Planovi Kremlja u BiH i Ukrajini

Ruska ambicija da izradi novu međunarodnu sigurnosnu arhitekturu proteže se na regije u kojima su SAD i njeni evropski saveznici tradicionalno preuzeli vodeću ulogu

Eskalacija rata u Ukrajini bila bi katastrofa. Ta bi katastrofa uglavnom zadesila ukrajinski narod, ali bi se posljedice rata proširile daleko izvan granica Ukrajine i mogle bi promijeniti pravila evropske sigurnosti. To bi zauzvrat oslabilo globalne sigurnosne institucije – koje su ionako krhke. Uprkos svojoj zabrinjavajućoj tendenciji da napadne svoje susjede, Rusija i dalje ima centralnu ulogu u sistemu UN-a, a posebno u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC). Sveobuhvatni rat u Evropi ostavio bi UN u velikoj mjeri paraliziranim – kao što je to bilo tokom većeg dijela hladnog rata.

Ali takva paraliza nije kraj mirotvorstva. Kriza će neizbježno stvoriti imperativ zapadnim državama da rade sa Rusijom na pitanjima u kojima je koristila svoje članstvo u Vijeću sigurnosti UN da osujeti napore za izgradnju mira i stabilizaciju.

 

Situacija u Bosni i Hercegovini je dobar primjer za to.

 

Vijeće sigurnosti UN planiralo je razmotriti situaciju u Bosni i Hercegovini u novembru prošle godine godine. Članovi ove institucije glasali su o godišnjem produženju EUFOR-a Althea, vojne misije EU zadužene za održavanje mira i sigurnosti u BiH. Rusija ima veto na raspoređivanje 600 vojnika EUFOR-a stacioniranih u BiH – male i neugrožene misije koju uglavnom čine mađarske, austrijske i turske trupe, a kojoj nedostaje osoblje i oprema za zaštitu granica BiH. Kako je Rusija svjesna slabosti EUFOR-a, nije zainteresirana za okončanje misije. Umjesto toga, koristio je svoj veto na mandat EUFOR-a da dobije ustupke koji slabe američke i evropske političke inicijative u BiH. Ove inicijative su osmišljene da podrže ustavne reforme u zemlji i daju joj agenciju u vanjskoj politici koja joj je potrebna za napredak ka članstvu u NATO-u i EU.

 

Kako Rusija namjerava iskoristiti Vijeće sigurnosti UN-a za postizanje svojih ciljeva može se zaključiti iz komentara ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova na konferenciji za novinare u Moskvi sa njemačkim kolegom 18. januara 2022. Iako je diskusija bila fokusirana na Ukrajinu, Lavrov je eksplicitno spomenuo BiH.

Naglasio je da je u interesu Rusije da međunarodni akteri postignu konsenzus u svim svojim odlukama o budućnosti BiH. On je implicitno mislio na izbor Berlina da zaobiđe odobrenje Vijeća sigurnosti UN i ignorira rusko protivljenje nedavnom imenovanju njemačkog političara Christiana Schmidta za novog visokog predstavnika za BiH, institucionalnog čuvara Dejtonskog mirovnog sporazuma. Moskva želi potpuno zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR) i gorljivo se protivila ovom imenovanju. Strahuje da će ojačana verzija ove institucije vratiti svoju ulogu u zaštiti suvereniteta BiH i podrške ustavnih reformi koje su BiH potrebne i za pristupanje EU i NATO-u.

 

Iz tog razloga je Rusija zaprijetila da će staviti veto na obnovu misije EUFOR-a Althea na sastanku Vijeća sigurnosti UN u novembru prošle godine. Moskva je uspjela eliminirati sve reference vezane za OHR i spriječiti da se Schmidt lično pojavi kako bi predstavio svoj izvještaj. U izvještaju se upozorava na najtežu egzistencijalnu prijetnju sa kojom se BiH suočila od završetka rata u BiH 1995. godine.

