Problemi sa protestima protiv rata u Rusiji

 

Još samo nekoliko minuta, kaže Katja. Ona stoji ispred spomenika Staljinovim žrtvama na sjeveru Moskve i drži natpis: „Sloboda političkim zatvorenicima“. U njenoj drugoj ruci su dvije crvene ruže. Oni koji još uvijek rade tako nešto u današnjoj Rusiji dobro znaju da riskiraju hapšenje.

Dva prolaznika bacaju pogled na finu ženu. Kombi za prevoz zatvorenika, sa sirenom, projuri u večernjoj gužvi na obilaznici sa više traka. Saputnik fotografira Katju, koju će kasnije objaviti na Facebooku. Policija se svakog trenutka može pojaviti i odvesti je. Advokat ju je upozorio da će, ako bude još jednom uhvaćena, vjerovatno biti odvedena u zatvor. Žena u kasnim 40-im, Katja je u sedam navrata kažnjena zbog protesta protiv rata u Ukrajini - ili zbog "diskreditacije" vojske, kako se to zvanično naziva.

Nakon 10 minuta, ona spušta znak, uzima ranac i odlazi do podzemne željeznice. Leptir u ukrajinskim nacionalnim bojama plavoj i žutoj visi sa njene torbe pored šarenog simbola mira i precrtane engleske riječi "Rat". Katja bi mogla imati problema samo zbog ove torbe: tri dodatne "diskreditacije".

Rat Vladimira Putina protiv susjedne zemlje traje već skoro tri godine, tokom kojeg se bombarduju gradovi i ubijaju civile. Za to vrijeme, ruske sigurnosne agencije su gotovo potpuno očistile ulice Rusije od onih koji se aktivno protive ratu. Javni prostor rezerviran je isključivo za priče o herojima na bojnom polju i njihovim trijumfima.

Ubrzo nakon što je naredio invaziju na Ukrajinu, Putin je donio dva oštra zakona o cenzuri. Jedan od njih je imao za cilj navodna djela "diskreditacije ruskih oružanih snaga", a drugi za "javno širenje svjesno lažnih informacija" o raspoređivanju vojske. Oni koji rat nazivaju onim što jeste ili koji otvoreno kritikuju invaziju suočavaju se sa teškim kaznama do 15 godina zatvora.

U maju prošle godine, kada je Putin izabran na dužnost predsjednika Rusije u petom mandatu, rekao je: "Mi smo ujedinjena i velika nacija. Zajedno ćemo pobijediti."  

Bila je to poruka cijelom državnom aparatu, od ureda Predsjedništva, sigurnosnih agencija i ministarstava pa sve do medija i državnih kompanija, pa čak i područnim upravama, univerzitetima, školama i vrtićima: Predsjednik zahtijeva bezuslovna lojalnost. Oni koji javno dovode u pitanje rat i Putinov kurs su kriminalizovani.

Ruska organizacija za ljudska prava OVD-Info navodi više od 20.000 hapšenja izvršenih zbog antiratnih protesta, uključujući i zapanjujući broj žena. Nekada su velike demonstracije privlačile prvenstveno mladiće. Ali aktivisti OVD-Info-a su utvrdili da su žene od početka godine činile skoro polovinu uhapšenih na ovakvim protestima. Njihov udio je bio čak 70 posto tokom demonstracija protiv Putinove mobilizacije u septembru 2022. godine. Muškarci koji su uhapšeni rizikovali su da budu regrutovani u vojsku i poslani na front. OVD-Info je dokumentovao nekoliko takvih slučajeva.

Zbog toga, smatra Katja, manje je opasno za žene da demonstriraju.  

 

„Ali one su, također, brže shvatile šta ovaj rat znači: sve smrti, ljudske patnje, milione izbeglica”, kaže Katja.

Da bi zaštitila svoju sigurnost, ona je zatražila da se njeno puno ime ne koristi u ovom tekstu.

