Putin na putu da razočara više suprotstavljenih frakcija u Rusiji

On sve više pridaje pažnju i oslanja se na kadar veoma odanih slJedbenika u svojim krugovima moći i na tihu većinu ruskog stanovništva, koja se jednostavno povinuje njegovim odlukama.

Putin je na putu da razočara sve elemente svog sistema projekcije moći. Putin je na putu da razočara ekstremne nacionaliste koji se okupljaju oko ideje potpune pobjede u Ukrajini, koju on ne može ostvariti. On je, također, na putu da razočara ključne elemente svog režima koji žele moćnu Rusiju iz sebičnih i ideoloških razloga, jer Putin rizikuje da uništi preostalu snagu i sposobnost Rusije da globalno projektuje moć u ostvarivanju svojih ciljeva u Ukrajini. Putinov prijedlog kako njegovoj otvorenoj, tako i latentnoj bazi podrške među stanovništvom se smanjuje, dok njegovi zahtjevi prema njima rastu.

Ništa od ovoga ga ne čini neposredno ranjivim. Zapadni lideri ne bi trebali potcijeniti Putinovu sposobnost da svoj režim ili ruski narod „dovede u red“, niti sposobnost Rusije da normalizira novu, goru stvarnost. Ruski vojni neuspjesi će, međutim, pogoršati raskol unutar Putinovog najužeg kruga i vjerovatno će sve više zahtijevati od Putina da se fokusira na domaća pitanja. Zapad stoga mora pomoći Ukrajini da Rusija brže propadne na bojnom polju.

Putin „kristalizira“ ruski sistem – ljude, režim i informacioni prostor – oko svojih maksimalističkih ciljeva u Ukrajini i onih koji će ih slijediti iz ideoloških ili praktičnih razloga.

Jaz između Putinovog cilja da kontroliše Ukrajinu i sve manje sposobnosti Rusije da to učini raste i sve je očigledniji za njegovu bazu. Putin se niti bavi sistemskim pitanjima koja su dovela do erozije ruskih sposobnosti, niti pokušava smiriti cijelu svoju bazu ili promijeniti njihovu percepciju rata u Ukrajini. Vjerovatno bi podbacio i u jednom i u drugom ako bi pokuša. Problem stvarnosti pozicije Kremlja u Ukrajini prevelik je da bi ga bilo kakva propaganda prevladala, dok ruski jaz u sposobnostima zahtijeva rješavanje složenih grešaka u proteklih 20 godina, a ne samo u proteklih osam mjeseci.

Umjesto toga, Putin se oslanja na srž svog sistema projekcije moći – ključni skup ideja i onih koji će ih slijediti.

Putin udvostručuje svoje centralne ciljeve i narative, uključujući osiguranje potpune kontrole nad Ukrajinom, održavanje snažne centralizirane Rusije i obećanje da će "urušiti zapadnu hegemoniju", kako je ponovio u svom govoru 30. septembra.

Putin ističe ekstremne nacionaliste u svom režimu koji su voljni ili naizgled spremni da slijede Putinove ciljeve u Ukrajini, bez obzira na cijenu. Putin se brine za nacionalističku zajednicu, koja obuhvata sve koji traže moćnu Rusiju i rusku pobjedu u Ukrajini. On uzdiže — barem javno — njegove ekstremne elemente, kao što su sponzori Wagner PMC Jevgenij Prigožin i čečenski lider Ramzan Kadirov. Dugoročna korist i lojalnost obojice Putinu su upitne, ali daju ograničene kratkoročne koristi doprinoseći borcima u ratu u Ukrajini i služeći kao sidra u informativnom prostoru za one nacionaliste koji se žele okupiti oko ideje pobjede u Ukrajini po svaku cijenu. Putin gotovo sigurno shvata da treba zadržati svoje osnovne elemente režima, koji također žele pobjedu, ali ne na štetu cjelokupne moći Rusije i globalnog položaja, koji održava ličnu moć mnogih od tih ključnih elemenata režima. Putinova odluka da ne pristane na neke od zahtjeva ekstremnih nacionalista, uključujući pozive da se otpusti više vojnih zvaničnika, ukazuje na to da on pokušava zadržati podršku različitih frakcija u svojoj bazi.

Putin se orijentira na one elemente ruskog stanovništva koji će stati u red – bez obzira na njihova uvjerenja. Putinov nalog za mobilizaciju bira upravo za ovu vrstu. Dok su neki Rusi pobjegli, mnogi su ostali i marširali poslušno – iz razloga koji variraju od uvjerenja do straha – dok ih ruski sveštenici i muzički bendovi šalju u Ukrajinu. Razmjere ruskog unutrašnjeg otpora mobilizaciji su nejasne, ali je stopa ruskih muškaraca koji bježe iz Rusije smanjena. Ruska birokratija – koliko god da je spora i neefikasna – radi na izvršenju Putinovog naloga za mobilizaciju.

