Putin je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Ali novac se ne vodi na njegovo ime

Neviđena oluja zapadnih sankcija pala je na rusku elitu. Kako se njeni milijarderi bore da vrate svoj novac (i jahte)? A kako istražitelji prate novac?

Krajem 2020. godine ruski opozicionar Aleksej Navaljni još se oporavljao od trovanja nervnim agensom koji ga je umalo ubio kada je uputio hitnu poruku u Evropski parlament. Sam Navalni će uskoro demaskirati agente ruske tajne službe koji su ga navodno otrovali – prevario je jednog da prizna kako je to učinjeno (Novičokom mu je poprskao gaće) tako što se predstavio kao visoki zvaničnik Kremlja  u telefonskom razgovoru. A kada se Navalni obratio čelnicima EU, pozvao ih je da jure veće ribe.
Ako želite da poremetiti režim Vladimira Putina, rekao je putem video veze, pratite novac. Sankcionirajte oligarhe koji okružuju Putina, a ne samo njegove ubice. Za Rusiju – zemlju sa ekonomijom manjom od italijanske, ali tajnom mrežom novca skrivenom širom svijeta – ovaj unutrašnji krug je od suštinskog značaja za način na koji režim funkcionira i njegova najveća slabost.
Danas je Navaljni u ruskom zatvoru, nakon što se vratio u svoju domovinu da se bori protiv korupcije baš kao što je obećao. Putin je naredio invaziju na Ukrajinu, baš kao što je to mjesecima negirao. A mnogi od tajkuna koji su imenovani kao oligarsi na "Navaljnijevoj listi" zaista su pogođeni poplavom ličnih sankcija bez presedana od strane Zapada.  
Bankovni računi su blokirani, a kuće zaplijenjene. Penthausi u New ew orku, vile u Francuskoj i vile u „Londongradu” su zatvorene. Superjahte. također, osim za one koji se kriju u lukama  sa manje skrupula ili se „zamrače“ kako bi izbjegli tragače. Samo u Australiji su zamrznute desetine miliona dolara. Od 8. marta, savezna vlada je saopćila da je sankcionirala 968 ljudi zbog ruske invazije, zajedno sa 107 kompanija, institucija, organizacija.
Dva ruska milijardera sada se bore protiv ovih sankcija na australskim sudovima, tvrdeći da nemaju moć da utiču na Putina. Jedan od njih - metalski tajkun Oleg Deripaska za kojeg se nekada vjerovalo da je najbogatiji čovjek u Rusiji - ima udio u australskom rudarskom sektoru, a predstavljat će ga bivši australski državni tužilac Christian Porter.
Dakle, kako se “oligarsi” bore protiv sankcija, kakve šanse imaju da vrate svoje jahte – i da li sav taj novac može biti poslat za pomoć Ukrajini?

Ko su "oligarsi" i zašto ih sankcionirati? 