Katja kaže da se boji. "Ali ne mogu sjediti kod kuće i šutjeti. To bi me izludilo".  

Stoga ona izlazi na ulicu, dovedena do očaja zbog ravnodušnosti koju pokazuju mnogi drugi. Svakog dana ruske rakete i dronovi ubijaju Ukrajince, kaže ona. Svaki dan ruski režim zatvara sve više političkih zatvorenika. Neki od njih su se izgladnjivani u zatvoru, poput antiratnog aktiviste Pavela Kušnira krajem jula prošle godine. A većinu Rusa, kaže ona, jednostavno nije briga.

„Prvi put u životu osećam bijes“, kaže Katja.

Uveče, kaže, tokom sastanka kraj spomenika ukrajinskoj pesnikinji Lesji Ukrainki, ponekad samo sjedi, ne znajući šta bi trebala napisat svojim ukrajinskim prijateljima. Odabrala je svoje mjesto u kafiću kako bi mogla gledati u statuu.

Prije nego što je krenula u kafić, Katja je stavila karanfile na podnožje statue, nešto što redovno radi. Prvi put je donijela cveće "Lesji" u januaru 2023. godine, zajedno sa još dvije žene. Ruska balistička raketa je upravo pogodila stambenu zgradu u Dnjepru, ubivši 46 i ranivši najmanje 80 ljudi. Karanfili su bili samo mali gest simpatija javnosti, kojoj su se desetine Moskovljana pridružile u roku od nekoliko dana nakon što su vidjeli slike događaja na društvenim mrežama "Lesja".

Policajci su zauzeli položaje i počeli hapsiti one koji su tražili da izlože slike uništene zgrade. A gradski radnici počeli su redovno raščišćavati ruže i hrizanteme sa granitnog postolja statue. 

 

Cvijeće je postalo političko pitanje.

 

Katja se stidi rata. Ponekad na Facebooku objavi crnu sliku sa imenima nedavno bombardovanih ukrajinskih gradova. Ona je podesila postavke svog naloga tako da samo prijatelji mogu vidjeti njene objave. Ali ko zna, kaže ona.

Katja je privođena 10 puta, a morala je platiti više od 200.000 rubalja, što je skoro 2.000 eura. Pristalice su joj dale donacije kako bi mogla platiti kazne, a neke od kazni su već zastarjele, ali ih je bilo previše.

"Moja djeca me vjerovatno štite od slanja u zatvor", smatra Katja. Ona i njen suprug imaju šest sinova, u rasponu od sedmogodišnjih blizanaca do 16 godina. Pokazuje fotografiju nje i djece, sa rukama jednih oko drugih u ranom ljetnom danu kako stoje ispred manastira na Bijelom moru. Sa čisto pravne tačke gledišta, roditelji maloljetne djece ne smiju biti zatvoreni.  U drugim dijelovima Rusije izgleda ne mare mnogo za slovo zakona: antiratni aktivisti u regijama Tula i Burjatija bačeni su u zatvore, a njihova djeca smještena u domove.

Katja je ona vrsta majke koju Putin inače voli predstavljati: udata, mnogo djece, pobožna kršćanka i brine o svojoj ostarjeloj majci koja živi zajedno sa njima. Diplomirala je dječiju psihologiju, ali uglavnom je majka koja ostaje kod kuće, osim što obavlja male poslove poput čišćenja, kurirske dostave ili pratnje bolesne djece u školu kako bi zaradila nešto dodatnog novca za porodicu. Putin, koji se predstavlja kao zagovornik konzervativnih vrijednosti, godinama uručuje nagrade roditeljima porodica sa više djece.

Ali neće dobiti nagradu od njega, kaže Katja kroz smijeh. Ona gleda kroz prozor kafića. Njeni karanfili i dalje leže kod "Lesjinih" nogu.

