‘Pokušavaju uništiti identitet Ukrajine’: Putinova rusifikacija ubrzava nakon 100 dana od početka rata

Primorani da pobjegnu u Rusiju, rečeno im da podnose zahtjev za ruske pasoše, promijenjen nastavni plan i program i zamijenjena valuta. Moskva ne samo da zauzima ukrajinsku zemlju već i 'uvodi Rusiju' u zemlju, prenosi Bel Trew

Prvih nekoliko dana nakon što su ruski vojnici ušli u ukrajinski grad Berdjansk, Katja (34) se tvrdoglavo pridružila demonstracijama protiv osvajača svakog dana. Jugoistočni lučki grad – kao i mnogi duž Azovskog mora – prije rata je uglavnom govorio ruski.
Ali uprkos tome, dok su vojnici ulazili, muškarci, žene i tinejdžeri su se okupljali na centralnim ulicama i trgovima skandirajući da se ruski okupatori trebaju vratiti kući.
Oko njih su gradom kružila oklopna vozila sa jasno ispisanim slovom Z, dok su vojnici zauzeli sve glavne administrativne zgrade. Radio stanica, koju su zauzeli ljudi iz Moskve, počela je prenositi propaganda ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Stanovnici su bili odlučni da ostanu na svome sve dok ljudi nisu počeli nestajati.
„Od prvog dana uperili su oružje u nas dok smo se okupljali, ali su onda počeli postepeno da primenjuju jaču sile“, kaže Katja, čvrsto držeći svoju osmogodišnju kćerku Sofiju samo nekoliko trenutaka nakon što je uspešno pobjegla iz okupiranog grada.
“Prvu sedmicu i po bila je vojna policija pa pravi vojnici, onda su počeli pucati u zrak, stavljati lisice i odvoditi ljude.”
Kaže da je konačno odustala od skupova kada su joj kidnapovana dva prijatelja. Proširile su se glasine da su neki od zatočenika prisilno deportovani u Rusiju.
„Moji prijatelji su na kraju vraćeni nekoliko dana kasnije, ali su bili slomljeni“, priseća se ona.
“Nemamo pojma šta im se dogodilo. Nikada nisam vidjela nekoga tako uplašenog. Prestali su razgovarati sa nama. Uopšte su prestali pričati.”
Anastasija, 18, koja je pobjegla iz Melitopolja, oko 120 kilometara zapadno od Berdjanska, također grada sa pretežno ruskim govornim područjem u regiji Zaporožja, kaže da zna za dvije djevojke koje su se pridružile protestima i organizirale štrajkove, a također su nestale.
„Još ih nema“, zabrinuto dodaje studentica međunarodnog prava. “Ne znamo da li su još u Melitopolju ili van zemlje.”
U prvim danima žestoke invazije predsjednika Putina na Ukrajinu, stotine, ako ne i hiljade građana izašle su na ulice u okupiranim gradovima u znak protesta protiv  ruske okupacije.
Ali kako se Moskva povukla iz Kijeva, oslobađajući puni bijes svoje vojske na jugu i istoku zemlje, obračun sa kritičarima se samo pojačao i postalo je previše opasno održavati javne proteste. Umjesto toga, napadi ilegalaca na ruske položaje su u porastu, dok su bombardovanje i granatiranje u toku.
A sada, 100 dana nakon rata, Ukrajinci tvrde da je gušenje protesta i neslaganja, kao i nestanak kritičara ruske invazije na Ukrajinu, dio moskovskog cilja u Ukrajini koji nadilazi puko fizičko osvajanje tla.
Rusija to žestoko poriče, ali svjedočenja onih koji su pobjegli sa okupiranih teritorija govore o suptilnijem ratu, kulturnom i demografskom koji može imati dublji i smrtonosniji uticaj na Ukrajinu od ožiljaka iz bitaka.
Same ukrajinske vlasti posebno su zabrinute zbog prisilnog premještanja građana. Ljudmila Denisova, ukrajinska ombudsmanka za ljudska prava, prošle sedmice je tvrdila da je čak 1,5 miliona ukrajinskih državljana, uključujući stotine hiljada djece, "nezakonito prebačeno" u Rusiju od početka rata. Ona je rekla da su prije prelaska podvrgnuti "filtracionim logorima" na istoku Ukrajine.

