Opasnost po Putina

Moćnik Kremlja nije tako siguran kao što se čini.

Za nešto manje od godinu dana, 17. marta, Rusi će izaći na birališta za predsjedničke izbore 2024. godine. S obzirom na trenutne društvene i političke prilike u zemlji, malo ljudi sumnja da će predsjednik Vladimir Putin lako dobiti šesti mandat. Prema nekim ruskim medijima, Putinov tim planira osigurati da predsjednik dobije više od rekordnih 77 posto glasova koje je osvojio 2018.
U teoriji, ovaj cilj bi trebao biti lako ostvariv. Ruska invazija na Ukrajinu ima široku podršku u domaćoj javnosrir, a ankete nezavisnog Levada centra pokazuju da je Putinov rejting na skoro rekordno visokom nivou. Kremlj dominira ruskim medijima i lako može uhapsiti ili na drugi način ućutkati sve kritičare. Ruske kontrolirane opozicione grupe, popustljive političke stranke koje je Kremlj ovlastio da postavljaju kandidate protiv Putina, nikada nisu više podržavale predsjednika. Prema trenutnom stanju, malo je vjerovatno da će predložiti predsjedničkog kandidata koji bi mogao uzeti čak i skroman dio glasova. Oni bi se zapravo mogli spolja uskladiti sa Kremljom kako bi osigurali da Putin postigne željenu izbornu većinu.
Ali danas u Moskvi, malo je toga sigurnog kada je u pitanju budućnost. Rat je gurnuo Rusiju u period sveprisutne nepredvidivosti u kojem se niko ne osjeća sigurnim, a kreatorima politike je nemoguće da se uključe čak i u kratkoročno planiranje. Snimci razgovora, koji su nedavno procurili, između poznatog ruskog muzičkog producenta Josifa Prigožina i bivšeg senatora Farhada Ahmedova pokazali su da su obojica ljuti na rusko rukovodstvo i da vjeruju da kreatori politike u zemlji nemaju kapacitet za donošenje kritičnih odluka. Oni su, također, tvrdili da je nekoliko najmoćnijih ljudi Rusije, uključujući vođu njene Nacionalne garde, kovalo zavjeru protiv ministra odbrane zemlje. Njihove izjave su reprezentativne za ono što ruske elite govore jedna drugoj kada misle da niko ne sluša i ukazuju na visok nivo nezadovoljstva.
Značajna vojna eskalacija mogla bi pogoršati ova osjećanja i dramatično zakomplicirati Putinovu sposobnost da održi unutršnju kontrolu. Ako Moskva provede dalje mobilizacije, nešto što vlada pokušava izbjeći, to će izazvati još više društvene anksioznosti sa nepredvidivim posljedicama. Ako se Rusija suoči sa dodatnim preprekama, Putin će se morati nositi sa eskalirajućim kritikama. Obje situacije mogle bi ga potaknuti da otkaže izbore, implementira elemente vojne diktature i očisti elite u pokušaju da ojača svoju sigurnost. S tim u vezi, mogli bi potaknuti ruske elite da izazovu režim. Kremlj je možda uvjeren da će Putin pobijediti na reizboru sa velikom razlikom i upravo je to najvjerovatniji ishod. Ali rat znači da Putin postaje ranjiviji nego što većina ljudi misli.