 

Žene poput nje u Rusiji se smatraju izdajicama. Njena majka, koja podržava Putina, čak je i kod kuće kritikuje. Jednom je optužila Katju da je "fašist", kaže tiho, zbog svoje podrške navodnim nacistima u Ukrajini. Bolno je, kaže, čuti kako njena majka ponavlja stvari koje čuje na internet programima od istaknutih propagandista poput Vladimira Solovjova i Margarite Simonjan.

Od tada govore samo o svakodnevnim brigama: o djeci, školi, hrani. Ni sa njenim mužem, kaže, nije lako. On smatra da su za rat krive SAD, da ga je Washington izazvao. Besmisleno je, kaže, razgovarati s njim o tome. Ali on je podržava, kaže ona, ponekad je prati u "Lesju", a proveo je i sate sa njom u policijskoj stanici.

Katijn telefon zvoni. Lice joj se razvedri. To je jedan od njenih sinova.  

"Jesi li uradio domaći zadatak, matematiku i čitao moje sunce? Dobro, onda možeš igrati video igrice. Bit ću tamo za sat vremena".

Od početka rata prava žena u Rusiji su kontinuirano ograničavana. Klinike odbijaju raditi abortuse, a onima koji ne žele imati decu nije dozvoljeno da javno govore o svom izboru. Nasilje u porodicama je tabu tema, posebno kada traumatizirani vojnici tiraniziraju članove porodice. Država nema zakone koji štite žene od nasilja u porodici. Jedna grupa koja podiže svijest o problemu na kanalima društvenih medija je Feministički antiratni otpor, poznat kao Feministskoje antivojennoje soprotivlenije (FAS) na ruskom. Grupa je objavila antiratni manifest samo nekoliko sati nakon što je Putin izdao naređenje za invaziju na Ukrajinu.

Grupa je organizirana decentralizirano u mnogo različitih regiona Rusije i ne postoji hijerarhija. Žene ostaju anonimne i razmjenjuju informacije u šifriranim četovima.

Ira, koja je u ranim 20-im godinama i aktivistica je FAS-a, zamolila je da se njeno pravo ime ne koristi iz sigurnosnih razloga.

Prve godine rata lutala je svojim komšilukom lijepeći antiratne postere na zidove. Druge godine se usudila samo obilaziti grobove mrtvih, s tim da su sigurnosne kamere bile manje istaknute na grobljima nego u gradu. U Moskvi su mnoge nadzorne kamere opremljene tehnologijom za prepoznavanje lica, a policija ju je koristila u mnogim prilikama da identificira i uhapsi antiratne aktiviste.

Snježne nedjelje u oktobru 2023. godine, Ira je prolazila kroz kapiju Vvedenskog groblja u istočnoj Moskvi i nastavila duboko u lavirint uskih staza i nadgrobnih spomenika. Samo nekoliko drugih luta lokalitetom iz 18. stoljeća sa svojim mauzolejima i visokim drvećem. Nakon nekoliko stotina metara, Ira se zaustavlja na slučajno odabranoj porodičnoj grobnici. Pored nje je veliki, izblijedjeli plišani medvjedić, pokazatelj da je ovdje sahranjeno i dijete.

Ira se polako osvrće i vadi poster iz svoje torbe. Na njemu je crnim i crvenim slovima napisala: "Selo Hrosa. Ruski projektil ubio 52 miroljubiva stanovnika. Sramota! Opazovite se!" Ona ga prisloni na medveda Nekoliko dana ranije, u selu na sjeveroistoku Ukrajine detonirala je ruska raketa Iskander-M.

Ira nastavlja svoju šetnju, postavljajući na kraju četiri postera sa antiratnim stihovima poznatih umjetnika na raznim grobovima. Jedna od njih opisuje besmislenost Prvog svjetskog rata. „Ako samo jedna osoba pomisli na jedan od mojih plakata“, kaže ona, „nešto ću postići.“

Nekoliko mjeseci kasnije, 2024. godine, treće godine rata, Ira je postala još opreznija. Ministarstvo pravde je u aprilu proglasilo Feministički antiratni otpor "nepoželjnom organizacijom". Ona je sada zabranjena u Rusiji. Oni koji nastave da rade s njim suočeni su sa mogućom zatvorskom kazne „Barem nismo bili žigosani ekstremisti“, sarkastično kaže Ira – poput kritičara Kremlja i onih koji rade za njega. Na pitanje kako joj je, suho odgovara: "Živa sam".