Putinova logika može biti da se osloni na manji, ali posvećeniji kadar u ruskim krugovima moći i da računa na poslušnost preostale opće populacije koja će ostati u igri u Ukrajini

Putin vjerovatno procjenjuje da ne može odustati, jer bi to dovelo do toga da Rusija izgubi svoje teritorijalne dobitke u Ukrajini, koje neće moći ponovo preuzeti u kratkom roku ili nikada. On prebacuje fokus na problem držanja ruskih okupiranih teritorija u Ukrajini – čak iako možda shvata da to dolazi na račun dugoročne snage Rusije. Vjerovatno se nada da će dobiti vrijeme za izgradnju ruskih vojnih kapaciteta do te mjere kada Rusija može ponovo pokrenuti napredak u Ukrajini i kladi se da će ruska posvećenost sukobu nadmašiti posvećenost Zapada.

"Kristalizacija" je radila za Putina u prošlosti.

Tokom godina, Putin je konsolidirao svoj režim oko malog kruga moćnih posrednika koji su se pretplatili na Putinov sve asertivniji narativ. Većina njih dolazi iz ruskih sigurnostnih službi i decenijama rade sa Putinom. Što se tiče stanovništva, Putinov autoritarizam je rastao tokom njegove vladavine. Dok su neki Rusi protestovali (i često su bili ućutkivani), mnogi su ga podržavali. Svaki put kada je Putin pojačao svoju vlast, većina ruskog stanovništva i uži krugovi Kremlja normalizirali su novu i često goru stvarnost.

Ovog puta, međutim, Putin pokušava iskristalizirati sistem oko sve konfliktnijih ciljeva, uvodeći raskol i rizikujući koliziju sa sopstvenom bazom.

Godinama su Putinovi ciljevi ostali isti, a to su: očuvanje vlastitog režima, ponovno uspostavljanje Rusije kao velike sile, vraćanje kontrole nad Ukrajinom i podrivanje uticaja Sjedinjenih Država i NATO-a.

On je 20 godina okupljao stanovništvo i svoj režim oko ovih ciljeva. Putin je elitizirao ideju velike Rusije, dok je Rusiji oduzimao njenu stvarnu moć kroz svoju kleptokratsku vladavinu i loše planirane i nedovoljno resursne poduhvate, poput njegove invazije na Ukrajinu u punom obimu.

Posljednjih osam mjeseci pokazalo je da je mnogim Rusima, u stvari, stalo da se Rusija percipira kao moćna. Rusi su postali najglasniji i uznemireni, ne zbog ruskih zločina ili čak ruskih žrtava, već zbog neuspjeha na ruskom bojnom polju – bilo da je to Ukrajina koja prisiljava Rusiju da se povuče,  Ukrajina koja je potopila ruski glavni brod na Crnom moru Moskvu, katastrofalni pokušaj Rusije da pređe rijeku Siverskji Donjeck, ili nedavni talas ruskih operativnih poraza.

Putinov pokušaj da udvostruči svoje ciljeve u Ukrajini uprkos očiglednim rizicima sugerira da je možda povezao opstanak svog režima sa pobjedom ili prividom pobjede u Ukrajini – potencijalno na račun dugoročne snage Rusije.

Ovo udvostručavanje predstavlja četiri ključna pitanja za Putina:

Prvo, Putin će morati stalno pothranjivati apetit ekstremnih nacionalista za pobjedama, bilo stvarnim ili imaginarnim, ali on ima ograničenu sposobnost za to.

Ruski nacionalisti pokušavaju vratiti Rusiju na pravi put za "pobjedu" u Ukrajini nakon njihovog zakašnjelog prosvjećenja ruskih neuspjeha. Neki, poput ruskog propagandiste Vladimira Solovjova, žele "krv" i pozivaju da se kazne odgovorni za ruske neuspjehe. Vojni blogeri pozivaju na konkretna rješenja; drugi, poput šefice RT-a Margarite Simonjan, pokušavaju da poprave ono što karakteriziraju kao nepravednu praksu mobilizacije. Svi su navijali za neselektivne ruske raketne udare na Ukrajinu 10. oktobra, čime se zapravo slavi masovno ubistvo. Neki su čak rekli da udari nisu dovoljni. Mnogi su pohvalili imenovanje Sergeja Surovikina za novog komandanta ruske operacije u Ukrajini. Kadirov, Prigožin i mnogi nacionalisti predstavili su Surovikina kao moćnog čovjeka i korak u pravom smjeru – uprkos tome što se Surovikin nije suštinski razlikovao od svojih prethodnika.