Zapadni obavještajni izvori koji govore američkim medijima procjenjuju niže brojke koje se kreću od nekoliko desetina hiljada ljudi do čak milion.
Kažu da je to program prisilne dislokacije, čiji je cilj učvršćivanje kontrole i smanjenje ukrajinskog nacionalnog identiteta, akcija koju su neki aktivisti za ljudska prava otišli toliko daleko da su nazvali "kulturni genocid".
Nemoguće je nezavisno provjeriti koliko je onih koji su otišli iz Ukrajine u Rusiju, niti koji je postotak njih to učinio pod prisilom.
Rusija oštro poriče da prisilno premješta stanovništvo, što je protivzakonito po međunarodnom pravu, ističući da niko nije bio prisiljen.
Prije dvije sedmice, ruski ministar odbrane Sergej Šojgu tvrdio je da je prelazak ljudi u Rusiju imao za cilj "izbjeći žrtve među civilnim stanovništvom".
On je rekao da je od početka "specijalne vojne operacije" više od 1,37 miliona ljudi "evakuisano" iz opasnih regiona zemlje.
Ali u nekoliko intervjua koje je Independent vodio sa građanima iz okupiranih gradova, govorili su o tome kako je rođacima pod teškim bombardovanjem ponuđen nemoguć izbor: ostati i umrijeti ili otići u Rusiju. Nekoliko porodica koje su pobjegle kroz teritoriju pod ruskom kontrolom, također, je reklo da im je na kontrolnim punktovima (lažno) rečeno da Ukrajinci ne preuzimaju interno raseljene ljude i da će biti vraćeni.
Druge porodice, kao i zvaničnici ukrajinskog Crvenog krsta, često su govorili da je jedina humanitarna pomoć dozvoljena u oblastima pod ruskom kontrolom bila ruska pomoć. Porodicama je rečeno da će gladovati, ako ne prihvate ruske pakete hrane i pomoć.
To je, strahuju mnogi, dio aktivne “rusifikacije” istoka i juga zemlje.
“U početku je bilo masovnih protesta protiv invazije, ali su sada ugušeni. Aktivisti su kidnapovani i mučeni i ponovo su se pojavljivali na video snimcima u kojima se 'izvinjavaju' za svoje aktivnosti”, kaže Viktorija, 38, nastavnica ukrajinskog jezika u razgovoru za The Independent u Zaporožju nakon što je upravo pobjegla iz Berdjanska.
Ona kaže da je pobjegla zbog straha da će postati meta zbog svog posla, nakon što su ruske snage došle u obrazovne centre pokušavajući promijeniti nastavni plan i program.
“Ulazili su u škole i prijetili da ili radite sa nama i našim nastavnim planom ili programom ili ne radite i trpite posljedice”, dodaje ona.
„Osećala sam strah da pričam ukrajinski. Plašila sam se da budem tamo kao profesorica ukrajinskog jezika”, kaže Viktorija.
To se sada samo pogoršalo. Neposredno uoči 9. maja – koji je u Rusiji poznat kao Dan pobjede, u spomen na pobjedu Sovjetskog Saveza od nacističke Njemačke – u Melitopolju, novoimenovane proruske privremene vlasti naredile su da se ukrajinska zastava na glavnom trgu zamijeni sovjetskom crvenom crvenom vojnog zastavom. Druge oznake Crvene armije sada se mogu vidjeti po zgradama u gradu.
U daljem koraku „rusifikacije“, Putin je potpisao dekret kojim se pojednostavljuje proces sticanja ruskog državljanstva i pasoša stanovnicima regiona Zaporožja i susjednog Hersona.
Proširuje shemu koja je već dostupna stanovnicima područja pod kontrolom separatista koje podržava Rusija u ukrajinskim regijama Donjeck i Lugansk, gdje je Moskva izdala oko 800.000 pasoša od 2019.
Ivan Fedorov, gradonačelnik Melitopolja u egzilu, kaže za Independent da su Rusi čak naredili da svi koji žive u ovom gradu moraju imati ruski pasoš. On kaže da su ruske snage, također, prekinule internet i telefonske linije i zabranile građanima da napuštaju grad privatnim automobilima. On kaže da je ruska vojska zadržala konvoj za evakuaciju od oko 1.000 ljudi iz grada.
Independent nije mogao potvrditi da li su ruski pasoši sada obavezni ili da je građanima zabranjeno da napuštaju Melitopolj automobilima.

Fedorova su kidnapovale ruske snage 11. marta i držale ga šest dana prije nego što je izručen ukrajinskim vlastima u zamjeni zarobljenika. Rusija je imenovala svog proruskog gradonačelnika.
"Oni pokušavaju uništiti ukrajinski identitet takvim koracima i pripremaju se za lažni referendum kako bi Melitopolj i druge okupirane teritorije postale dio Rusije", kaže Federov.
“Ne znamo koliko je stanovništva nasilno odvedeno u Rusiju. Znamo da je Rusija kidnapovala 500 građana u posljednjih mesec dana iz Melitopolja, ali ne znamo gdje su“, dodaje Fedorov.
Za građane, njihov najveći strah je da rat, kako se uvlači u narednih 100 dana, neće promijeniti samo fizički pejzaž zemlje, već i sam njen demografski i identitet.
„Melitopolj i drugi okupirani gradovi se osećaju kao SSSR iz 1990-ih, odsjekli su nas i navalili Rusiju na nas“, kaže Anatasija, dok se priprema za naporno dalje putovanje na zapad.
“Ne znam šta će se dogoditi, ali se bojim za budućnost.”