 

U anketama ljudi koji žive u autoritarnim zemljama često govore ono što vjeruju da se od njih očekuje, što otežava utvrđivanje pravog raspoloženja ruskog stanovništva. Sociolog Lev Gudkov, iz jedinog nezavisnog instituta za istraživanje javnog mnjenja Levada u zemlji, ima svoje osoblje da razgovara lično sa ljudima, a ne preko telefona. Vjeruje da mu to daje jasniji pogled na situaciju. On kaže da oko 44 posto Rusa otvoreno podržava agresorski rat, a sedam posto se izričito protivi. Mnogi jednostavno prihvataju kampanju.

Ugledni Moskovljani su posebno pragmatični po pitanju rata i pomirili su se s njim i Putinovim odlaskom od Zapada. Svoje iPhone telefone dobijaju preko posredničkih zemalja sada kada se više ne mogu kupiti u Rusiji zbog sankcija. I umjesto da putuju u Pariz ili London, putuju u Sibir ili u "prijateljske strane zemlje" poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Vijetnama, Tajlanda ili Turske. Drugi jednostavno izbjegavaju svu "negativnost" povezanu sa ratom i politikom i fokusiraju se na jogu ili trčanje maratona.

Ira kaže da sada radi samo "sitnice" i da više ne pokušava doći do onih koji podržavaju rat ili koji su prema njemu ravnodušni.

U kafiću u srcu Moskve, ona uzima kafu na pultu uz dva romana koja su gostima dostupna – uslugu koju nude neki kafići. Za jednim od stolova pozadi, Ira otvara prvu knjigu i brzo gura u nju komad papira na kojem je rukom nacrtana golubica mira. Podiže pogled, prelistava dalje stranice i ubacuje drugi papir u knjigu na kojoj je plavom hemijskom olovkom napisala.

"Nisi jedini koji se protivi onome što se dešava".  

Dalje, između stranica 434 i 435, ona ubacuje još jednu poruku:  

"Mir će doći".

Zatim zatvara "Oblomov", klasik Ivana Gončarova, i baca pogled po sobi. Dva stola sa Irine desne strane, muškarac i žena ćaskaju. Sa njene lijeve strane, žena skoncentrirano kuca na svom laptopu. Ispred, čovjek s kafom zuri kroz prozor. Ira otpije gutljaj iz šolje, vrati dva romana i napusti kafić.

Ona sebe ne smatra hrabrom.  

"Ono što radim je apsolutni moralni minimum".

Mnogo stvari se sada dešava u pozadini, kaže Ira. Aktivisti održavaju sigurnosne treninge na internetu, pokazujući koje aplikacije za slanje poruka koristiti, a koje izbjegavati, kako sakriti svoj identitet na mreži i kako se kloniti nadzora ruskih agencija, koje stalno povećavaju svoje napore u kontroli online komunikacije. Na čitanja su pozvani samo pažljivo odabrani i provjereni gosti. Ira planira jedan o temi otpora.

Smrt opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, koji je umro prošlog februara u kaznenoj koloniji vrlo vjerovatno od posljedica trovanja, šokirala ju je, kaže Ira. Ali to joj je dalo i snagu, jer je vidjela kako okuplja ljude iz cijele zemlje. Ona kaže da se u roku od nedelju dana na FAS prijavilo skoro 300 ljudi.  

"Još smo tamo. Još uvijek možemo nešto učiniti".