Bloombergov indeks milijardera bio je otrežnjujuće štivo za ruske tajkune tokom prošle godine. Dan prije ruske invazije, 23 na vrhu liste imalo je ukupnu neto vrijednost od 339 milijardi američkih dolara.
Godinu dana kasnije, izgubili su 67 milijardi dolara svog zajedničkog bogatstva. Roman Abramovič, bivši istaknuti vlasnik fudbalskog kluba Chelsea, bio je jedan od najvećih gubitnika u 2022. – njegovo bogatstvo se više nego prepolovilo na 7,6 milijardi dolara. Deripaskino bogatstvo sada iznosi nešto manje od tri milijarde dolara.
Računi još jednog čovjeka, također, su se znatno smanjili, iako se on neće pojaviti ni na jednoj zvaničnoj listi: Vladimira Putina.
Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu krajem februara 2022., ime ruskog predsjednika bilo je prvo među sankcioniranima, zajedno sa visokim rukovodstvom Kremlja.
“Putin je najbogatiji čovjek na svijetu”, kaže američki finansijer i borac za ljudska prava Bill Browder. On je 2017. procijenio da je Putin akumulirao do 200 milijardi dolara imovine tokom dvije decenije na vlasti. “Ali on ne drži novac na svoje ime.” 
Sredstva se šire kroz tajnu mrežu lažnih kompanija i povjerenika, kako su otkrile istrage poput Panamskih dokumenata. 
„Drugi ljudi koji su mu bili opunomoćenici“, objašnjava Browser. 
Kada su Navaljnijeve bespilotne letelice razotkrile „Putinovu palatu“, prostrano imanje vredno milijardu dolara koje gleda na Crno more, zvanični stav je bio da pripada Putinovom prijatelju iz detinjstva i džudo partneru, oligarhu Arkadiju Rotenbergu. (Sam Putin navodi da od imovine ima samo mali stan od 77 kvadratnih metara i skromnu godišnju platu od 140.000 dolara, dok je za drugog njegovog bliskog prijatelja, violončelista Sergeja Roldugina, otkriveno da ima milione skrivenih u moru.)
“Ako vidite oligarha vrijednog 20 milijardi, velike su šanse da 10 milijardi od toga pripada Putinu”, kaže Browder, koji je godinama vodio kampanju za sankcije Kremlju nakon smrti svog bivšeg advokata, uzbunjivača korupcije Sergeja Magnitskog, u ruski zatvor. 
“Ako želite da kaznite Putina, morate kazniti njegove oligarhe.”
Prije više od 2000 godina, Aristotel je skovao termin oligarhija da znači vladavinu nekolicine – za razliku od demokratije, vladavina naroda. U ruskom kontekstu, oligarsi su nekolicina bogatih koji su se obogatili preuzimanjem državne imovine nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Imali su ogroman politički uticaj sve dok Putin nije došao na vlast i doveo ruske institucije, od njenih sudova do televizijskih stanica, pod svoju „vertikalu moći“ – i oligarhe pod svoju petu. Najbogatiji ruski oligarh tog vremena, Mihail Hodorkovski, prkosio je Putinu govoreći protiv korupcije. I brzo je postao primjer: zatvoren je nakon televizijskog suđenja zbog izmišljenih optužbi za prevaru.
Oligarsi danas tvrde da imaju manji politički uticaj. Putinovu Rusiju često nazivaju mafijaškom državom, kaže Kyle Wilson, bivši australijski diplomata u Moskvi i Pekingu sa sjedištem u ANU. 
„Don“ – Putin – dijeli usluge i očekuje lojalnost zauzvrat. "Varate ga na vlastitu odgovornost."
Wilson vidi oligarhe više kao upravitelje nego prave vlasnike državne imovine. 
“Oni su Putinove sluge, izdržavaju Kremlj svojim profitom. Možda nemaju formalni status ministra, ali su i dalje dio režima. Oni su dužni Putinu zbog svog bogatstva.”
Stručnjak za Rusiju Stephen Fortescue kaže da je Putin podigao nove oligarhe, često prijatelje iz njegovih dana u FSB-u, koji posjeduju velike dijelove nekretnina. Ali oni koji su zaradili svoj novac u ruskoj industriji – prvobitni oligarsi poput Deripaske i Abramoviča – imaju veći ugled u Rusiji, kaže on, a njihov odnos prema državi je složeniji. Naprimjer, oni su bili ti koji će češće govoriti protiv invazije (javno ili privatno unutar centara moći). 
Deripaska i milijarder bankar Mikhail Friedman otvoreno su pozvali na mirovne pregovore. Abramovič je čak igrao ulogu u ranim pregovorima (koji nisu uspjeli). Za ove napore Ukrajina je navodno zatražila od SAD da odustanu od sankcioniranja Abramoviča, a oligarh je u to vrijeme pretrpio trovanje zajedno sa dvojicom ukrajinskih pregovarača, ali se oporavio. (Abramovič je od tada bio sankcioniran od strane Velike Britanije, Australije i drugih zemalja, ali ne i SAD.)
Ipak, „bilo bi ludo pomisliti da bilo ko od ovih ljudi može izvršiti pritisak na Putina da se predomisli“, kaže Fortescue. “Priča o sankcijama sada se pomjerila na kažnjavanje onih koji su zarađivali novac u režimu i za njega.”
I, dodaje Browder, radi se o izgladnjivanju korumpirane ruske ekonomije ratnih fondova.
Usred širih sankcija Rusiji, Deripaska je na nedavnom investicionom forumu u Sibiru rekao da bi zemlja mogla ostati bez novca do 2024. Prema Bloombergu, dodao je, "zato je Kremlj već počeo da nas drma."

Kako se bore protiv sankcija?

