11.10.2022.

Nakon sastanka sa Putinom u Sočiju. Hoće li bjeloruski diktator dati naredbu za borbu protiv Ukrajine

To što je Lukašenko prvi put priznao da Bjelorusija učestvuje u ratu, ali samo liječenjem ranjenih ruskih vojnika, ništa ne mijenja, ali je dodatni argument za Tribunal protiv Putina, gdje bi i Lukašenko trebao biti na optuženičkoj klupi. To je rezultat pregovora u Sočiju, gde je Lukašenko bio prije nedelju dana. A onda je otišao u Abhaziju. Zatim se vratio u Minsk i počeo davati uobičajene izjave lojalnosti i podrške Moskvi.
Niko nije sumnjao da je učestvovao u ratu protiv Ukrajine. I sada postoje video dokazi, koji će nam pomoći da dokažemo njegovu krivicu. Ovo je, također, dobar signal za one Bjeloruse koji su vjerovali da je Lukašenko za mir. Trenutno, ove retorike više nema i niko više u nju neće vjerovati.
On stvara osjećaj vanjskog neprijatelja koji se navodno već podmuklo približio granici i koji će sada krenuti u napad, a narod se treba ujediniti oko svog vođe-Firera  jer- "samo on može zaštititi narod". Već smo to čuli, prošli smo kroz to, postoje istorijske paralele. Ovo je neka vrsta propagandnog trika u koji ljudi ne vjeruju. Ali to je argument koji Lukašenko koristi u razgovorima sa Putinom. Kao, štitim vaše zapadne granice od Litvanije, Poljske, Latvije, jer se ne mogu boriti u Ukrajini. Vjerovatno je da kada bjeloruskoj vojsci bude narađeno da se bori protiv Ukrajine - to će uzrokovati pad Lukašenka, a ne pobjedu Putina.
 
Sam Lukašenko se oseća nesigurno, i to vidimo
 
Sam Lukašenko je verovao u blickrig za tri dana, ubjeđivali su ga generali i Putin da će projahati Kijevom, Hreščatikom na konju i proslaviti pobjedu, podijeliti Ukrajinu. To je bionjegov san. Tada bi ušao u istoriju kao nasljednik Ivana Groznog, osvajača, koji je osvojio veliku državu. Ali to se nije desilo. Naravno, retorika se promijenila. Sada Putin govori da želi mir i da treba sjesti za pregovarački sto. Djelimično osigurava infrastrukturu bjeloruske vojske. Nije svim bjeloruskim vojnicima to dostupno, jednostavno im ne vjeruju ni ruski vojnici ni Lukašenkovi generali.
 
Na početku rata Rusi su koristili bjelorusku medicinsku infrastrukturu: najmanje četiri bolnice liječile su ruske vojnike, ali ni tu nisu bili baš sretni. Postoje mnoge priče da su bjeloruski ljekari odbili prihvatiti da to rade. Bilo je slučajeva sabotaže na svim nivoima.  
A sada su odvojene teritorije na jugu Bjelorusije u blizini granice s Ukrajinom dodijeljene ruskim jedinicama, gdje su stacionirane ruske vojne divizije, Iskanderi i sistemi protivzračne odbrane. Obični Bjelorusi tamo nemaju pristupa. Jako se plaše bjeloruskog projekta Gayun, koji prati i prikuplja informacije. U njemu je uključeno oko 30.000 bjeloruskih dobrovoljaca koji šalju sve informacije o kretanju trupa. Stoga su sva područja na kojima je stacionirana ruska vojska data Rusima na neograničenu, nekontroliranu upotrebu. Dakle, imamo pravo da kažemo da je Belorusija djelimično pod okupacijom.
Istorijski gledano, nikada nije bilo granica između Bjelorusije, Poljske i Litvanije. Sada se, zahvaljujući Lukašenku, tamo pojavio zid koji su ove zemlje podigle da se zaštite od Lukašenkovih migranata. To je strašno, istorijski pogrešno i na kraju će biti uništeno.
Ljudi koji su tamo živjeli uvijek su trgovali i komunicirali jedni sa drugima. Sada ih jednostavno dijeli neka vrsta novog Berlinskog zida, gvozdene zavjese 21. vijeka. Oni ne razumiju zašto trebaju patiti zbog Lukašenkovih postupaka. Lukašenko tamo ima super-negativan rejting i teško je naći nekoga ko bi podržao njegov režim i postupke. Na kraju, to će dovesti do društvene eksplozije.
Sam Lukašenko se osjeća nesigurno. Gotovo svaki dan održava sastanke snaga sigurnosti. Izgledaju kao seanse psihoterapije, na kojima Lukašenko sebe uvjerava u lojalnost ovih snaga sigurnosti. Kao da ga slušaju, tamo nešto snimaju, a on misli da ga neće izdati, nada se da neće.
Lukašenko živi u doba pionira, Komsomola i Subotnika. To su njegove traume iz djetinjstva, a on ih sada pokušava prenijeti na moderne Bjeloruse. Mlada generacija to ne razumije, ne osjeća. Za njih je Lukašenko čudak, stranac. Oni nikada neće raditi za njega.  
Lukašenko nema budućnost jer živi u prošlosti. A činjenica da su sada ljudi otjerani i da ima stalnih povreda - jednostavno izaziva nezadovoljstv,o čak i među onima koji su ga ranije podržavali.
 
Oni znaju da im Lukašenko ne treba, on je za njih relikt prošlog vremena. Da, postoji strah, jer ljude šalju u zatvor zbog bizarnih razloga. Ako kažete dvije riječi da ne volite Lukašenka, dođu kod roditelja ili kod vas - 15 dana ili možda 15 godina zatvora. Zato se boje, ćute.
 
Vratili smo se u posljednje dve godine u Staljinovo vreme, 1937. Ponekad pomislim: šta je sa ljudima za vrijeme nacističke okupacije i staljinističke represije, zašto su šutjeli? Ali sada shvatam zašto su svi ćutali. Jer kada postoji potpuni strah, totalni teror, on vezuje sva živa bića, čak i misli. I pojavljuje se autocenzura i strah da se nešto pogrešno kaže.
 
I sada Bjelorusi žive u takvom osjećaju, u takvoj atmosferi. Ali ne svi. Ima onih koji su i u ovoj atmosferi u stanju protestirati, organizirati sabotaže. A neki čak odlaze i bore se za Ukrajinu s oružjem u rukama.