Preživjeti i pobjeći: zašto se tako malo Ukrajinaca deportiranih u Rusiju vraća

Četvoro mladih ljudi ukrcalo se na avion iz Talina za Oslo jednog dana u junu. Najmlađi od njih, Andrij, imao je 19 godina, ostali 20, 21 i 30 godina. Svi su se prije nekoliko mjeseci skrivali u podrumima u Mariupolju i nisu znali da li će preživjeti.

Bili su primorani evakuisati se u Rusiju, bježeći od granatiranja. Mladi su prošli kroz filtriranje, zatim izbegličke kampove u raznim ruskim gradovima. I našli su snage da savladaju hiljade kilometara da odu odatle.
Oko dva miliona ljudi je prisilno ili dobrovoljno preseljeno u Rusiju iz Ukrajine - takve brojke nedavno su spomenuli zvaničnici Ruske Federacije.
Međutim, nedavno su ruski državni mediji, pozivajući se na zvaničnike, objavili da je od 1. augusta broj raseljenih Ukrajinaca u Rusiji premašio tri miliona, a da su polovina tog broja, prema njihovim tvrdnjama, stanovnici samoproglašenih "DPR" i "LNR", uključujući i one koji su otišli neposredno prije početka rata.
UN navode brojku od 1,9 miliona Ukrajinaca evakuiranih sa teritorija koje su zauzeli Rusi.
Andrijeva priča je slična pričama stotina hiljada stanovnika okupiranih ukrajinskih gradova i sela koji su sada u Rusiji. A njegov put je primjer prepreka i zamki sa kojima se suočavaju Ukrajinci koji žele pobjeći iz Rusije u druge zemlje ili se vratiti na ukrajinsku – neokupiranu – teritoriju.
Do danas nije poznato koliko je ljudi uspjelo pobjeći iz Rusije. Takva statustika ne postoji.
Prema približnim proračunima volontera, može se raditi o nekoliko stotina hiljada ljudi od nekoliko miliona koji su u Rusiju ušli pod prinudom ili dobrovoljno.

 U "DPR" su rekli: filtriranje, pa Rusija, pa odatle - gde hoćete

"Moja majka i ja smo htjeli ići u Zaporožje, ali su nam Rusi rekli da je to nemoguće, da su svi mostovi dignuti u vazduh, bilo je opasno. Nismo mogli saznati kako je to zaista bilo. Stoga je jedini način bio da idemo u DNR. Pješačili smo od Mariupolja do najbližeg sela. Ne sjećam se tačno kako se zove. Bila je blokada, stajao je autobus. Kad se skupilo oko 30 ljudi, odvedeni smo u selo Bezimenne. Tamo smo ostali u školi dva dana, a onda su nas autobusom poslali u Dokučajevsk“, priča Andrij.
"I baš tu u sali Doma kulture je bilo filtriranje. Bilo je mnogo ljudi, dugo smo stajali u redu. Svima su provjereni telefoni, uzeti otisci prstiju, skinuli su nas da traže tetovaže", kaže Andrih.
Prema Human Rights Watch-u, postoji najmanje 14 infiltracijskih kampova na teritoriji koja privremeno nije pod kontrolom Ukrajine.
Predstavnik SAD u OEBS-u naveo je broj od 20 infiltracionih kampova sa obje strane ukrajinsko-ruske granice.
„Pitali su nas – hoćete li ostati u DNR ili ići u Rusiju? Rekli smo u Rusiju, pa su nas poslali u Taganrog. Tamo smo živjeli u teretani, onda su nam volonteri obećali da će nas odvesti na neko drugo mjesto. U vozu nam je rečeno da nas vode u Stavropoljsku oblast, u grad Nevinomisk. Kao rezultat toga, stigli smo tamo i smjestili su nas u pansion“, kaže Andrij.
Tako su dječak i njegova majka i još 60-ak ljudi završili skoro 700 kilometara od Mariupolja.
"Zašto su nas odveli tamo, ne znam. Rečeno nam je samo da postoje uslovi za stanovanje i da ćemo tamo srediti dokumentaciju. Čak i kada smo bili u "DNR", rečeno nam je”proći ćete filtriranje, otići u Rusiju i odatle možete ići gdje god želite“, prisjeća se Andrij.
 