Na važnim raskrsnicama i duž glavnih magistrala u Moskvi postavljeni su ogromni bilbordi; na autobuskim stanicama zalijepljeni plakati heroja. Svi pokazuju lica vojnika pored poruke: "Ruski ponos". Ženja, 21-godišnja studentica, provela je dosta vremena lijepeći crno-bijele naljepnice sa natpisom „Ne ratu“ na lampe i zidove zgrada. Pokušala ih je postaviti što je više moguće kako bi ih bilo teže ukloniti. Kaže da je to učinila kako bi podsjetila ljude da još uvijek postoje protivnici rata.

Ali tada je privedena u policiju. Stajala je ispred zgrade suda u Moskvi tokom političkog suđenja i vikala je "Sramota!" kada je presuda objavljena odmah je odvedena.

 

„Samo 15 dana zatvora“, kaže Ženja uz odbacivanje mahanja tokom šetnje parkom na severu Moskve. „Smiješno“, kaže ona, u poređenju sa mnogo godina iza rešetaka koje, procenjuje se, mora izdržati 800 političkih zatvorenika u zemlji.

Brzo hoda oko jezera. Ženja je, također, zamolila da ostane anonimna radi vlastite sigurnosti. Ona kruži oko jezerca jednom, dvaput, tri puta prije toga i kaže: "Kao Rusi, moramo preuzeti odgovornost za ono što se dogodilo".

Nastavila je sa svojim aktivnostima, ali više ne sa naljepnicama. Nakon hapšenja, policija ju je, kaže, dva puta posjetila kod kuće, zbog čega je bilo opasno držati naljepnice. Ona sada želi učiniti sve što može da slobode da pomogne onima koji su platili zbog svojih protesta. Jednom mjesečno organizuje večernji događaj na kojem Moskovljani mogu pisati pisma političkim zatvorenicima. Važno je, kaže ona, pokazati onima koji su u zatvoru da nisu zaboravljeni. Pisma ili razglednice, kaže ona, često su jedina veza ovih ljudi sa vanjskim svijetom.

Zbog toga što želi da njihova solidarnost sa zatvorenicima bude vidljiva, sastanci se održavaju u kafićima. Jednom su ih radnici kafića zamolili da se ne vraćaju, rekavši da je vlasnik zabrinut zbog mogućih problema sa vlastima. I nije im teško pronaći izgovore za takve probleme: navodna kršenja propisa o zaštiti od požara, naprimjer, ili čak porezna revizija.

Barem još nije prijavljena policiji, kaže Ženja. Optužbe su postale uobičajene u Rusiji, kaže ona; nikad se ne zna ko sjedi pored tebe i prisluškuje. U gradu Habarovsku daleko na istoku, policija je privremeno privela organizatora takve večeri pisanja pisama ne navodeći zašto. Pisanje zatvorenicima nije zabranjeno u Rusiji, ali nije ni bez rizika.

U "Otvorenoj sobi" u Moskvi, okupljalištu aktivista i  mjestu koje policija često posjećuje, Ženja i druge žene subotom uveče dijele flomastere, hemijske olovke, makaze, naljepnice, papir, koverte i marke. Na zidovima vise portreti ljudi poput Navalnog i zamjenika Okružnog vijeća Moskve. Do početka augusta bile su izložene i fotografije kritičara Kremlja Ilje Jašina i Vladimira Kara-Murse, ali su njih dvojica potom pušteni u sklopu razmene zarobljenika sa Njemačkom i drugim zapadnim zemljama.

Skoro 30 muškaraca i žena navrati u narednim satima. Ženja im pokazuje QR kodove sa linkovima do organizacija za ljudska prava koje vode spiskove zatvorenika i govori im stvari koje bi trebali izbjegavati pisait kako bi njihova pisma prošla kroz zatvorske cenzore.  

"Ne pitajte ništa o slučaju zatvorenika i ne pišite ništa na stranom jeziku". Umjesto toga, pisci bi jednostavno trebali ispričati nešto iz svog svakodnevnog života "Ili možda pjesmu", kaže ona. Mladić na svoje pismo stavlja naljepnice sa drvećem, a žena crta mačku na margini jer zna da se zatvoreniku sviđaju.