Putin će morati nahraniti ovu glad za pobjedama, koju je godinama pomagao njegovati, ali njegova ljestvica eskalacije je ograničena. Čak i najekstremnije opcije vjerovatno neće premostiti jaz između sposobnosti Rusije i Putinove nepromijenjene namjere da kontrolira Ukrajinu. Ruske nacionaliste čeka razočaravajuće iznenađenje: napadi na ukrajinsku infrastrukturu i žrtveno janje ruskog Ministarstva odbrane mogu pružiti kratkotrajne iluzije akcije, ali ne i trajne posljedice na bojnom polju. Malo je vjerovatno da će Rusija pobijediti u ovom ratu, sve dok volja Ukrajine za borbom traje i dok ima podršku Zapada.

Drugo, Putin je na putu sudara sa ključnim elementima svog režima čija je lična moć povezana sa Rusijom i koji možda ne žele žrtvovati cjelokupnu dugoročnu snagu Rusije u potrazi za Putinovim maksimalističkim ciljevima u Ukrajini.

Putinova invazija na Ukrajinu narušava percipiranu i stvarnu moć Rusije.

Moć Rusije je već bila ograničena, kako je ISW procijenio 2020. Invazija na Ukrajinu dodatno je degradirala ruske vojne, ekonomske i tehnološke sposobnosti, zajedno sa globalnim uticajem Kremlja. Rusija je potrošila nešto od svoje najbolje opreme i ljudstva (najspremnije i najsposobnije) u ratu u Ukrajini. Bit će potrebne godine da se nadoknade ovi gubici, posebno među oficirima. Rat je otkrio velika ograničenja u uticaju Kremlja u bivšem Sovjetskom Savezu. Bjelorusija je saučesnik Rusije u ovom ratu. Međutim, Putin nikada nije uspio natjerati Lukašenka da se u potpunosti posveti borbi za Rusiju u Ukrajini – uprkos Putinovim stalnim naporima da to učini i uprkos dugogodišnjim investicijama Kremlja, uz značajnu finansijsku cijenu, u kontrolu nad Bjelorusijom.

Globalna vrijednost Rusije se smanjila – bilo da se radi o oružju ili tehnologiji koju Rusija može prodati, pomoći koju može pružiti ili prijetnjama koje može uputiti. Ruska energetska poluga ostaje, ali Putin je već odigrao ovu kartu, barem djelomično, što je pokrenulo napore Zapada da se diverzificiraju izvori energije od Rusije što vjerovatno nagriza rusku energetsku polugu na duge staze.

Neki u Putinovom režimu vjerovatno su odavno shvatili da invazija može Rusiji oduzeti njenu dugoročnu snagu. Neki možda neće biti spremni platiti ovu cijenu ne samo iz ideoloških razloga, već i zato što su njihovi identiteti i lična moć barem djelomično vezani za Rusiju. Jedan od Putinovih najvećih vrijednosnih prijedloga kada je došao na vlast 2000-ih bila je njegova sposobnost da vrati prestiž i moć ruskih silovika (ruskih sigurnosnih službi). Malo jezgro silovika u Putinovom režimu bilo je najviše uzdignuto i ostalo je sa njim decenijama. Putinova trenutna putanja riskira da umanji njihovu moć ako nagriza snagu Rusije i bilo kakve izglede za njeno obnavljanje.+

Elementi Putinovog režima koji možda ne žele da žrtvuju cjelokupnu dugoročnu snagu Rusije u potrazi za njegovim ciljevima u Ukrajini možda će biti malobrojni, a oni koji postoje možda se nikada neće povući. Ali Putin ne može priuštiti da ih otuđi i da se oslanja samo na ekstremne nacionaliste. Putin se, također, vjerovatno slaže sa ovim krilom svog režima na intelektualnom nivou. Na kraju krajeva, povratak Rusije kao velike sile bio je njegov dugogodišnji cilj. On će se suočiti sa sve većim izazovom da sačuva njihovu podršku dok rat nastavlja da nagriza sposobnosti Rusije. Posmatrači ne bi trebali potcijeniti sposobnost ključnih elemenata njegovog režima da uzvrate suparničkim frakcijama.