"Ne pripadaš sebi"
 
Zaista ne postoje jasne zabrane napuštanja Rusije, kažu aktivisti za ljudska prava. Međutim, postoje mnoge začkoljice, za koje ne zna osoba koja se nalazi u bezizlaznoj situaciji.
Glavna prepreka je nedovoljna informisanost ljudi o tome kako postupiti, koje dokumente potpisati, ako ruski državni organi to ponude, posebno kada su ljudi ostali bez ukrajinskih pasoša tokom prisilne evakuacije sa okupiranih teritorija.
Andrej nije znao kako se ponašati, iako je razmišljao kako da izađe iz Rusije. A stotine hiljada ljudi su u takvoj situaciji.
Drugi sagovornik BBC News Ukraine, 40-godišnji TV producent Ivan Zavražnov iz Mariupolja, kaže da se oni koji uđu u Rusiju nalaze u potpunom mraku. Zajedno sa majkom pristao je otići Rusiju. Aviobomba je pogodila njegov stan, a jedina opcija za bijeg, kaže, bila je odlazak u zemlju koja mu je uništila dom nakon mjesec i po dana paklenog granatiranja.

„Od prve minute kada uđete u autobus za evakuaciju, padate u nepoznato. Apsolutna informaciona blokada. Ne pripadate sebi. Dovedeni smo u Taganrog, autobus je stao ispod samog voza, a niko nije znao gdje voz ide. Ispostavilo se, u Toljatiju. Nisam znao gde je. Odgovor je bio da odem tamo na jedan dan", kaže Ivan.
Ivan je odbio ući u voz koji je trebao odvesti njega i još nekoliko stotina ljudi 1.300 kilometara dalje. Ne više od 10 ljudi iz kolone za evakuaciju je to učinilo, ostali su otišli. Kaže da je od drugih čuo da se i njima dogodilo isto - od odlaska iz Mariupolja, krajnje mjesto dolaska se nekoliko puta mijenjalo.
Ivan kaže da su i najelementarnije stvari - podizanje novca sa bankomata ili promjena valute - nemoguće, a mnogima je problem čak i zvati rodbinu. Ljudi postaju potpuno zavisni od onih koji su ih doveli u ruske gradove.
"Oni se nađu na teritoriji zemlje agresora i uopšte ne razumiju šta se dešava, kakva je zakonska regulativa, na šta možete računati, kome se obratiti za pomoć. Ne razumiju koja prava imaju i šta su posljedice vaših postupaka i potpisa“, objašnjava Oleksandra Matvijčuk, šefica odbora Centra za građanske slobode, koji pomaže Ukrajincima u Rusiji.

Azil u zemlji agresoru

Ruski zvanični organi odmah nude Ukrajincima da naprave potvrde o statusu privremenog azila ili izbjegličkog statusa. I vode kampanju za promjenu državljanstva.
"Rečeno nam je da čim dobijemo izbjeglički status, nakon toga možemo dobiti ruski pasoš u roku od tri mjeseca. Odnosno, daju vam potvrdu da ste izbjeglica i odmah vam ponude da napišete zahtjev za državljanstvo", kaže Andrij.
On i njegova majka odlučili su se prijaviti za takav status i predali su svoje ukrajinske pasoše. Kako im je objašnjeno, uzimaju im dokumenta za prevod sa ukrajinskog na ruski.
Izbjeglički status ili status privremenog azila u budućnosti će igrati ključnu ulogu u tome što će se dogoditi s ukrajinskim izbjeglicama u budućnosti.
"Ukrajinci pristaju da dobiju status u Rusiji kako bi imali nešto novca, jer nemaju sredstava za život. Ali čim se to dogodilo, njihovi podaci su ušli u sve registre, nakon čega ruski graničari nisu htjeli pustiti te osobe. Ko je, ispostavilo se, dobrovoljno pristao da štiti Rusiju. Zato je glavna stvar ne uzimati ovaj status za bilo kakva obećanja", naglasila je za BBC News Ukrajina Katerina Raševska, advokat u Regionalnom centru za ljudska prava.