Jedan stariji čovek je prvi put ovde. On traži od Ženje da stavi svoju adresu na pečatnu povratnu kovertu. Boji se da bi njegovo pismo moglo privući neželjenu pažnju organa sigurnosti.

U trećoj godini rata, Ženja i Ira izgledaju odlučnije. Žene su odlučile ostati u Rusiji.

„Kada bih otišla iz zemlje,” kaže Ženja, „ostavila bih na cjedilu one kojima je gore nego meni”.

Ira kaže: "Režim je sve jači i jači. Mi to ne možemo promijeniti. Možemo se prilagoditi samo da kasnije, kada se ukaže prilika za promjenu, budemo spremni".

Nasuprot tome, Katja, majka šest sinova, izgleda iscrpljeno. Prvi mjeseci 2024. bili su teški, kaže, jer je policija nekoliko puta zvala da pita gdje su ona i njena djeca. “Oni dobro znaju da su moja djeca moja slaba tačka.” Ona i njena porodica trenutno ne žive na adresi na kojoj su prijavljeni.

 

U školi mape pokazuju rusku granicu duboko unutar Ukrajine, a dosljedno se pominje "specijalna vojna operacija", kako se rat još uvijek zvanično naziva, čak i u trećoj godini. Obavezni predmet za Katjinog 14-godišnjeg sina je "Odbrana otadžbine". Svaki dan u metrou, Katja vidi reklame za vojnike po ugovoru kako trepere na ekranima automata za prodaju karata. Muškarcima iz Moskve obećano je "5,2 miliona rubalja u prvoj godini", što je ekvivalentno 50.000 eura.

Katin najstariji sin morat će da se prijavi vojnim vlastima za nekoliko meseci, kao i svi mladići. Tada mu više neće biti dozvoljeno da napusti zemlju.  

„Nikada sebi ne bih oprostila što nisam spasila svoje sinove“, kaže ona.

Ruska vojska je počela koristiti policiju da silom regrutuje mladiće. Katjinom mužu i njenoj majci nije tako loše što se djeca moraju upisati u vojsku.  

„Naši djedovi su se borili protiv fašizma, naši unuci to mogu“, rekla je njena majka, kaže Katja. Kaže da teško spava, a misli joj se motaju po glavi.

Da li treba napustiti zemlju sa djecom? To je nešto što ona, koja sebe smatra patriotom, nikada nije htjela uraditi. Da li bi je to učinilo izdajnikom? Da li bi se kasnije mogla vratiti u Rusiju? Šta ako ostane i bude poslana u zatvor? Ko bi se brinuo o njenih šest sinova?

Katja je provela sedmice boreći se s ovim pitanjima prije nego što je konačno podnijela zahtjev za humanitarnu vizu u Njemačkoj za svoju porodicu. Dobila je pomoć od organizacije koja pruža političku pomoć proganjanim ljudima.

Svo vrijeme je nastavila šetati Moskvom sa svojim rancem. Vozači podzemne željeznice ispod gradskih ulica vidjeli bi plavo-žutog leptira i brzo bi pogledali u pod. Katju su u nekoliko navrata nacionalistički aktivisti vrijeđali kao neprijatelja Rusije, a jednom ju je stranac čak snimio. Ponekad bi se sretala sa drugima poput nje, bilo je prijatnih događaja uprkos svemu. Kada bi još jedan projektil pogodio još jedno ukrajinsko selo, ona bi na "Lesju" donela cveće. Često je sjedila sama na klupi kod kipa.

U oktobru joj je u Generalnom konzulatu uručena viza za nju i njenu porodicu. Na trenutak se rasplakala, kaže.

Na rastanku, samo nekoliko dana prije nego što je napustila Rusiju krajem godine, Katja je rekla da joj je pomoglo saznanje da je Putinu u najmanju ruku otela svojih šest sinova.  

"Šest potencijalnih vojnika manje. I to je oblik protesta".