Konačno, želja da se obnovi “snažna Rusija koju je Zapad poštovao” nakon raspada Sovjetskog Saveza bila je suštinska želja ruskih krugova moći i opšte populacije koja je pomogla učvršćivanju Putinove vladavine na prvom mestu. Ova namjera će vjerovatno prevazići Putina i oblikovati bilo koji režim koji ga zamijeni.

Treće, Putin je počeo pokazivati slabost, a njegovi napori da konsolidira svoj sistem projekcije moći mogu ovo pitanje pogoršati.

Putinov pristup „stani u red ili izađi“ dodatno ga udaljava od znanja i kompetencije, jer ne bira ni za jedno ni drugo. Njegove praznine u znanju, koje su značajne, kako ukazuje plan da zauzme Kijev za tri dana, samo će rasti. Odbijanje ruskog MO i povećanje broja oficira u Ukrajini uz podizanje ljudi poput Kadirova i Prigožina degradirat će ionako ograničene institucionalne kompetencije ruske vojske.

Kompetentnost i znanje važni su za više od ruskih pokušaja da preokrenu zamah na bojnom polju. Percepcija neznanja može ukazivati na slabost. A percepcija slabosti može biti smrtonosna u sistemu koji je izgrađen isključivo na pretpostavci snage.

Konačno, Putinova ograničena vrijednosna ponuda njegovoj bazi među ruskom populacijom se smanjuje.

Putinov društveni ugovor sa ruskim stanovništvom varirao je, ali je uvijek uključivao obećanje da će osigurati stabilnost i vratiti rusku "veličinu" u zamjenu za ruske slobode. Putinova sposobnost da ostvari i stabilnost i veličinu se smanjuje, dok njegovi zahtjevi za njegovom bazom rastu. On daje samo negativnu vrijednost onim Rusima koji ga ne podržavaju, ali koje Putin još uvijek koristi za vođenje ovog rata.

Nijedan od ovih rizika ne čini Putina trenutno ranjivim, ali gomilanje rizika tokom vremena može.

Sve ove grupe u Putinovom režimu i unutar ruskog stanovništva mogu ostati pasivne i možda nikada neće doći do tačke u kojoj će prekinuti sa Putinom, bez obzira na to koliko je politika Kremlja u sukobu sa njihovim interesima. Zapad ne bi trebao potcijeniti otpornost Putinovog režima ili sposobnost Rusa da se usklade i normaliziraju sve goru stvarnost.

Međutim, sve ove tačke trenja akumuliraju rizik za Putina.

Ruski vojni neuspjesi će vjerovatno pogoršati raskol unutar Putinovog režima.

Oni koji traže potpunu pobjedu u Ukrajini na kraju će shvatiti da je malo vjerovatno da će je Putin ostvariti. Oni kojima je stalo do toga da Rusija sačuva barem dio svoje moći i globalnog položaja zarad vlastite moći vjerovatno već shvataju da bi invazija na Ukrajinu mogla zauvijek degradirati moć Rusije.

Ovaj raskol bi mogao natjerati Putina da se suoči sa pitanjem može li sebi priuštiti da "ide do kraja" u Ukrajini i kao rezultat toga postane potpuno oslonjen na ekstremne nacionaliste.

Zapad, stoga, mora pomoći Ukrajini da Rusija brže propadne na bojnom polju.

Rusija ne može brzo preokrenuti izgubljeni zamah u Ukrajini. Ukrajina ima priliku da dalje oslobodi svoje teritorije i ljude. Ova hitnost dodatno ostaje velika, jer svaki dan ruske okupacije znači nova zvjerstva nad lokalnim stanovništvom.

Zapad mora pomoći Ukrajini da ubrza svoju kontraofanzivu osiguranjem dodatnih sistema naoružanja i izbjegavanjem bilo kakvih zamki prekida vatre ili mirovnog sporazuma koje imaju za cilj slomiti zamah Ukrajine i dati Rusiji vremena da se pregrupira.

Zapad, također, mora biti fokusiran na onemogućavanje pristupa Rusiji savremenim vojnim tehnologijama. Putin se neće ustručavati da baci dodatne ljude na problem u Ukrajini. Želja za moćnom Rusijom koja se zasniva na kontroli Ukrajine proteže se dalje od Putina. Ovo je stub oko kojeg Putin kristalizira ruski sistem. Njegove greške mogu ga srušiti u tom procesu - samo za druge sa efikasnijim pristupom da ponesu plašt naprijed. Ovo pitanje ruske sposobnosti da proizvodi teško i napredno oružje čini jednom od najvažnijih dinamika u narednih nekoliko godina. Napori na degradaciji ruskog vojno-industrijskog kompleksa trebali bi biti prioritet za Zapad i Ukrajinu.