„Ako postoji privremeni azil u Rusiji, onda više nije moguće legalno otići“, slaže se ruski branitelj ljudskih prava u komentaru za BBC News Ukrajina pod uslovom da ostane anoniman.
Međutim, objašnjava da se azil može i zvanično odbiti. Neki Ukrajinci pristaju da dobiju rusko državljanstvo, jer uz to postoji mogućnost da se legalno zaposle i uživaju socijalne beneficije. 
„Ako je osoba, nakon što je uzela ruski pasoš, mogla zadržati ukrajinski, onda postoji zakonska mogućnost da ode u Bjelorusiju koristeći ruski pasoš, a iz Bjelorusije – uz predočenje ukrajinskog pasoša – u Ukrajinu ili evropske zemlje, “ – objašnjava ruski branitelj ljudskih prava. 
Ukrajinci često ne shvataju da imaju pravo da ne potpišu nikakve papire i napuste Rusiju. Ali oni pristaju na to, plašeći se posljedica koje bi mogle nastati u slučaju odbijanja.
Međutim, zamjenik ministra za privremeno okupirane teritorije, Oleksij Borodai, naglašava da status izbjeglice ne znači da je osoba lišena prava na kretanje.
"Rusija je članica Konvencije UN-a o statusu izbjeglica, koja predviđa mogućnost dobijanja putne isprave. Bjelorusija i sve zemlje EU su, također, članice Konvencije i dužne su se pridržavati njenih pravila. Ako je Ukrajinac već dobio status izbjeglice u Rusiji, tada je najveći rizik nepoštivanje pravila kretanja i napuštanje zemlje može rezultirati gubitkom ovog statusa“, objašnjava Oleksij Borodaj u intervjuu za BBC News Ukrajina.
Andriju i njegovoj majci pasoši su vraćeni. Njegov stariji brat, koji živi na teritoriji koju kontroliše Ukrajina, rekao mu je šta da radi i zamolio ga da što prije pobjegne iz Rusije. Ne čekajući potvrdu o statusu izbjeglice, dječak je odlučio otići.

Ombudsman u Rusiji: samo 55.000 ima status

Istovremeno, Tetjana Moskalkova, komesarka za ljudska prava u Rusiji, navodi da je nešto više od 55.000 ljudi iz Ukrajine dobilo status privremenog azila. Ona je predložila da FSB i Ministarstvo unutrašnjih poslova Rusije istraže zašto se to dešava.
Jedno od objašnjenja može biti da značajan dio evakuisanih ima pasoše tzv. "DPR" i "LPR" ili pasoše Rusije. Prema pojednostavljenoj proceduri, stanovnici samoproglašenih "republika" mogli su podnnijeti zahtjev za rusko državljanstvo od proljeća 2019. godine, kada je ruski predsednik Vladimir Putin donio odgovarajući dekret.

Osim toga, Ukrajinci 90 dana mogu ostati na teritoriji Rusije, sa kojom Ukrajina i dalje ima bezvizni režim, bez dobijanja izbjegličkog statusa ili privremenog azila.
Moguće je da su ukrajinski državljani deportovani ili dobrovoljno evakuirani u aprilu-maju-junu to iskoristili. Ali nakon perioda od 90 dana, slika se može promijeniti.

Oni koji ostaju

Andrij je počeo tražiti opcije da napusti Rusiju. Međutim, njegova majka je kategorički odbila da napusti Stavropoljski teritorij.
„Htio sam ostati u tom pansionu, u Nevinomisku. Mala soba, zajednički toalet, zajednički tuš, trpezarija. Hranimo se tri puta dnevno. U principu se može živjeti. Također je rekla da se želi vratiti u Mariupolj“, kaže Andrij.
Kaže da, prema njegovim zapažanjima, mnogi evakuisani ne planiraju napustiti Rusiju.
„Oko 60.000 je došlo u Stavropoljski kraj. Od svih ovih ljudi samo sam ja napustio Rusiju i još jedan momak, koji je, kako sam sada saznao, odletio u Kanadu. Ostali su ostali“, kaže on.

