Odsijecanje informativnih kandži Kremlja: kako svijet ograničava rusku propagandu

"Radio Thousand Hills  je jedan od najpopularnijih ruandskih masovnih medija čiji je glavni zadatak, prema samom Kabugi, bio popularizacija i zaštita radikalne ideologije "Hutu Power". Budući da je otvoreno identificirao Tutsije kao grozne i opasne neprijatelje Hutua, Radio Thousand Hills je često ocrnjivao Tutsije, naprimjer, nazivajući ih "žoharima".

Vremenom je stepen mržnje počeo rasti, a u eteru su se pojavili otvoreni pozivi za ubijanje Tutsija, što je navelo borbene snage Hutu da pređu sa riječi na delo.

Prema različitim izvorima, u samo 100 dana u zemlji od šest miliona stanovnika ubijeno je od 500.000 do milion ljudi.

Iako je teško uporediti genocid u Ruandi i rat u Ukrajini, priča o Felicienu Kabugi bi mogla vrlo brzo imati koristi i za Ukrajinu. Tribunal za propagandu u Ruandi jedan je od rijetkih primjera gdje su medijski radnici procesuirani za podsticanje na nasilje (iako sam Kabuga još uvijek čeka sudsku presudu).

Za Ukrajince koji su patili od ruske propagandne mašinerije, veće verzije Radija Thousand Hills, ovo je dobar primjer kako ruski propagandisti mogu biti kažnjeni.

Za sada, barem do kraja neprijateljstava, tribunal za ruske propagandiste ostaje sablasna perspektiva. Međutim, postoji način da se bar djelimično umanji šteta od njihovog djelovanja - da se uvedu sankcije kako protiv samih propagandista, tako i protiv TV kanala i drugih medija koji emitiraju dezinformacije.

OPORA je saznala kakve su sankcije ruskim medijima uvele razne zemlje svijeta i zašto je važno nastaviti lobirati za njihovo uvođenje.

U ovoj kolumni ćemo govoriti o opštim trendovima sankcija ruskoj propagandi i pokušati da shvatimo da li je Kremlju zaista teže da širi svoje narative u svetu.

Saznat ćemo ko se i zašto našao na spiskovima sankcija i kako što brže i efikasnije privesti pravdi prave ruske propagandiste.  

 

Šta su sankcije i zašto su potrebne?

 

Prva stvar koju treba razumjeti kada su u pitanju sankcije protiv ruske propagande je razmjer njenog širenja. Sami propagandisti kažu da signal Russia Today (glavnog međunarodnog ruskog medija) "emitiraju 22 satelita i više od 230 operatera, što omogućava da oko 700 miliona ljudi gleda kanal u više od 100 zemalja".

Ovi pokazatelji, očigledno, ne odgovaraju stvarnoj publici kanala. Međutim, realna situacija sa širenjem ruskih kanala je, također, prilično prijeteća.

Prema podacima „Detektor medija“, u martu 2022. na otvorenim satelitima u svijetu bilo je dostupno oko dvadesetak ruskih nekodiranih TV kanala. Iako je francuski regulator nedavno naredio satelitskoj kompaniji Eutelsat da prestane sa emitiranjem nekih ruskih TV kanala, Rusija još uvijek ima mnogo međunarodnih i domaćih satelita koje može koristiti.

Osim toga, desetine ruskih kanala uključene su u pakete koje prodaju provajderi pay TV. Dostupni su i u hotelima u većini zemalja svijeta.

Prije nego što je počela invazija u punom obimu, ruska televizija se mogla vidjeti i čuti na gotovo svim kontinentima na najmanje pet različitih jezika.

Istraživači već duže vrijeme primjećuju da ruska televizija u inozemstvu ne samo da promovira lažne, već i stvara paralelnu stvarnost za korisnike koji traže alternativu porukama iz "mejnstrim medija".

Jedan od najživopisnijih primjera mogu biti aktivnosti RT-a i Sputnjika tokom pandemije koronavirusa. Tada je, kako saznaju novinari Radija Sloboda, Russia Today emitirala radikalno različite poruke svojoj ruskoj publici i publici drugih zemalja.

