Paralele između kriza u Ukrajini i na Balkanu

Neprijatelj Putinove Rusije je stabilnost, a njen pravi interes je stalno održavanje tenzija, po potrebi uz povremena vojna dejstva kako bi ona ostala faktor koji morate pozvati ako želite rješenje, piše Orhan Dragaš.

 

Dr. Orhan Dragaš sa Međunarodnog instituta za sigurnost autor je knjiga „Dva lica globalizacije – istina i obmane” i „Post-istina u jugoistočnoj Evropi”.

 

Neriješeni problemi na Balkanu često se porede sa krizom između Rusije i Ukrajine. Postoje razlozi za to pa čak i argumenti koji će vam pomoći da napravite naizgled dobru paralelu i iz njih izvučete iste zaključke. Ali ipak, budite oprezni sa tim.

 

Tačno je – i na Balkanu i u vezi sa Ukrajinom, centar problema su teritorijalni i etnički sporovi, koji sežu daleko u istoriju. Na oba mjesta već je došlo do oružanog sukoba, a tlo se još nije smirilo pa su oba regiona postkonfliktne zone koje traže pažljivo rješenje za dugotrajni mir. Konačno, obje krize su visoko internacionalizirane, sukob je na liniji Zapad-Rusija i direktno uključuje rivalstvo između Washingtona i Moskve.

 

O tim paralelama napisano je bezbroj analitičkih tekstova i izvještaja, o istim argumentima se raspravljalo na stručnim skupovima i tako godinama.

 

Zašto ne, kada ovih nekoliko elemenata daje prostor stručnjacima da skrenu pažnju svojim lucidnim analizama i procjenama? Ali zapitajmo se – jesu li oni prava pomoć za bolje razumijevanje oba krizna područja ili su nešto sasvim drugo?

 

Da li su, možda, Ukrajina sada, a Balkan tri decenije, Eldorado za vojsku međunarodnih stručnjaka koji na njima grade karijere, vezani za razne fondove,

žive u strahu da će se ti sukobi završiti, jer ko će onda slušati (i finansirati ) njihove lucidne paralele, analize i prognoze?

 

Stoga među stručnjacima ne čudi što je prognoza kataklizmičnog ishoda ukrajinske krize vrlo raširena, kao što već godinama slušamo najave o novom paklu na Balkanu od manje-više istih autora. Bojim se da ćemo ih ovdje razočarati.

 

Uvijek se mora imati na umu da je Putinova Rusija izgrađena na povratku osjećaja imperije i da je u potrazi za svojim identitetom. U stvaranju tog narativa traži se da Ukrajina bude na strani Rusije, čak i po cijenu svjetskog mira.

 

Taj cilj i cjenovnik postavlja ruski predsjednik, što je već potvrdio svojim agresivnim potezima prema Krimu, Azovskom moru, a sada i kroz krizu u Donbasu.

 

On zna da je Ukrajina posebna, da je Rusko carstvo izgrađeno u Kijevu, kolijevci svih ruskih gradova. Zna i da su dvije zemlje kao dva brata koji se preziru – Rusija je mlađa i jača, a Ukrajina starija, zbog čega ne može da je izazove u otvorenu borbu.

 

Za Putina je, međutim, frustrirajuće saznanje da sebi ne može priuštiti aneksiju cijele Ukrajine. Utješni cilj je, dakle, vazalna i lojalna, formalno nezavisna Ukrajina koja će služiti kao sociološki rov oko „imperije“, sličan onima koje su ruski vladari iskopali oko svojih gradova u prošlosti.

 

Rusiji je potrebna satelitska Ukrajina, nešto poput Bjelorusije, kako bi Kremlj svojim podanicima pokazao da „imperija“ nije bajka i da zaista postoji, barem kao scenografija.

 

Zato je strah od vojnog sukoba između Rusije i Ukrajine iskorišten za zastrašivanje evropskih političara, koji su bili uvjereni da će rat dovesti do masovnog priliva izbjeglica u Evropu. Istovremeno, kako bi ovaj strah bio vjerodostojniji i neprihvatljiviji evropskim političarima, Rusija je povremeno mijenjala scenario uvodeći taktički nuklearni udar na Evropu.

 

Rusija ima najmanje četiri opcije kako zadržati Ukrajinu. Prva i najskuplja i pomalo dramatična je invazija Ukrajine. Drugi je izbor predsjednika lojalnog Rusiji i kompromitovanog od strane Rusije. Treći je uključiti u ukrajinski politički život grupu lojalnu Rusiji i opasnu za Ukrajinu sa pravom glasa i pravom veta u ukrajinskom parlamentu. I četvrti je poseban status za region u Ukrajini koji kontrolira Rusija.

 

Invazija Ukrajine je najmanje mogući scenario iz mnogo razloga. Rusiji će biti veoma teško da podnese cijenu rata sa zemljom od 50 miliona ljudi blizu njene granice, a da se istovremeno suoči sa ogromnim sankcijama Zapada. Od ove opcije se još više udaljavamo nakon nedavnih razgovora predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina.

 

Rusija će sigurno kultivisati, njegovati i dugoročno kompromitirati ukrajinske političare, nadajući se da će Ukrajina još jednom izabrati proruskog predsjednika i parlament.

 

Istovremeno, Rusija će raditi na ponovnom uvođenju separatističkih ukrajinskih teritorija u ukrajinski politički i društveni narativ kako bi ova nova parlamentarna frakcija blokirala sve inicijative za ulazak u NATO.

 

Ako će Rusija uopće premjestiti svoje trupe u Ukrajinu, to će biti samo da opravda svoje trenutno prisustvo u separatističkom regionu Donbasa. Moguće davanje međunarodno priznatog posebnog statusa teritoriji u Donbasu, koju je okupirala Rusija, može ukazivati na formiranje stalne ruske vojne baze u Donbasu.

 

Ovaj vojni aranžman može dobiti odgovor NATO-a otvaranjem mogućnosti da Alijansa bude prisutna u Ukrajini na privremenoj i uslovnoj osnovi, bez trajnog članstva Ukrajine u NATO-u. Na taj način bi veliko vojno prisustvo dva rivala donijelo ravnotežu na teritoriji Ukrajine, a to bi samo po sebi dovelo čak i do konsolidacije prilika.

 

Ovdje dolazimo do zaista važne paralele između krize na Balkanu i krize u Ukrajini, jer je ruski strateški interes u centru. Naime, ni u jednoj od ovih oblasti Rusija ne želi ishod ili dugoročno stabilno rješenje.

 

Njen pravi interes je stalno održavanje tenzija, po potrebi uz povremena vojna dejstva, tako da to ostane faktor koji morate pozvati ako želite rješenje. A kad pozoveš, onda moraš nešto da ponudiš.

 

Žrtve ove strategije Kremlja su, u ovom slučaju, Ukrajina i Balkan. Zato će mogući „plijen“ u Ukrajini biti ogorčen, baš kao i na Balkanu, jer obje krize idu u smjeru koji Rusija suštinski ne želi, a to je dugoročna stabilnost.

 

Moraće da prihvati takvu realnost jer nema dovoljno sredstava za onu bajkovitu – carsku i blistavu. Nema ni finansijskih ni vojnih, a pogotovo demokratskih i ljudskih. To će drugoj strani biti dovoljno, jer je pokazala da ima sve one resurse koji mogu obeshrabriti rusku agresiju. Ukrajina i njen postepeni izlazak iz krize to će najbolje potvrditi.

 

Dakle, stvari ne idu u pravcu kataklizme. To je dobra vijest, osim za one koji su planirali živjeti na krizi u ova dva regiona još mnogo godina.