Mnoga ruska zvučna imena u posljednje vrijeme su se pritajila. Više od hiljadu je sankcionirano širom svijeta, pogođeno zabranama putovanja i oduzimanjem imovine. Od 9. marta, 58 milijardi dolara zamrznuto je od strane zapadne zajedničke REPO (ruske elite, opunomoćenici i oligarsi), čiji je dio Australija.

Neki su pokušali  izbjeći sankcije, premještaju jahte u međunarodne vode ili isprazne račune koje banke još nisu otkrile. SAD su već optužile veliki broj za izbjegavanje sankcija – a to bi moglo ponuditi sredstvo za direktnu zapljenu te imovine i slanje novca u Ukrajinu, smatra stručnjak za finansijski kriminal Anton Moiseienko sa Pravnog fakulteta ANU. 
A tu su i oni koji idu na sud. U Australiji su dvojica Rusa podnijela tužbe za poništavanje odluke ministra vanjskih poslova da ih sankcionira zbog rata 2022. godine – Oleg Deripaska i Aleksandar Abramov, koji se obogatio preko Evraza, ruskog čeličnog giganta. Njihovi slučajevi će biti prvi pravi test zakona o sankcijama u Australiji, kaže Moiseienko.
Deripasku su svojevremeno nazivali Putinovim „omiljenim industrijalcem“ i njegovim glavnim čovjekom u SAD. Bivši predsjedavajući kampanje Donalda Trumpa Paul Manafort ranije je bio na njegovom platnom spisku (iako Deripaska poriče da je platio Manafortu za prorusko lobiranje), a Deripaska se u Muellerovom izvještaju pominje stotinama puta u vezi sa uplitanjem Rusije u američke izbore 2016. On je izvještaj nazvao "lažima", ali su ga SAD sankcionirale 2018., a zatim 2022. godine podnijele krivične prijave zbog navodnog pokušaja da ih izbjegne. Sud je odbacio njegovu žalbu na sankcije.
Prema navodima Vlade SAD, Deripaska je povezan sa ruskim organizovanim kriminalom i optužen za reketiranje, podmićivanje i prisluškivanje zvaničnika, čak i za naručivanje ubistva. Deripaska negira sve ove optužbe. Bivši vrhunski agent FBI-a koji je svojevremeno istraživao Deripasku od tada je optužen u SAD-u da je radio za njega. 
Objavljene američke diplomatske depeše iz 2006. opisuju Deripasku, koji je putovao sa diplomatskim pasošem, kao osobo koja spada„među dva tri oligarha kojima se Putin redovno obraća“. 2016. godine su ga Navaljnijevi istražitelji uočili kako je na svojoj jahti ugostio visokog ministra Kremlja.
Ali u svojoj tužbi protiv sankcija Australije ove godine, Deripaska kaže da nema uticaj na Kremlj i da je "nelogično" da ministar vanjskih poslova formira stav da obavlja bilo kakve aktivnosti od ekonomskog ili strateškog značaja za Rusiju. Bivši australski državni tužilac Porter sada će raspravljati o slučaju kada bude odveden na Federalni sud u Perthu.
U međuvremenu, Abramovljeva borba protiv sankcija čeka presudu Saveznog suda. Do invazije, Abramov i Abramovič su bili milijarderi na čelu Evraza, koji je optužen da je isporučivao materijal za izradu ruskih tenkova. Evraz to negira. Abramov je dao ostavku u odboru Evraza u martu 2022., nakon što je Abramovič sankcioniran zbog invazije.
Abramov je kasnije sam sebe sankcionirao od strane Australije i Velike Britanije. U međuvremenu, na Novom Zelandu ima toliko kapitala da je tamošnja vlada rekla da bi sankcioniranje nanijelo više štete lokalnom stanovništvu od Abramova pa je uvela samo zabranu putovanja umjesto da zamrzne njegovu imovinu (iako je u izvještaju obavještajne službe NZ-a pisalo da su Abramovove bliske veze sa Abramovičem „rizik“). Godine 2018. Abramov je na američkoj listi oligarha koji su povezani sa Kremljem, ali nisu sankcionirani. Dokumenti do kojih je došao The Guardian prate njegovo bogatstvo koje se procjenjuje na šest milijardi dolara širom svijeta, uključujući 41 milion dolara povlačenja na Novom Zelandu.
U svojoj tužbi za ukidanje australijskih sankcija, Abramov je tvrdio da nema moćnu poziciju u Rusiji. Rekao je da je Australija napravila grešku kada ga je dodala na listu, uključujući i to što je već dao ostavku u Evrazu. Vlada je tvrdila da se ne gubi uticaj jednostavnom ostavkom.
Abaramov je rekao da su mu sankcije nanijele "ozbiljnu štetu reputaciji" i znatne poslovne gubitke. Prvo ih je nametnula bivša ministrica vanjskih poslova Marise Payne, potom ih je opozvala, ali ih je sadašnja ministrica Penny Wong odmah ponovo nametnula u septembru.