Ako je RT "na ruskom" govorio o važnosti vakcinacije, režimu maskiranja i socijalnoj distanci, RT na drugim jezicima prenosi suprotne poruke: kažu da vas vakcinacija neće zaštititi od virusa, a maske su općenito opasne po zdravlje.

Koristeći slične metode, ruska propaganda utiče na politički i društveni život u drugim zemljama, šteti njihovoj stabilnosti pa se čak i direktno miješa u političke procese (kao, naprimjer, tokom američkih predsedničkih izbora 2016.).

Nakon početka rata u Ukrajini, ovi trendovi su se samo intenzivirali. Ruski masovni mediji, koji uvijek isključivo brane interese Rusije, pokušali su uticati na javno mnijenje zapadnih zemalja, kako bi prestali podržavati Ukrajinu i ukrajinske izbjeglice.

Kako bi smanjile uticaj ruskih medija, zemlje svijeta uvode sankcije - ograničenja uz pomoć kojih pokušavaju uvjeriti Rusiju da promijeni svoju politiku i zaustavi rat u Ukrajini. U informativnoj sferi, sankcije se uvode kako protiv medijskih holdinga i TV kanala, tako i protiv pojedinačnih propagandista.

Ako se sankcije primjenjuju protiv propagandista poput Margarite Simonjan ili Dime Bilana, to uglavnom znači da takvi ljudi:

 

Ako se sankcije primjenjuju na neku organizaciju (na primjer, Nacionalnu medijsku grupu, koja posjeduje većinu zabavnih TV kanala u Ruskoj Federaciji), tada ograničenja uključuju i zabranu njihovog finansiranja i zamrzavanje imovine.

Osim toga, ako je reč o medijima ( Russia Today, Sputnjik, Rossiâ RTR/RTR Planeta itd.), ovde države oduzimaju sve dozvole i ugovore o distribuciji neophodne za njihovo emitiranje. Zbog toga se emitiranje jednostavno zaustavlja – bilo putem kablovskih, satelitskih ili digitalnih mreža te putem platformi, web stranica i mobilnih aplikacija. U slučaju sankcija EU, zabrana se odnosi i na reemitiraanje ruskih kanala u zemlje izvan EU. Svim sankcioniranim medijima  je zabranjeno da kupuju reklame.

Nijedna od ovih primijenjenih sankcija nije sama sebi svrha ili samo znak prijateljske podrške Ukrajini - one se uvode kako bi se postigao određeni cilj.

Pojedinačne sankcije doprinose povećanju "cijene" podrške ratu za ruske propagandiste. Ideja je ovdje prilično jednostavna: ako Vladimir Solovjev jako voli svoju vlastitu vilu na jezeru Komo, bit će manje sklon podržavanju rata kada mu se oduzme prilika da posjeti imanje.

Slično tome, sankcije bi trebale ohrabriti druge, manje poznate propagandiste koji još nisu bili podvrgnuti ograničenjima da prestanu javno podržavati rusku invaziju.

Umjesto toga, sankcije protiv medijskih holdinga i masovnih medija osmišljene su da ograniče pristup propagandi stanovništva različitih zemalja. Na taj način države se pokušavaju zaštititi od ruskih dezinformacija, koje, mogu biti prilično podmukle i, nažalost, efikasne.

 

Globalni jug protiv globalnog sjevera

 

Sada kada smo shvatili zašto su sankcije potrebne i šta tačno one osiguravaju, vrijedi pogledati kakva je stvarna situacija sa uvođenjem ovakvih ograničenja u svijetu.

Ako govorimo o ekonomskim sankcijama koje su uvele zapadne zemlje, onda se većina zemalja svijeta zaista trudi da ih se pridržava - druge zemlje su oprezne prema takozvanim "sekundarnim sankcijama", jer pomažu Rusiji da zaobiđe ograničenja. Ali ovu logiku je mnogo teže proširiti na medijske korporacije i pojedinačne ruske propagandiste.

Svaka država posebno uvodi pojedinačne sankcije, ali pokušaji da se primora država da zabrani emitovanje Russia Today ili Sputnjika mogu se smatrati miješanjem u unutrašnju politiku i kršenjem suvereniteta te države.

 

Kao rezultat toga, samo 50 zemalja u svijetu danas je javno objavilo sankcije ruskim medijima i propagandistima. To su uglavnom zemlje Evropske unije i G7, njihovi bliski saveznici ili kandidati za članstvo u EU (Gibraltar, Island itd.) i sama Ukrajina.  