Ponašanje Rusije prema BiH govori o njenim ambicijama i taktikama, kao io njenoj želji da smanji utjecaj Zapada i potkopa zapadne političke projekte izvan bivšeg sovjetskog prostora. Rusija radi na postizanju ovih ciljeva u više pozorišta. A njena ambicija da izradi novu međunarodnu sigurnosnu arhitekturu – onu koja marginalizira Sjedinjene Američke Države i NATO – proteže se na regije u kojima SAD i njihovi evropski saveznici tradicionalno preuzimaju vodeću ulogu u sigurnosti. U svim ovim regionima, zapadne države su uložile mnogo vremena, novca i političkog kapitala u izgradnju mira i demokratske reforme. U BiH kao i u Ukrajini, cilj Rusije je da zadrži zemlju podalje od NATO-a, a NATO snage van zemlje, te da politički i vojno oslabi SAD. Pristup Kremlja ovome je jednostavan: zatvoriti prisustvo zapadne izvršne vlasti u obliku OHR-a, unutar kojeg SAD još uvijek postavljaju glavnog zamjenika visokog predstavnika, spriječiti ustavnu reformu koja se može dogoditi samo uz američku podršku i osigurati da centralna vlada ostane nesposobna da dobije vanjskopolitičku agenciju koja joj je potrebna za donošenje odluka o članstvu u NATO-u i EU.

 

Moskva provodi svoj plan u različitim pozorištima à la carte – birajući kada će prekršiti pravila, a kada koristiti međunarodno pravo da potkopa zapadni uticaj. Koristi prijetnju grubom silom protiv Ukrajine da izvuče ustupke od Zapada, nadajući se da će povratiti ono što smatra svojom pravom sferom uticaja. Ako bi Moskva uspjela u nastojanju, to bi predstavljalo potpuno kršenje međunarodnog

prava o suverenitetu i teritorijalnom integritetu država. U BiH, Kremlj pokušava iskoristiti takav zakon za uklanjanje OHR-a, zahtijeva konsenzus u međunarodnim institucijama, koristi svoju moć u Vijeću sigurnosti UN kako bi smanjio uticaj Zapada i podržava secesionističke aktere koji aktivno potkopavaju suverenitet BiH.

 

 

Zapad ne bi trebao dozvoliti Rusiji da postavlja uslove angažmana međunarodnih institucija sa zemljom koja se nalazi na granici Evropske unije i koja je toliko važna za evropsku sigurnost. Ruska upotreba veta na EUFOR prošle godine dovela je do ustupaka koji su uglavnom bili simbolični i nisu uticali na rad OHR-a (koji je već opterećen mnogim problemima). Ali tu se neće zaustaviti. Sljedeće godine Rusija će vjerovatno ići dalje – u najmanju ruku, zahtijevajući datum za zatvaranje OHR-a ili možda političke ustupke njegovim punomoćnicima, koji trenutno srovode destabilizirajuću agendu na tlu koju Moskva podržava.

 

Njemačka i njeni saveznici u Vijeću sigunosti UN moraju planirati kako održati vojno prisustvo EU u BiH, čiji mandat ne bi trebao zavisiti od dobre voljie Rusije. Kako bi efikasno odgovorio na ruske ucjene, NATO bi trebao pokazati svoju spremnost da zamijeni EUFOR, ako Rusija blokira raspoređivanje snaga. U ovom slučaju, NATO bi svoj mandat crpio direktno iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i trebao bi tražiti političku opredijeljenost svojih ključnih država članica za održavanje mira i stabilnosti u BiH. Da budemo jasni: Rusija ne želi da NATO zamijeni EUFOR. Ali Zapad će biti u jačoj pregovaračkoj poziciji ako se NATO kredibilno opredijeli za to, osim ako Moskva ne popusti.

 

U međuvremenu, postavit će se veće pitanje ako ruske snage pokrenu veliku ofanzivu na Ukrajinu: koliko će još zapadne demokratije dozvoliti Rusiji da postavlja uslove evropske sigurnosti koristeći sistem međunarodnih normi i pravila koje redovno krši?