Koje su njihove šanse da ukinu sankcije?

Teško se braniti od sankcija bilo gdje, kaže Moiseienko. Lakše je izaći iz režima Evropske unije nego iz američkog, kaže on – ali čak i tada postoji navika ponovnog popisivanja ljudi. 
“Oni mijenjaju svoje razloge za uvođenje sankcija i vraćate se na početak. To bi se moglo smatrati problematičnim za vladavinu prava, ali Sud pravde EU nema problem sa takvim postupanjima. U nekim slučajevima imate ovaj potencijalno beskrajni ciklus ljudi koji dobijaju svoje slučajeve, a zatim ih ponovo stavljaju na listu.”
Dio razloga za sankcije je, na kraju krajeva, vršenje pritiska na one koji se smatraju ključnim članovima režima. 
Australija je proširila svoje zakone o sankcijama samo nekoliko mjeseci prije nego što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, kako bi ciljala na korupciju i kršenje ljudskih prava – zakonodavstvo u stilu Magnitskog doneseno na Zapadu nakon Browderovog lobiranja. Ne postoji standard dokaza koji vlada mora ispuniti kada nekome nameće sankcije, kaže Moiseienko. “Sve što je potrebno je ova najnejasnija formulacija: 'ministar je zadovoljan'.
U sudovima bi se još mogao razraditi jasniji standard, ali sudije uglavnom nerado poništavaju odluke izabranih zvaničnika. Mora da postoji nešto "duboko pogrešno" u toj odluci, kaže Moiseienko, na primer da nema dokaza koji bi je opravdali ili da je došlo do kršenja pravde.

Hoće li im se ikada vratiti novac?

Browder je u posljednje vrijeme putovao svijetom kako bi pomogao u promociji ideje: šta ako se zamrznuta ruska imovina uplati za pomoć Ukrajini? „Zakonodavci vole tu ideju“, kaže on, „zato što bismo mi zaronili u džepove prije Putina?“
Ali ovdje postaje mutno. Zamrzavanje privatne imovine je jedna stvar. Oduzimanje je teško osim ako se ne dokaže da se radi o prihodima stečenim kriminalom, kaže Moiseienko. A dokazivanje korupcije (ili umiješanosti u invaziju Ukrajine) posebno je teško bez saradnje Rusije.
Kanada je do sada bila najagresivnija na ovom planu, mijenjajući svoje zakone kako bi joj omogućila da likvidira imovinu zamrznutu pod ruskim sankcijama – i da novac pošalje Ukrajini kao pomoć. Hrvatski sud je, također, odlučio da se superjahta u vlasništvu sankcioniranog oligarha Viktora Medvedčuka može prodati na aukciji, a prihod od prodaje ide Ukrajini. U samoj Ukrajini, vlada Zelenskog je već zaplijenila dio imovine u vlasništvu ruskih tajkuna kao ratnu odštetu (uključujući jednu od Deripaskinih fabrika glinice).
Ima više prostora za uzimanje zamrznutog bogatstva tamo gdje su oligarsi optuženi za izbjegavanje sankcija, kaže Moiseienko. SAD pokušava da konfiskuje 5,4 miliona dolara koji pripadaju oligarhu Konstaninu Malofejevu, naprimjer, jer tužitelji kažu da je Malofejev pokušao prebaciti taj novac poslovnom partneru uprkos tome što je od 2014. godine kažnjen zbog finansiranja ruskih separatista na Krimu (optužbu koju Malofejev negira). Američki predsjednik Joe Biden sada je potpisao zakon kojim se dozvoljava prijenos ove vrste oduzete imovine ukrajinskoj pomoći. A američka "radna grupa za kleptohvatanje" kaže da pojačava napore za likvidaciju imovine i ciljano izbjegavanje sankcija. Ipak, "ovo nije pljačka banke", kaže Ryan Fayhee, bivši tužilac Ministarstva pravde. Još uvijek mora postojati vjerojatan razlog za oduzimanje bogatstva.
Osim ako se na ovaj ili onaj način ne donese radikalna odluka – uzimanje novca ili vraćanje (što Moiseienko napominje da će donijeti vlastitu tešku političku odluku) – tada je moguće da ova imovina bude zauvijek zamrznuta, manje-više. 
Naravno, čak i na svim ovim jezivim listama zamrznutih bankovnih bilansa, jedna cifra se ističe kao zaista divovska: procjenjuje se da su rezerve ruske Centralne banke vrijedne 300 milijardi dolara, zaplijenjene u prvoj sedmici invazije. Za Browdera, ovo je mjesto za početak razgovora o prenamjeni sankcioniranog novca. 
“Očigledno je u vlasništvu države koja je prekršila međunarodno pravo invazijom na svog susjeda. Možete dokazati štetu [Ukrajini]. Možete podnijeti zahtjev za dugovanje i reparaciju.”
Ali obično ratnu odštetu plaća poražena zemlja nakon završetka rata, kao što je to slučaj kada je Njemačka platila nakon svog poraza u Drugom svjetskom ratu. 
„I u ovom slučaju, Zapad nije zvanično u ratu sa Rusijom“, kaže Browder.
Neki kažu da je međunarodno pravo potrebno potpuno ažurirati za moderna vremena – kada se zemlje sve više okreću ekonomskim sankcijama kako bi izbjegle direktan sukob. Browder to upoređuje sa vremenom kada su SAD promijenile zakone kako bi bolje krivično gonile mafijaške bosove koji su se nekada skrivali iza nižerangiranih mafijaša. A Browderu je metafora prikladna.