Umjesto sankcija, gotovo 150 zemalja širom svijeta ili je ograničilo širenje ruske propagande ili joj uopće nije uvelo sankcije.

Neke od ovih država su bliski saveznici Ruske Federacije: naprimjer, u Venecueli, koja je otvoreno podržavala rusku invaziju na Ukrajinu, Actualidad RT je jedan od najpopularnijih TV kanala koji gledaju milioni gledalaca.

Neke druge države, posebno u Africi, ne samo da nisu smanjile prisustvo Rusije na svojim ekranima i radio talasima, već stvaraju i nove platforme za širenje ruske propagande. Tako se, na primjer, sprema otvaranje novog urada Russia Today u Južnoj Africi, koja će pomjeriti javno mnijenje afričkog kontinenta prema Rusiji.

Uzimajući u obzir činjenicu da, naprimjer, afričke države imaju ukupno oko 28 posto glasova u UN-u, takva promjena možda uopće ne ide u prilog Ukrajini.

Istovremeno, neke države ne žure sa uvođenjem sankcija ruskim medijima ili propagandistima, jer ne žele biti dodane na rusku "listu neprijateljskih zemalja".

Naprimjer, Nigerija, koja snažno podržava Ukrajinu, uvozi najveći dio pšenice koja joj je potrebna iz Rusije, te stoga pokušava ne primjenjivati nikakva ograničenja protiv nje.

Na isti način, Kazahstan je ometen bliskim vezama sa Rusijom. U proljeće i jesen 2022. godine, televizijski operateri ove zemlje pokušali su prekinuti emitiranje jednog broja ruskih kanala. Međutim, kako se televizija u Kazahstanu emituje preko opreme ruskih operatera, nakon "konsultacija" sa čelnicima moskovskih kompanija, kazahstanske "kćerke" su odustale od ove ideje.

 

Kako su se razvijale sankcione liste

 

U januaru 2023. godine 931 propagandista i 206 medija ili drugih dezinformacionih organizacija nalazi se pod sankcijama iz najmanje jedne od 50 zemalja koje su ograničile rusku propagandu.

Ispostavilo se da je glavni pokretač za uvođenje sankcija bila invazija u punom obimu.

Tako je do 24. februara 2022. godine primijenjeno samo 14,4 posto svih sankcija koje su uvedene protiv ruskih propagandista. Neke od njih nametnute su kao odgovor na rusku agresiju u Ukrajini, koja je počela 2014. godine. Druge su se odnosili na propagandiste ili tehničko osoblje direktno vezano za rusko miješanje u američke predsjedničke izbore 2016. (to se tiče zaposlenika Agencije za internet istraživanja pod vodstvom Jevgenija Prigožina).

Iako su neki od najsjajnijih predstavnika ruske propagande (naprimjer, Dmitrij Kiseljov) potpali pod ova ograničenja, prve liste sankcija bile su nedosljedne između različitih zemalja i kao rezultat toga nisu imale dovoljnu snagu i djelotvornost.

Nakon invazije Rusije na Ukrajinu mnoge zemlje su shvatile da Japan, Australija i Kanada nemaju mjesta ne samo za samog Vladimira Putina, već i za druge propagandiste koji su pravdali rusku invaziju domaćoj i stranoj publici.  

Kao rezultat toga, ne samo da je drastično porastao broj sankcija (819 propagandista je podvrgnuto ograničenjima), već je postala primjetna i konzistentnost rada između različitih država – liste sankcija EU, SAD, Kanade i drugih država uglavnom se podudaraju.

Uz to, teško je ne primijetiti da je nakon 24. februara Ukrajina postala pravi lider u primjeni sankcija: 790 ruskih propagandista je ove godine podvrgnuto ograničenjima. Ukrajinske sankcije, također, pokazuju promjenu fokusa ograničenja. Ako se ranije glavna pažnja poklanjala uglavnom medijskim osobama poput Vladimira Solovjova, sada su na udaru ruski

U 2014. godini bilo je prilično teško zamisliti situaciju u kojoj se evropski regulator obavezuje da zabrani emitiranje jednog broja ruskih TV kanala. Umjesto toga, Evropska unija i SAD pokušale su se suprotstaviti ruskoj propagandi na drugačiji način, kroz javno obrazovanje, razotkrivanje ruskih lažnjaka ili podučavanje medijske pismenosti u školama. Dakle, iako su do 2022. godine zapadne zemlje i Ukrajina uvele sankcije protiv 81 medija i organizacije koje promoviraju širenje ruske propagande, ovi pokušaji da se smanji uticaj Rusije nisu bili previše koordinirani i efikasni.

