DPR-a pretvorili u zatvor i mesto mučenja. Zbirka centra ostala je u Donjecku pod kontrolom separatista.
Godine 2022. istu sudbinu doživjela je Platforma TU, kreacija političkog analitičara Konstantina Batockog i kustosa Diane Berg, koji su pobjegli iz rodnog Donjecka u Mariupolj zajedno sa hiljadama drugih političkih izbjeglica.
U Mariupolju su počeli učestvovati u kulturnom razvoju regiona, dobijajući međunarodne grantove, pronalazeći prostore, organizirajući izložbe, koncerte, umetničke rezidencije i arhitektonske rezidencije i sakupljajući umjetnička dela.
Projekti platforme bavili su se akutnim društvenim pitanjima uključujući rodno zasnovano nasilje, životnu sredinu i diskriminaciju LGBT zajednice i osoba sa invaliditetom.
„Bilo nam je važno da ljudi u Ukrajini znaju šta je Mariupolj“, objasnio je Batocki. „Željeli smo da o njemu razmišljaju ne samo kao o lovištu Ahmetova [ukrajinskog oligarha], već kao o gradu sa predivnom obalom i kulturom. To je osebujan, multinacionalan, multikulturalni grad u kojem se grčko-ukrajinska dijaspora susreće sa tatarskom i ukrajinskom kulturom, stvarajući simbiotsku zajednicu koja je bila u stanju da izdrži „ruski svijet“ još 2014. i mogu to ponovo izdržati.”
Prema njenoj web stranici, TU platforma radi u ovom „konzervativnom i paternalističkom“gradu kako bi promovirala slobodu i prava kroz kulturu i savremenu umjetnost.
„Bio je to jedini centar te vrste“, kaže Batocki o svojoj zamisli. “Nije bilo ništa slično u Mariupolju.” 
S ponosom se prisjeća grantova koje su tom centru dale Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, kao i posjete američkog ambasadora: 
“Svi koji su došli u Mariupolj posjetili su TU.” 
Kao što je bio slučaj sa Izolatziom, kolekcija TU nije mogla biti evakuirana, a konačna reinkarnacija umjetničkog centra bila je sklonište za bombe.
“Ljudi su pobjegli iz Mariupolja u jednom danu. Bili su u šoku”, kaže Batocki. “Niko ništa nije uzeo od TU. Kada vam je život ugrožen, to je posljednja stvar o kojoj razmišljate.”
„A sada Prvi ruski kanal snima humoristične segmente o tome“, dodaje on, pozivajući se na televizijski program emitovan 26. aprila. 
Iako TU nije poimence spomenut u filmu, Batocki je odmah prepoznao svoj centar, koji je film opisao kao „organizaciju koja predstavlja netradicionalne orijentacije – to jest gejeve, lezbijke i sve što biste mogli staviti u tu kategoriju“.

U filmu se tvrdi da je centar "praktički pod direktnim patronatom američkog predsjednika i Kongresa", poprativši izjavu slikama satanskog pentagrama i kalendara u duginim bojama.

Drugi Roterdam

Nakon što je izbio rat, nakon što je već upozorio na potrebu evakuacije, Akinša je počeo dokumentirati uništavanje ukrajinske kulturne baštine.
„Ruski sistem rata je da neselektivno bombarduje urbane prostore, uništavajući važne lokacije u tom procesu“, rekao je likovni kritičar. "To je drugi Roterdam", dodao je, misleći na istorijski centar koji je potpuno uništila njemačka avijacija 1940. godine.
„Stiče se utisak da ruska vojska nikada nije čula za međunarodne konvencije, a da ne govorimo o tako beznačajnim razmatranjima kao što je zaštita kulturnih dobara. Oni ni ne znaju da je uništavanje kulturne baštine ratni zločin.”
Kulturni objekti su zaštićeni kroz nekoliko međunarodnih ugovora. Kao civilna mjesta zaštićena su Ženevskim konvencijama koje reguliraju vođenje oružanih sukoba. U međuvremenu, Haška konvencija iz 1954. daje posebnu zaštitu kulturnim dobrima. Rusija i Ukrajina su potpisnice oba ova sporazuma.
U međuvremenu, Rimski statut, kojim je uspostavljen Međunarodni krivični sud u Hagu, identificira namjerne napade na spomenike kulture kao ratne zločine.
Prema političkom analitičaru Batockiju, ovo uništavanje objekata kulturnog naslijeđa nije puki nusproizvod rata, već namjerna politika koju provode ruske oružane snage.
“Uništavanje kulturnog pamćenja je potpuno svjesna politika okupatora”, tvrdi on. “To je prva stvar koju urade. Uništavanje kulture je ratni zločin, i to potpuno namjerno. Oni pljačkaju. Oni čine sve što mogu da osiguraju da se ova imovina nikada ne može vratiti.”
Prema riječima Yane Barinove, bivše šefice Odjeljenja za kulturu Kijeva, svaki slučaj treba razmatrati na individualnoj osnovi. Iako je uništavanje nekih lokacija možda bilo planirano, u drugim slučajevima to bi moglo biti slučajno. Naprimjer, ona smatra namjernim ruski napad na teatar u Mariupolju u čijim je ruševinama možda stradalo i do 600 ljudi, dok je vjerovatnije da su prozori kijevske Male opere nenamjerno razbijeni. 
„Mislim da nisu dobili zadatak da zbrišu sve muzeje Ukrajine. To nije ono što mi posmatramo – sve dok neki još stoje.”

Barinova se, međutim, slaže da je jedan od ciljeva ruskih snaga uništavanje kulturnog pamćenja Ukrajine, budući da je kulturno naslijeđe temelj svake političke nacije.
„Po njihovom mišljenju, mi smo samo dodatak Ruskom carstvu. To znači da nemamo ništa svoje“, objašnjava ona, analizirajući logiku Moskve. “I sve što posjedujemo mora biti uništeno kao da nikada nije postojalo.”

Muzej rata

17. februara, nedelju dana pre početka rata, vlasti Kijeva su pokrenule razgovore o novom projektu: muzeju o ratu Rusije protiv Ukrajine. U ukrajinskom društvu postoji pokušaj da se razume tragedije posljednjih godina, rekla je Barinova na sastanku javnih ličnosti i ratnih veterana u Donbasu.
Prema Barinovoj, cilj projekta je bio da se pripremi "duhovna matrica preporoda zemlje", zasnovana na istorijskim uspomenama formiranim tokom osam godina neprijateljstava u istočnoj Ukrajini.
Postojali su planovi da se muzej smjesti na teritoriju Kijevske tvrđave – mjesta čije su zidove, opkope i svetiljke hiljadama godina gradili i obnavljali kijevski i litvanski knezovi, zaporoški hetmani i ruski carevi, od Jaroslava Mudrog do Bohdana Hmjelnickog, Ivan Mazepa i Nikole I.
Ali projekat nikada nije prošao dalje od prvog sastanka. Za samo nedelju dana Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu.
„Muzej rata je sada samo proročanski projekat“, razmišlja Barinova. „Šta još da se kaže?“