Moskva mijenja ratnu retoriku, ali ostaje na ratnom kursu

 

Kliše “anglosaksonskog” neprijateljstva, dugogodišnja tema u moskovskom diskursu, nestao je zajedno sa tvrdnjom o razbijanju svjetskog poretka kojim dominiraju SAD. U mejnstrim medijima nije dozvoljena nikakva kritika stila kreiranja politike predsjednika SAD Donalda Trumpa, a većina „patriotskih“ blogera osjeća se obaveznim da izrazi poštovanje prema njegovoj sposobnosti da napravi razliku.

Diskurs o održavanju i prevladavanju u ratu Rusije protiv Ukrajine ipak je ostao nepromijenjen, tako da javno mnjenje, uz sve veću podršku mirovnim pregovorima, ostaje uvjereno da će se rat završiti pobjedom Rusije.

Nalet entuzijazma oko sastanka u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, između dva pregovaračka tima predvođena ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom i američkim državnim sekretarom Markom Rubiom je splasnuo i uglavnom je zamijenjen trezvenim glasovima koji ispituju suštinske razlike. Očigledno je da će ove razlike zahtijevati mnogo više napora od jednog sastanka u Rijadu da bi se postigao bilo kakav sporazum, pogotovo jer je Ukrajina do sada bila isključena iz pregovora. Također je u potpunosti iz diskusije u Rijadu izostala bilo kakva naznaka kompromisa ili ustupaka koje bi Rusija mogla ponuditi ili prihvatiti u mirovnim pregovorima. Ruski stručnjaci elaboriraju stav da je bilo kakvo učešće Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u implementaciji mirovnog sporazuma ili davanju sigurnosnih garancija za Ukrajinu neprihvatljivo za Rusiju.

 

 

Jedan uporni argument protiv prijedloga o prekidu vatre kao polazne tačke za dalje pregovore je da bi pauza u neprijateljstvima omogućila Ukrajini da obnovi, pa čak i unaprijedi borbene sposobnosti svojih oružanih snaga, što je u suprotnosti sa zahtjevom ruskog predsjednika Vladimira Putina za njenom „demilitarizacijom“. Krivica za naoružavanje Ukrajine sada se direktno propisuje Evropi, a ne na Sjedinjenim Američkim Državama kao glavnom pokretaču rata Rusije protiv Ukrajine, što je narativ koji je preovladavao donedavno. Neki ruski analitičari čak iznose hipotezu da Evropa može imati sopstvenu političku volju i agenciju, što se u Moskvi inače ne prihvata, umjesto da poslušno slijedi vodstvo Sjedinjenih Američkih Država. Putin je redovno ponavljao ovaj drugi narativ pre nego što je raskol u transatlantskom jedinstvu postao očigledan na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. Suprotno mnogim očekivanjima, nije mirovni plan za ruski rat protiv Ukrajine bio u fokusu debata u Minhenu, već narativi o razilaženju osnovnih vrijednosti između Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Ruski komentatori sada dovode u pitanje opstojnost NATO-a jer je savez osnovan da zaštiti ove vrijednosti.

 

 

Zalažući se za ispravljanje tradicionalnih stavova o funkcioniranju zapadne alijanse, moskovski analitičari nalaze potkrepljujuće dokaze u baltičkom regionu, području koje je rijetko prisutno u nedavnom američkom diskursu. Nova koalicija nordijsko-baltičkih država ne čeka američko vodstvo ili učešće u zajedničkim naporima za jačanje pomorskih patrola za praćenje sumnjivih ruskih aktivnosti. Ruski stručnjaci željno pojačavaju poricanje bilo kakvog učešća u sabotaži kritične podvodne infrastrukture u Baltičkom moru, ali nerado pominju prekide glavnog komunikacionog kabla koji povezuje Kalinjingrad sa Sankt Peterburgom. Ranjivost ruskih izvoznih ruta se pokazala nizom eksplozija na tankerima njene "flote u sjeni" u posljednjih nekoliko sedmica nakon potonuća vojnog transportnog broda Ursa Major krajem prošlog decembra.

 

 

Moskva je izrazila spremnost da uključi aktere i pitanja na Bliskom istoku, dok se odriče angažmana s Ukrajinom i Evropom u svom novozapočetom dijalogu sa SAD. Sposobnost Rusije da da značajan doprinos brzim rekonfiguracijama u regionu je, međutim, smanjena gubitkom ključnog saveznika u Siriji. Moskva je pokušala umanjiti značaj svog partnerstva s Iranom potvrđenog ugovorom, koji odbacuje svaku mogućnost razgovora sa Trumpovom administracijom. Za razliku od Narodne Republike Kine (NR Kine), koja je izrazila punu podršku arapskom stavu u vezi sa rekonstrukcijom Gaze, Moskva se oklijeva suprotstaviti inicijativi koju je pokrenuo Trump. Želi razvijati veze sa Saudijskom Arabijom, ali nema mnogo toga za ponuditi prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu, koji je stekao centralnu poziciju u pregovorima njegovanjem veza sa Trumpovom administracijom.

Ključno pitanje za pokušaje Rusije da očuva uticaj na Bliskom istoku usredsređuje se na pristup dvjema vojnim bazama u Siriji. Ponuda koju je dao Ahmedu al-Sharaiu, koji pažljivo gradi svoj autoritet kao novi predsjednik, ne izgleda dovoljno velikodušno. Napad manjeg obima dronom na zračnu bazu Khmeimim 18. februara pokazao je da je smanjeni ruski garnizon izložen direktnom pritisku. Moskva sumnja da Türkiye ima moć odlučivanja o sudbini baza, ali ne može shvatiti složenost kursa Ankare prema novom režimu u Damasku i kurdskim frakcijama u sjeveroistočnoj Siriji. Ono što je bilo neprijatno iznenađenje je sastanak ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom istog dana kada su se američki i ruski pregovarači sastali u Rijadu. Ruski stručnjaci osudili su tursku dvoličnost, pretpostavljajući da se lična hemija između Putina i Erdogana raspršila.

 

 

Brzina političkih prestrojavanja na Bliskom istoku, Evropi, a posebno u Vašingtonu je toliko brza da se ruski kreatori politike bore da održe korak. Kremlj, međutim, pretpostavlja da, dok su drugi u žurbi, može pokazati strateško strpljenje i steći prednost odbijanjem da izmijeni svoju poziciju i povlačeći nove ustupke. Efikasne borbene operacije smatraju se glavnim izvorom snage u ovoj poziciji nepopustljivosti. Ruski generalštab izvještava da je oko 600 kvadratnih kilometara „oslobođeno” od početka godine, kao da ovaj minijaturni dobitak predstavlja veliki korak ka pobjedi. Upornost Rusije u invaziji na Ukrajinu trebala bi evropskim državama pokazati imperativ da više ulažu u svoje vojne pripreme i podršku Ukrajini. To predstavlja podsjetnik Trumpovoj administraciji da je potrebno mobilizirati nove resurse snage, jer pregovaranje sa pozicije slabosti nikada nije pobjednički pristup.