Nakon 24. februara, još oko 140 organizacija  se našlo na meti sankcija. Međutim, ovdje je važnije nešto drugo: Zapad i Ukrajina počeli su djelovati usaglašenije i oštrije, zabranjujući fizičko širenje ruske propagande - kroz zabranu emitiranja TV kanala, kao i zbog pritiska na ruske državne institucije i finansijske institucije, koji je doprinio širenju propagande osiguravajući joj ogromne budžet.

 

Da li sankcije rješavaju problem propagande?

 

Unatoč činjenici da je 2022. godina donijela pravi iskorak u suprotstavljanju ruskoj propagandi, pred nama je još puno posla. Prvo, ne treba zaboraviti da samo četvrtina svjetskih zemalja danas ima čak i minimalne sankcije za rusku propagandu.

Podrška ostalih 150 zemalja svijeta je od ključne važnosti za Ukrajinu. To zahtijeva konkretne korake ne samo od strane ukrajinskih vlasti i ne samo u pitanjima ohrabrivanja ovih vlada da uvedu sankcije protiv ruske propagande. Umjesto toga, moguće je krenuti malo drugačijim putem - promovirati proukrajinske stavove u ovim zemljama.

Niša engleskog jezika, u kojoj danas postoji većina ukrajinskih medija koji izlaze na međunarodno tržište, za nas je veoma važna. Međutim, ovaj dio medijskog prostora je već prilično prijateljski raspoložen. Umjesto toga, stvaranje proukrajinskih medija na arapskom, svahili ili hindiju sada je hitnija (iako je teže implementirati) potreba.

Drugo, čak i one zemlje koje su uvele ograničenja nisu nužno najzaštićenije. Bez sumnje, zaustavljanje emitovanja ruskih TV kanala i blokiranje pristupa sajtovima ruskih državnih medija je velika pobjeda. Međutim, Rusija je naučila zaobilaziti sankcije u medijskom prostoru kao i u drugim oblastima.

Danas se ruska propaganda odevija u online prostoru, to se može vidjeti u feedu bilo koje društvene mreže ili putem online prijenosa i web stranice propagandnog medija.

Iako su sajtovi RT-a i Sputnjika blokirani u EU, Rusija je napravila desetine takozvanih ogledala - sajtova sa malo drugačijim nazivima koji zapravo dupliraju sadržaj zabranjenih medija. Isto tako, iako je izvestan broj ruskih državnih medija nestao sa Facebooka i Instagrama u Evropi, stranice medija u arapskim zemljama i Latinskoj Americi i dalje su aktivne.

Drugi problem su kanali poput Telegrama, Vibera ili WhatsAppa, gdje se ruski državni mediji općenito osjećaju prilično slobodni i objavljuju sadržaj neograničenoj publici na desetinama različitih jezika.

Tako bi danas, pored država koje su sve spremnije uvesti sankcije ruskim propagandistima i medijima, strane u procesu trebale bi postati i velike platforme društvenih medija, od kojih svaka ima svoju politiku i često nije spremna za direktan kontakt sa vladama.  

Na kraju, ne treba zaboraviti na potrebu daljih sankcija protiv ruskih propagandista i medija u drugim zemljama i Ukrajini.

Uostalom, sankcije imaju još jednu važnu vrijednost: one pravno bilježe zločine koje je počinila ruska propagandna mašina nad ukrajinskim narodom, podstičući neprijateljstvo i pozivajući Ruse da unište Ukrajince.

Ko zna, možda će nam ove sankcije jednog dana olakšati pripremu za međunarodni tribunal za propagandiste i pomoći da Olgu Skabejevu i Antona Krasovskog stavimo u istu klupu na kojoj trenutno sjedi Felisijen Kabuga.