Ali kako pronaći novac?

"To je najteži dio", kaže Browder. Visoki predstavnik EU za vanjske poslove Josep Borrell rekao je početkom 2022. da su posjedi Putina i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, naprimjer, vjerovatno pod drugim imenima, tako da "treba uraditi puno posla" da bi im se ušlo u trag.
U poređenju sa drugim zapadnim demokratijama, Australija i dalje ima slabe zakone protiv pranja novca. Trenutno, zadatak praćenja novca uglavnom pada na banke, a ne na provođenje zakona, kaže Moiseienko, a čak i tada se često predaje vanjskim izvršiteljima. 
“Banke u osnovi gledaju spisak sankcija [za] utakmicu u svojoj evidenciji. Ali šta se dešava ako je imovina upisana na ime vozača ili prijatelja ili slučajne osobe na ulici koja je plaćena? Nije jasno ko se pridružuje tačkama… i kakvu podršku im vlada pruža.” 
Australija tek treba stvoriti registar stvarnog vlasništva koji bi otkrio ko stvarno posjeduje imovinu koja se drži kroz neprozirne trustove i strukture kompanije – nešto za što je financijska obavještajna agencija, Austrac, rekla da bi olakšalo praćenje novca oligarha (i ključna preporuka nedavni izvještaj Senata o istrazi).
Vlada je, međutim, sada stvorila ured za sankcije, a Austrac pomaže "da se otkrije izbjegavanje sankcija i identificira mreže bogatstva i finansijski profili subjekata koji su pod sankcijama", prema glasnogovornici Odjela državnog tužioca.
Do sada je trag ruskog novca u Australiji vodio do rudarskog sektora. Dva tajkuna – Deripaska i Viktor Vekselberg – zadržali su značajne udjele u australskim rudarskim poduhvatima, uprkos tome što su ih SAD sankcionirale 2018.
Vekselberg je veliko ime u ruskom energetskom sektoru, najveći svjetski sakupljač Fabergeovih jaja, a među onima za koje se kaže da su imali koristi od procvata ulaganja u oporavak od pandemije Morisonove vlade u projektu snabdijevnja plinom putem udjela u Falcon Oil & Gas-u.
Kada je Australija počela uvoditi sankcije zbog invazije na Ukrajinu, australijski centar za korporativnu odgovornost je postavio pitanje zašto su Deripaska i Vekselberg izostavljeni sa prvobitne liste (sankcionirani su otprilike mesec dana kasnije).
Deripaska i Vekselberg imaju velike udjele u ruskom aluminijskom gigantu Rusal, koji je mlađi partner Rio Tinto u rafineriji glinice u Queenslandu. Iz Rio Tinta kažu da je sada "ogradio" svaki potencijalni profit koji se vraća u Rusal preuzimanjem Rusalovog 20 posto udjela u tom poduhvatu. Moralo se djelovati kako bi se pridržavalo sankcija, rekao je Rio, ali podružnice Rusala sada ga tuže zbog tog poteza. 
Portparol Rija nije rekao da li je Rusalov udio beneficija u rafineriji zamrznut na računu ili je ponovo apsorbiran u Rio. Ali kompanija kaže da bi se priroda aranžmana mogla promijeniti na osnovu ishoda Rusalove tužbe.
Jedan od načina za pronalaženje offshore novca, prema istraživačima iz Dartmoutha, je ciljanje na one koji mu pomažu da ga sakriju – tajnu grupu advokata, računovođa i menadžera fondova širom svijeta. Browder kaže da bi zakoni trebali prisiliti one koji savjetuju sankcionirane pojedince da otkriju kako prikrivaju bogatstvo svojih klijenata. (Trenutni zakoni Australije, naprimjer, isključuju advokate, agente za nekretnine i druge „ljude“ da moraju prijaviti velike ili sumnjive transakcije na način na koji to rade banke i druge finansijske institucije.)
I Browder smatra da bi se Zapad trebao obrušiti "kao tona cigli" na zemlje i kompanije koje pomažu Rusiji da izbjegne sankcije. 
„Naprimjer, ruske jahte koje su bile usidrene na Mediteranu sada su u marinama u Dubaiju ili Turskoj. Trebali bismo sankcionirati te marine tako da će svako ko razmišlja o pristajanju ruske jahte dvaput razmisliti.”