"Još ne razumijem gdje bih trebao biti"

Pedesetogodišnja Olga, vanredni profesor na jednom od univerziteta u Harkovu, takođe je odlučila ostati u Rusiji.
„Kada je počelo granatiranje Harkova, prijatelji su mi predložili da odem i čekam u Rusiji. Sve je bilo u pokretu, užurbano. Iskočila sam iz stana, sjela u auto i ušla u konvoj ruske armije. Mislila sam da ostanem tamo nekoliko dana, nisam uzela ni kofere. Već u Rusiji sam shvatila da je prošlo dosta vremena, da se neću moći vratiti u skorije vreme. Moja kuća je teško oštećena, a ono što je ostalo je opljačkano”, kaže Olga.
"Još ne razumijem gde da budem. Moj muž je u Njemačkoj, prima 450 eura kao izbjeglica. Zove me tamo, ali još nisam odlučila", kaže Olga.
Istovremeno, svoj život na novom mjestu opisuje kao pun problema. U početku je Olga radila na daljinu, ali nakon nekog vremena institut u Harkovu ju je prebacio na drugo radno mjesto.

"Primila sam "Putinovih" 10.000 rubalja pomoći. Ali to nije dovoljno ni za šta. Nisam baš svuda bila zadovoljna, jer sam radila u ukrajinskoj obrazovnoj ustanovi i cijeli život živjela u Harkovu. Odbila sam posao na jednom ruskom univerzitetu zbog "nemilosrdnog " odnosi i generalno, stave u kojem osjećam negativnost prema Ukrajini", kaže ona.

"Nemaju snage donijeti odluku"

Aktivisti za ljudska prava kažu i da mnogi Ukrajinci ostaju u Rusiji, jer nemaju novca, dokumenata i ne mogu prijeći udaljenost od hiljade kilometara do granice sa evropskim zemljama. Priča o TV producentu Ivanu Zavražnovu je izuzetak.
"Imao sam inostrani pasoš i mogao bih reći da sam bez problema stigao u Bjelorusiju, a odatle u Poljsku. S mojom majkom je bilo teže, jer ona ima samo interni pasoš. A sa njim je nemoguće kupiti kartu za drugu zemlju. Tek kada sam stigao u Poljsku, kupio sam joj kartu i tako je mogla putovati autobusom od Sankt Peterburga do Estonije“, kaže Ivan.
Priznaje: imao je novca za to. Osim kada ste u Taganrogu ili Rostovu - lakše je doći do granice sa nekom evropskom državom. 
“Ako ovu situaciju prenesemo i na druge krajeve gdje su naši ljudi otišli, to je gotovo nerealno”, kaže Ivan.
Prema rečima Oleksija Borodaja, „oni pokušavaju da smeste ogroman broj Ukrajinaca u udaljene i depresivne regione Rusije: Jakutiju, Sibir, Vladivostok i druge“.
Drugi razlog zašto se Ukrajinci ne usuđuju napustiti Rusiju je stalno zastrašivanje od strane zvaničnih vlasti - kažu da ste prebjegli, pobjegli i zbog toga ćete biti kažnjeni u svojoj domovini. Postoji i značajan dio stanovnika okupiranih istočnih regiona Ukrajine koji imaju rođake u Rusiji i radije ostaju kod njih.
Aktivistkinja za ljudska prava Oleksandra Matvijčuk navodi još jedan razlog.
"Kada govorimo o preprekama, ne shvatamo u potpunosti jednu veoma važnu stvar. To je otpornost čovjeka, sposobnost suočavanja sa okolnostima", naglašava ona.
„Zamislite u kakvom su stanju ovi ljudi koji su sjedili u skloništima, bili pod vatrom, bez vode i hrane, mnogi od njih su krili svoje mrtve rođake i prijatelje. I ovdje moraju nešto tražiti, postići, donositi odluke. Nemaju snage da donose te odluke,“ smatra Oleksandra, objašnjavajući zašto je broj onih koji napuštaju Rusiju mnogo manji od onih koji tamo ostaju.

