MIŠLJENJE: Rusija je ostavila Irpin ranjen, a ne slomljen, jer su ga ukrajinske snage spasile od još više užasa

Groblje u Irpinu ima poseban dio posvećen žrtvama ruskih zločina. Nalazi se duboko unutar groblja, ali ga ne možete promašiti: skoro svaki grob je obilježen ukrajinskom zastavom.

Nedaleko, drugi dio posvećen je vojsci koja je poginula braneći grad i oslobodila ga od ruskih snaga.

Na manje od kilometar od groblja nalazi se lokalitet koji je potpuna suprotnost sumornosti koja se osjeća na groblju. To je jedan od brojnih parkova Irpina. Vikendom je pun života: djeca se igraju i viču na igralištu, tezge sa čajem i uličnom hranom živahno posluju, puno je posjetitelja, uključujući i one koji su se molili u obližnjoj crkvi.

Vazduh je pun mirisa borovine, većinom viših od stambenih blokova nasuprot parka, koji su izgrađeni pet godina prije rata. Tamo su gotovo sve stanove kupili oni Ukrajinci koji su napustili Donbas kojeg je okupirala Rusiju i građani Kijeva koji su mislili da bi Irpin bio bolje mjesto za život nego prepune četvrti glavnog grada.

Dok su mnogi od njih napustili stanove u februaru 2022. godine u vrijeme napredovanja Rusa, dosta ih je ostalo jer nisu mogli vjerovati da je to početak pravog rata, a kamoli da će se nastaviti i nakon hiljadu dana.

Pitanje koje uvijek sebi postavljam je koliko će to još trajati?

Moji roditelji nisu vjerovali da će Irpin postati bojno polje.  

„Brzo ćemo te odvesti na zapad, a onda se vratiti nakon nekog vremena“, rekli su mi dok sam sjedala u auto i vozila se na zapad do kuće koju sam iznajmila od roditelja kolege.

Iz zapadne Ukrajine moji roditelji su saznali da je u Irpinu uveden trodnevni policijski čas, a u martu su izgubljene mobilne komunikacije. Nismo mogli pozvati naše komšije.

 

Sve što sam čula je “trenutno je nemoguće kontaktirati vašeg pretplatnika” – fraza koja me često iritira i sada, nakon što je užas nestao.

Užas spoznaje da bi grad koji je bio tvoj dom već 20 godina, mogao biti izgubljen. Dvije artiljerijske granate probile su krov njegove sportske dvorane u mojoj staroj školi. Srećom, borova šuma kroz koju sam svakodnevno prolazila do škole je još uvijek tu.

Misao koja mi se vrtila u glavi tokom čitavog tog proleća 2022. godine bila je: „Nikad se ne mogu vratiti u svoj komšiluk“. Sjećanja na život koji me je ispunjavao radošću su u opasnosti da budu izgubljena, jer je mjesto gdje se sve dogodilo brutalno oštećeno i osakaćeno.

Artiljerijska granata pogodila je supermarket u našem okrugu i ubila troje ljudi. Ruski vojnik je bacio granatu u teretanu koju sam redovno posjećivala. Upravne zgrade u našem okrugu oštećene su artiljerijskom vatrom. Balkone su rasturile granate, ostavljajući pepeo i crne rupe za sobom.

Jedan od mojih komšija koji je ostao u gradu odlučio je otići nakon što je pogođen stan u njegovoj blizini.

Irpin je bio mali vikend grad koji je postao popularan kako su podizani noviji stambeni blokovi. Mnoge vikendice su ostale, ali su bile ranjivije na rusko oružje.

Danas su mnoge vikendice imaju samo zidove nakon što je artiljerijsku granatu ili projektil pogodio kuću.

Razaranje je bilo strašno, ali još gore je bilo kako su ruski okupatori pretraživali grad, tražeći Ukrajince za mučenje, pucanje i silovanje – kako smo kasnije saznali iz medijskih izvještaja.

Ukrajinske oružane snage zvanično su oslobodile grad 28. marta 2022. godine, prisiljavajući Ruse da se povuku na svoju teritoriju. Sjever je bio slobodan. Nema više štrajkova. Nema više hapšenja. Nema više Čečena koji traže još žrtava – ali to je bio tek 35. dan rata.

Liječenje rana

Moji roditelji su se vratili u našu kuću u maju 2022. godine, ubrzo nakon što su zvaničnici dali zeleno svjetlo da je grad deminiran.

U početku nisu mogli otvoriti vrata svoje kuće, jer su usljed eksplozije u blizini pali dijelovi plafona i maltera, blokirajući vrata. Nekako su njihove dvije mačke i pas nekim čudom preživjeli.

 

Ipak smo imali sreće. Moglo je biti mnogo gore. Pridružila sam se roditeljima na ljeto.

Bilo je bolno, ali sam osjetila olakšanje. U narednih 965 dana fokus je bio na obnovi osnovne infrastrukture grada.

„Kažem vam da su počeli da postavljaju nove internetske žice [samo] nekoliko dana nakon zvanične najave oslobođenja“, rekao mi je volonter koga poznajem od kada sam se vratila. Ostao je u gradu i dostavljao pakete iz Kijeva starima i vojnicima koji su ostali u Irpinu.

Sprijateljila sam se sa još jednim volonterom čiji je tim pomogao u evakuaciji ljudi iz Irpina. Da nisu morali, vjerovatno se nikada ne bismo sreli.

Obojica sada nastavljaju prikupljati donacije i dostavljati pomoć vojsci širom zemlje.

Korak po korak, naša porodica je popravljala krov koji je oštećen od fragmenata sa zidova kuće našeg komšije, nakon što je pogođena projektilom. Iste komšije su morale obnavljati svoju kuću od nule.

Parkovi i šume su očišćeni od mina. Državni zvaničnici Ukrajine mogli su nas podržati zahvaljujući sve većoj podršci zapadnih donatora, koji su finansirali rekonstrukciju stambenih blokova u Irpinu.

Ubrzo nakon toga u dvorištu naše kuće procvjetalo je cvijeće. Teretana je ponovo otvorena. Građani jedne gradske kuće spaljene u blizini moje kuće našli su sredstva za obnovu svog doma.

Živi organizam ne zaboravlja lako traumu. Grad sada izgleda vrlo otmjeno, ali ćete primijetiti rupe od gelera u ogradama, krugove uzrokovane minama na asfaltu, ostatke gelera u zidovima kuća.

Većina kijevskih ulica izgleda mnogo manje u modricama od toga i nadam se da nikada neće biti.

U Irpinu je vidljivo ozdravljenje, iako se čini da su se stvari vratile u normalu. Ali mnoge rane ostaju nevidljive. Sjećanja blijede, ali se onda vraćaju ako čujete zvuk vezan za te događaje, vidite nešto ili pogledate fotografiju krhotina na nekom drugom mestu.

Oni ne razumiju ništa osim grube sile. Ovo nije prvi put da su napali neku zemlju. Ovo nije prvi put da su silovali. Nije prvi put da ignoriraju međunarodno pravo i zdrav razum.

„Samo plaćamo hipoteku, nećemo ići“, rekao je jedan vojnik majci mog univerzitetskog prijatelja na pijaci u selu u oblasti Hersona pod ruskom okupacijom.