Putin želi da svijet zaboravi Ukrajinu

Putinova poruka Zapadu, istoku i jugu je da se fokusiraju na globalne krize sa kojima se suočavaju i da mu prepuste Ukrajinu.

Kako je Vladimir Putin završavao svoj prvi mandat 2004. godine, nastojao je razviti moderne kanale komunikacije sa svijetom, posebno sa Zapadom. Zbog toga je pokrenut Valdai klub, zajedno sa godišnjom konferencijom uz učešće predsjednika. To je postalo jedno od glavnih mjesta na kojem se ruski lider obraća ostatku svijeta.

Od sredine 2000-ih do ranih 2010-ih, on bi sate provodio na konferenciji odgovarajući na pitanja vrhunskih ruskih stručnjaka, govoreći o jedinstvenom demokratskom razvoju zemlje i otvorenosti prema svijetu.

Ono što se moglo čuti 27. oktobra, na ovogodišnjoj manifestaciji Valdai, bila je radikalno drugačija retorika.

Uoči događaja, predsjednički sekretar za štampu Dmitrij Peskov obećao je da će ljudi „čitati i ponovo čitati“ Putinov govor na konferencija Valdai. To je, vjerovatno,  bilo ono što je predsjednik želio da se dogodi, jer se nalazi u historijskom trenutku koji će odrediti njegovo nasljeđe i u kojem sigurno vjeruje da neće biti gubitnik.

Ali mnogi nisu tako vidjeli njegov govor. Većina obraćanja bila je prepuna pritužbi na Zapad, što je navelo neke posmatrače iz Rusije da to odbace kao još jedno zezanje ogorčenog lidera koji nije u dodiru sa stvarnošću.

Ali važno je proučiti Putinovu prilično direktnu i ponekad vulgarnu retoriku da bismo shvatili koja je njegova globalna strategija. Prenio je nekoliko poruka upućenih različitoj publici, pokušavajući da provuče jednu ključnu ideju: ne radi se o Ukrajini, radi se o mnogo više od toga.

Putinov glavni i najpopularniji narativ usmjeren međunarodnoj publici je „kraj unipolarnog trenutka“ i „dolazak multipolarnosti“. O tome je propovijedao veći dio svog predsjedavanja, preuzimajući to iz pisanja bivšeg ruskog premijera i ministra vanjskih poslova, Jevgenija Primakova.

Nije iznenađujuće da je taj stav dominirao velikim dijelom njegovog obraćanja tokom Valdai konferencije. Optužio je Zapad i Sjedinjene Američke Države da izazivaju krize i siju haos širom svijeta te ponovio svoje uvjerenje da uspon drugih sila zahtijeva poštovanje njihovih interesa i učešće u kreiranju pravila upravljanja svijetom.

Njegova ključna poruka – usmjerena drugim silama poput Kine i Indije – bila je da bi kraj američke hegemonije trebao dovesti do kraja zapadnog promoviranja demokracije i institucija upravljanja, univerzalnosti ljudskih prava i onoga što je postalo poznato kao „liberalni svijet reda” općenito.

Također bi trebalo dati prostor za pojavu nezapadne finansijske arhitekture – ideje na kojoj Rusija radi najmanje deceniju. To se već u određenoj mjeri događa u obliku dedolarizacije, ali očigledno ne onim tempom koji Putinu treba u borbi protiv negativnih posljedica zapadnih sankcija.  

Ruski predsjednik se, također, obratio Globalnom Jugu sa ažuriranom verzijom sovjetske poruke: da Moskva poštuje suverenitet i pravo svake nacije da “slijedi svoj put”, za razliku od zapadnih kolonijalnih sila koje to nisu radile kroz historijuu. Takođe je skrenuo pažnju na nastavak ekonomske dominacije Zapada i eksploataciju zemalja u razvoju kroz „neokolonijalnu“ globalizaciju.

Putin nije propustio priliku da govori o „bolestima“ zapadnih društava, naizgled upućujući svoje reči onima koji se protive njihovim vladama na Zapadu ili se ne slažu sa mejnstrim kulturnim i društvenim normama.

Posebno se činilo da igra na osjećaje zapadnih konzervativaca, iznoseći „kulturu otkazivanja” i predstavljajući je kao despotsko brisanje onoga što liberalne elite smatraju pogrešnim ili više ne toleriraju. Govorio je o tradicionalnoj, kršćanskoj srži zapadne civilizacije, odbacujući "čudne ideje" poput "desetina rodova i gej parada ponosa". Putin je naglasio da on ima problem sa zapadnim „elitama“, a ne sa narodom Zapada.

Ruski predsjednik se čak pokušao obratiti ekolozima, proglašavajući da zbog sukoba sa Rusijom Zapad ignorira klimatske promjene.

Ukratko, dao je svima na Zapadu, Istoku i Jugu dovoljno širok razlog da razmišljaju o vlastitim problemima i globalnim krizama i da kroz tu prizmu vide rat u Ukrajini: ne radi se o Ukrajini,  radi se o mnogo više stvari.

To je poruka koju Putin i Kremlj pokušavaju prenijeti svijetu, a posebno Zapadu – cijena podrške Ukrajini je prevelika, a njena važnost – previše zanemarljiva, u poređenju sa onim sa čime se svijet nosi. To se može jednostavno riješiti „dijalogom na ravnopravnoj osnovi“.

Moskva, naravno, igra važnu ulogu u raspirivanju ovih kriza. Od vođenja gasnog rata protiv Evropske unije do podrivanja sporazuma Ujedinjenih naroda o žitu, ograničavanja ukrajinskog izvoza pšenice i pogoršanja nestašice hrane na globalnom jugu. Cilj je odvratiti svijet od rata u Ukrajini, predstaviti ga kao malo, regionalno, ako ne i domace, pitanje.  

Zaista, za one koji pomno ne prate rat u Ukrajini, koji ne razumiju kontekst i koji nemaju povjerenja u vijesti o ratnim zločinima, ono što Putin govori može izgledati dovoljno razumno. Ali, nažalost, ono što on zamišlja kao „dijalog” ili „rešenje” je, u stvari, potpuna predaja Ukrajine – Zapad pristaje da se povuče i zatvori oči pred užasima ruskog rata i okupacije.

To je multipolarnost koju Putin propovijeda – svjetski poredak koji omogućava onima koji imaju moć da rade šta žele i da krše međunarodne zakone.

I dok Putin želi da svijet zaboravi Ukrajinu, on je opsjednut njome. Za njega je ovo lična stvar, radi se o ostvarivanju „historijske pravde” u njegovom ruskom imperijalnom shvatanju iste.