Oleksij Borodaj, jedan od čelnika Ministarstva prosvjete i kulture, navodi iste razloge.
"Deportovani su pod psihičkim i moralnim pritiskom, prijetnjama i realnošću upotrebe nasilja, u teškoj materijalnoj situaciji. Mnogi od njih su prošli kroz filtracione logore. Stoga je teško govoriti o pravoj volji ove kategorije osoba“, smtra Borodaj.
„Veoma je teško predvidjeti koliko ljudi želi ostati tamo, jer može biti mnogo razloga zašto se osoba ne vraća u Ukrajinu. Neko ima rođake u Rusiji kod kojih želi ostati, neko se plaši da se vrati zbog prijetnje po život, zbog nedostatka stana i posla u Ukrajini“, dodaje Oleksij Borodaj.
Međutim, 19-godišnji Andrij siguran je da među onima koji su ostali ima mnogo onih koji podržavaju Rusiju i krive Ukrajinu.
"Čuo sam, naprimjer, da optužuju ukrajinsku vojsku da se bori u samom Mariupolju, a ne izvan grada. Da su pucali na stambene zgrade. Ali ti ljudi ne obraćaju pažnju na to ko je tačno pucao", kaže on.

Hiljade dobrovoljaca u Rusiji

Dok je bio u Nevinomisku, kontaktirao je poznanike iz Mariupolja, koji su bili u raznim gradovima i saznao da planiraju napustiti Rusku Federaciju. Rekli su da im pomažu ruski dobrovoljci.
“Rekli su da bi volonteri mogli pomoći da dođemo do Estonije, a zatim do Norveške. Zamolio sam ih da pitaju i za mene, da li možemo zajedno. Oni su pristali i tako smo se dogovorili da se nađemo u Rostovu na Donu da idemo dalje”,  kaže Andrij.
Iz Rostova su mladi ljudi - dva dječaka i dvije djevojčice - otišli vozom za Sankt Peterburg. Volonteri su im kupili karte za voz. Odatle smo se vozili do granice sa Estonijom, do graničnog prelaza Ivangorod-Narva.
"Rusi su nas držali na ovom prelazu jako dugo. Držali su me oko pet sati. Provjeravali su mi telefon, prijetili da neću nigdje ići. Na moje pitanje zašto, odgovorili su da traže "fašiste" Ali ipak su me pustili”, kaže Andrij.
Mlade ljude susreli su estonski volonteri u Narvi. Ukrajince su odveli u Talin, a kupili su im i avionske karte za Norvešku.
Irina Lobanova, jedna od volonterki u estonskoj Narvi, šef ukrajinske zajednice grada, rekla je za BBC News Ukrajina da je u maju 270-350 ukrajinskih izbjeglica dnevno prolazilo kroz granični prijelaz Navra. Kako objašnjava Irina, logistički je najpogodniji u odnosu na druge.