Rizični posao 

Lako je vidjeti kako bi Rusija mogla na kraju pojačati svoje operacije u Ukrajini. Kijev priprema kontraofanzivu punog razmjera, koja će se održati ovog proljeća, koja će izazvati ruske položaje na širokom području zemlje. Ukrajina, također, izvodi sabotaže i napade dronovima na ruske vojne objekte, a mogla bi odlučiti da počne granatirati ruske pogranične regije. Jedan od najpopularnijih ruskih proratnih vojnih blogera ubijen je 2. aprila u eksploziji u Sankt Peterburgu, što pokazuje da sukob znači da niko nije siguran. Bilo koji od ovih napada mogao bi potaknuti Moskvu da poveća svoja ulaganja u rat, kako ne bi izgubila više teritorija i dodatno se osramotila.
U teoriji, Rusija bi mogla intenzivirati sukob bez uticaja na živote svojih građana. Moskva bi, naprimjer, mogla intenzivirati udare na ukrajinsku kritičnu infrastrukturu ili pokušati ubiti članove ukrajinskog rukovodstva. Ali ako su njeni gubici dovoljno ozbiljni, Rusija će se vjerovatno osjećati prisiljenom da učini ono što je učinila nakon što je Ukrajina razbila ruske trupe u okolini Harkova: objaviti novu mobilizaciju i povući stotine hiljada ljudi u borbu. Zaista, čini se da se Rusija već priprema za takvu mogućnost. U više od 40 regiona službenici za regrutaciju šalju pozive „da provjere podatke“ muškarcima koji ispunjavaju uslove za regrutaciju. 
Posljednja mobilizacija, provedena u septembru i oktobru prošle godine, izazvala je veliku zabrinutost stanovništva i natjerala više od 300.000 mladih ljudi da pobjegnu iz zemlje. Drugi talas bi vjerovatno imao sličan efekat. Ova društvena turbulencija može preoblikovati domaću politiku, velikim dijelom daljnjim jačanjem pozicije ruskih silnika ili sigurnosnih službi. Članovi ove grupe dugo se zalažu za to da Moskva eliminira preostale slobode Rusije, što vide kao rizično demokratsko popuštanje. Oni su se zalagali za otkazivanje prošlogodišnjih regionalnih izbora i insistirali da Kremlj uvede vanredno stanje i zatvori granice Rusije. Ovi napori su uglavnom propali: izbori su održani, Putinovo uvođenje vanrednog stanja bilo je samo djelomično, a granice ostaju otvorene. Ali ako se Rusija suoči sa vojnim neuspjesima i, posljedično, društvenim nemirima, silnici bi mogli dobiti prednost. Putin će možda otkriti da ima manje kontrole nad kreiranjem politike, jer službenici sigurnosti govore ili odbijaju da uredno slijede njegova naređenja.
Vojni neuspjesi će, također, podstaći bijes među ruskim "ljutim patriotama": izraz koji koriste politički konsultanti Kremlja da opisuju istaknute, proratne blogere koji su javno osudili učinak ruske vojske. Neki su čak kritikovali i samog Putina i zaprijetili da ga neće podržati 2024. Mogli bi ispuniti rusko informaciono okruženje uvredama na račun vojske, baš kao što hiljade običnih Rusa pokušavaju pobjeći iz zemlje. Ovako strašna situacija mogla bi natjerati Kremlj da koristi taktiku vojne diktature, uz masovniju represiju kako se država u potpunosti orijentira na rat, što bi dodatno pogoršalo podjele između Rusa koji žele eskalaciju sukoba i onih koji to ne žele.
U najgorem scenariju za Putina, elite bi mogle početi paničariti zbog njegove vladavine, a najmoćnije ličnosti u zemlji mogle bi početi spolja promovirati političke programe koji se razlikuju od njegovih. Zaista, vođa plaćenika Jevgenij Prigožin se distancira od predsjednika, optužujući ljude koje je Putin imenovao i njihovo osoblje da čine teške greške. Ova unutrašnja kritika Putina ne bi koštala izbora, Kremlj nema poteškoća da potisne ili eliminira opoziciju izvana. Ali nestabilnost bi Putina mogla izložiti izazovima drugih članova njegovog režima.
Obnovljena eskalacija bi, dakle, mogla pokrenuti dva suprotstavljena trenda. S jedne strane, to bi moglo izazvati paniku ruskih elita, navodeći ih da se bore među sobom pa čak i protiv Kremlja. Sa druge strane, to bi moglo natjerati silnike da se zalažu za i uspiju dalje potisnuti zemlju u tišinu. U svakom slučaju, Rusija bi mogla vidjeti više hapšenja, zaplijene imovine i čistki. Putin bi čak mogao izgubiti dio svoje moći.

I zapadni posmatrači i ruske elite vole da spekulišu o tome ko bi mogao da vodi Rusiju kada Putin ode, a analitičari u oba tabora su došli do užih lista mogućih kandidata. Da bi to učinili, oni pomno prate Putinove javne primjedbe, posebno kada nekoga hvali ili kritikuje. Uzeli su u obzir, naprimjer, njegovu nedavnu pohvalu ministru poljoprivrede Dmitriju Patruševu i njegovu kritiku zamjenika premijera Denisa Manturova. Također, obraćaju pažnju na način na koji se različiti kandidati ponašaju. Naprimjer, zapaljivu retoriku zamjenika predsjednika Vijeća sigurnosti Dmitrija Medvedeva mnogi ruski stručnjaci vide kao znak da Medvedev vjeruje da ga je Putin izabrao za sljedećeg predsjednika Rusije. Isto važi i za Nikolaja Patruševa, sekretara Vijeća sigurnosti (i oca Dmitrija Patruševa).

Ali spekulacije nemaju smisla. Do danas, tema Putinovih planova ostaje tabu čak i unutar njegovog najužeg kruga, a kamoli među drugim visokim zvaničnicima, a niko zaista ne zna da li će se Putin kandidovati za reizbor. To je stvorilo još jedan problem za elite. Ne samo da njihov ostarjeli predsjednik vodi Rusiju ka mogućem vojnom porazu, on im otežava planiranje domaće budućnosti Rusije. Ova dva problema su povezana. Ako se vojna situacija pogorša, vjerovatnoća da će Putin podići ostavku u doglednoj budućnosti se smanjuje, što pogoršava unutrašnje tenzije u zemlji. 
Rusi su svjesni da bi Putin mogao još dugo ostati na vlasti. Zaista, kada članovi elite nekoga opisuju kao potencijalnog Putinovog naslednika, oni često pokušavaju ne davati predviđanja, jer bi tu osobu “uvalili” u nevolje. (Putin ne gleda blagonaklono na ljude koji žele poslove koje im on ne želi dati.) Ipak, ako se sukob odugovlači i Moskva nastavi da mlati, moguće je zamisliti da bi elite u zemlji mogle početi ozbiljno da razmišljaju o izboru nasljednika. Što duže Putin ostane na vlasti, to mu može biti teže da kontrolira proces sukcesije, a ako Putina bude više ometao rat, najbogatiji i najmoćniji Rusi će imati povećan podsticaj i sposobnost da se sami organizuju. Oni će posebno vjerovatno raditi oko Putina ako on postane neodlučan ili dezinformiran.
To ne znači da će ruske elite pokušati bilo kakav državni udar u bliskoj budućnosti,  za sada, ruski lider vlada. Ali rat mijenja Rusiju, a Putinova spremnost da uloži sve veće resurse kako bi izbjegao poraz postavila ga je na rizičan put, vezujući njegovu budućnost za budućnost nepredvidivog sukoba. Možda nije vjerovatno da će Putin izgubiti vlast, ali historijski velika pobjeda na reizboru nikako nije garancija.