Je li ovo kraj oligarha?

Sankcije nisu najgora stvar koja se dogodila ruskoj eliti u posljednje vrijeme. Više od 30 tajkuna i zvaničnika misteriozno je poginulo od početka invazije, ispadajući kroz prozore, niz stepenice ili sa stražnje strane jahti. Browder očekuje da ovo nije znak predstojeće promjene režima protiv Putina, već „ekonomska kolač koji se toliko smanjio da se svi ubijaju za dio onoga što je ostalo“.
Pa šta bi se desilo sa Rusijom bez njenih oligarha? Iako sistemska korupcija predstavlja ozbiljan odliv ruske ekonomije, "ni to nije propala kleptokratija trećeg svijeta", kaže Fortescue. I on vidi oligarhe kao ključni dio njegovog mračnog ekosistema. Često su pretvarali staru sovjetsku imovinu u pokretače profita za Rusiju. Deripaskino aluminijumsko carstvo, na primjer, postalo je najveće na svijetu (sve dok ga nije pretekla kineska Hongqiao grupa). 
U svom posljednjem godišnjem obraćanju, Putin je pripisao zasluge ruskom privatnom sektoru što je pomogao njenoj ekonomiji da prebrodi sankcije, čak i dok je oligarhe udarao zbog njihovog ukusa za titule i jahte. Predsjednik voli glumiti čovjeka iz naroda, kaže Fortescue, javno grdeći oligarhe, ali ih je ranije izvlačio iz teških situacija. 2009. godine, u televizijskoj posjeti jednoj od Deripaskinih fabrika teško pogođenih globalnom finansijskom krizom, Putin je udario oligarhe zbog njihove "pohlepe". Čak je natjerao Deripasku da potpiše ugovor u kojem je obećao da će nadoknaditi neplaćene radnike (a zatim vratiti Putinovu olovku). „Ali to je bio čisti teatar. On ih je i dalje spašavao.”
Možda će to ponoviti. „Nije u Putinovom interesu da [oligarsi] propadnu“, kaže Fortesecue, ako zarađuju novac.
Wilson kaže da ako Putin izbavi oligarha, on pojačava njihovu lojalnost. Ali mogao bi jednako lako iskoristiti oligarhe kao žrtvene jarce, u čemu ima formu. Da bi preživjeli, Fortescue kaže da oligarsi moraju ostati korisni Putinu; moraju pronaći nova tržišta izvan zapadnih sankcija za svoje poslovanje.
"Ili će otkriti da su potrošna roba."