Prema podacima "Navrske gazete", u julu je preko prelaza Ivangorod-Narva svakodnevno prolazilo manje od 150-200 Ukrajinaca.
Tako je, počevši od aprila, 50.000-60.000 Ukrajinaca prolazilo kroz ovaj punkt svakog mjeseca.
Oleksij Borodaj, kaže da postoje sporazumi sa Estonijom, Latvijom i Litvanijom o pomoći u povratku ukrajinskih državljana koji su deportovani u Rusiju.
Uopćeno govoreći, riječ je o 10 graničnih prelaza između Rusije i ovih zemalja, koji pružaju neophodnu prvu pomoć, kao i mogućnost besplatnog dolaska u Ukrajinu autobusom.
„Važno je da je ova opcija povratka efikasna, čak i za one Ukrajince koji su izgubili ili nemaju dokumenta kod sebe“, naglasio je on u intervjuu za BBC News Ukrajina.
Estonski volonteri kažu da svako ko dođe iz Rusije u Estoniju ima koordinatora volontera. Zapravo, ovi volonteri brinu o izbjeglicama na cijelom putu, od Rusije do krajnjeg odredišta u evropskim zemljama – od informacija ko će ih dočekati, obezbijediti za njih, do ulaznica u pravom smjeru. (A većina Ukrajinaca – 65 posto - ne traži azil u Estoniji, već odlazi u druge zemlje ili u Ukrajinu).
Irina tvrdi da hiljade volontera i branitelja ljudskih prava u raznim regijama trenutno pomažu Ukrajincima u Rusiji.
"Ovi ljudi rizikuju svoje živote. Bio je slučaj kada je jedna grupa Ukrajinaca stigla do Narve, ali ih niko nije dočekao. Ispostavilo se da je u Rusiji uhapšena dobrovoljka. Bila je primorana izbrisati svu prepisku, odustati od odnosa sa ovim ljudima", prisjeća se Irina.
Aktivisti za ljudska prava govore o podzemnoj mreži Rusa koji pomažu Ukrajincima u Rusiji - od razmjene novca, osiguranja najnužnijih stvari do kupovine karata i pratnje do granice. S Ukrajincima komuniciraju anonimno ili putem Telegram chat robota, bojeći se progona.
Aktivistkinja za ljudska prava Oleksandra Matviičuk priznaje da u Rusiji zaista postoje volonteri koji pomažu Ukrajincima da izađu odatle i osuđuju Rusiju za zločine protiv Ukrajine.
"Ali ima i onih koji ne olakšavaju bijeg iz Rusije, već pomažu da se na licu mjesta započne novi život, vjerujući da je Rusija spasila ove evakuisane od nasilja i "nacista" u Ukrajini", dodaje ona.

"Ove ljude je veoma lako asimilirati"

Kako kaže Oleksij Borodaj, glavni problem koji otežava pomoć Ukrajincima deportovanim u Rusiju je to što ne postoje konzularni odnosi sa Ruskom Federacijom. Odnosno, sada je nemoguće čak i dobiti informacije o tome gdje se Ukrajinci nalaze.
"Govorimo o nedostatku bilo kakve saradnje između Rusije i Ukrajine na diplomatskom nivou u pitanjima računovodstva, identifikacije i vraćanja Ukrajinaca kući", priznaje on.
Prema riječima predstavnika Ministarstva vanjskih poslova i trgovine, vlada pregovara sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta (ICRC) i drugim međunarodnim organizacijama, sa raznim zemljama koje imaju misije u Rusiji, kako bi Ukrajinci dobili pomoć u povratku u Ukrajinu, uključujući mogućnost izdavanja privremenih ličnih dokumenata.
Međutim, aktivistica za ljudska prava Oleksandra Matvijčuk naglašava da ICRC, UNICEF, Ured Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice i Komesar za ljudska prava zanemaruju Ženevsku konvenciju koja zabranjuje deportaciju civila na okupiranu teritoriju ili teritoriju zemlje agresora.
“Nedavno su u jednom saopštenju UN, opisujući broj izbjeglica koje je prihvatila ova ili ona država, napisali da je Rusija na prvom mjestu. To jest, sve ih nazivaju izbjeglicama, a ne prisilno deportovanim. čak ni ne znam koliko je ljudi tamo zatražilo status izbjeglice“, kaže Oleksandra Matvijčuk.
Ona priznaje da s obzirom na ogroman broj ljudi raseljenih u Rusiju, volonteri i branitelji ljudskih prava nisu u mogućnosti pomoći svima. Oni koji ne pronađu snage da sami pobjegnu vrlo brzo mogu biti asimilirani u Rusiji, sugerira Oleksandra.
"Jedan od razloga za deportaciju je poboljšanje demografske situacije Rusije. Ukrajince je lako kolonizirati. Znaju ruski jezik, imaju zajedničku sovjetsku prošlost. To su ljudi koji se vrlo lako asimiliraju", smatra ona.