MALOLJETNI UKRAJINAC NAKON RUSKOG ZAROBLJENIŠTVA: Njima je mučenje ljudi zabavno

Početkom augusta, neugledni civilni automobil polako je vozio prema ruskoj kontrolnoj tački u okupiranom gradu Vasilivki, Zaporoška oblast. Prošao je desetine kontrolnih tačaka na putu od okupiranog grada Melitopolja do regionalne prijestolnice Zaporožja pod kontrolom Ukrajine. Niko od njegovih putnika nije očekivao ono što će se dogoditi. Dok je ruski vojnik prilazio automobilu, ugledao je tinejdžera kako nešto provjerava na svom telefonu..

– Što to radiš, snimaš me? vikao je vojnik.

Uzeo je dječakov telefon i izvukao ga iz auta.

"Da te upucam odmah ili da ti razbijem telefon?" povikao je, uperivši pištolj u dječaka.

Bijesni vojnik odvukao je dječaka u dvorište obližnjeg kafića u kojem su se nalazile ruske trupe, ostavivši one u automobilu bez riječi i prestravljene.

Nakon sat vremena provjeravanja njegovog identiteta, ruski vojnici su shvatili da je pritvorenik za njih "jackpot". Dječak kojeg su uhvatili bio je Vladyslav Buryak, sin jednog od najviših ukrajinskih zvanicnik u regiji – Oleha Buryaka, šefa državne uprave Zaporožja. Do 2020. godine Buryak je bio član političke stranke Oporbenog bloka (Opposition Bloc) koja je prijatelj Rusije.

Sljedećih 90 dana u ruskom zarobljeništvu za 16-godišnjeg Vladyslava Buryaka postati ce nezamislivi horor. Zaključan u sićušnoj trošnoj zatvorskoj ćeliji u istražnom zatvoru u Vasilivki, dječak je čuo mučne krike ukrajinskih ratnih zarobljenika koje su mučili ruski vojnici. Gledao je kako neki od njih umiru nakon višesatnog mučenja i bio je prisiljen očistiti "sobu za mučenje" preplavljenu njihovom krvlju.

"Svake minute je bio vrlo ozbiljan izazov jer je svaka minuta mogla biti moja posljednja", rekao je dječak za Kyiv Independent tokom intervjua sa svojim ocem.

On nije jedini ukrajinski maloljetnik koji je dugo vremena proveo u ruskom zarobljeništvu od početka ruskog rata 24. februara: prema guverneru Zaporoške oblasti Oleksandru Staruhu, Rusi su držali u zarobljeništvu pet maloljetnika u Zaporoškoj oblasti. Dvojica su do kraja jula ostala u zatvoru.

Do početka augusta u Ukrajini je evidentirano ukupno 203 nestale djece. Većina ih je nestala na ratnim hotspot-ovima. Ruski rat također je ubio najmanje 358 djece. Očekuje se da će ovaj broj biti veći budući da ne uključuju žrtve na teritorijima pod ruskom okupacijom i područjima gdje su u tijeku neprijateljstva. Među svim zločinima Rusije nad ukrajinskom djecom, Buryakova priča ima sretan kraj, 7. jula pušten je na slobodu.

"Normalan i sretan" tinejdžerski život Vladyslava Buryaka je stao kada je Rusija započela svoju sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu. Buryakov rodni grad Melitopolj, u kojem je živio s majkom i mlađom sestrom, okupirali su Rusi u prvim danima velikog rata. Oleh Buryak je već bio u Zaporožju, gdje se preselio prije rata. Iako je njegov otac pozvao Vladyslava i obitelj da se evakuiraju, dječak je želio ostati u okupiranom gradu kako bi se brinuo o svom djedu koji je bio bolestan od raka u kasnoj fazi.

“Bio sam s njim gotovo cijelo vrijeme”, kaže.

Napuštanje grada početkom marta također je bilo prerizično jer je posvuda bilo previše ruskih trupa, prema Vladyslavu. Stravični zvukovi granatiranja, raketni napadi i ulične borbe postali su dio Buryakove svakodnevice u Melitopolju. Između pružanja podrške djedu i skrivanja od ruskih napada, Buryak je sa svojim ocem dijelio informacije o lokalnim kolaboracionistima, ruskim tenkovima i drugih kretanja Ruskih vojnih masina.

"Dogovorili smo se da ako (Vladyslav) vidi da sam pročitao poruku, treba pričekati 10 minuta i odmah je izbrisati", kaže Oleh Buryak.

U telefonskom razgovoru njih su se dvojica također nazivala različitim imenima kako ih Rusi ne bi mogli identificirati.

“Zabranio sam mu da me zove tata ili otac”, kaže Oleh. “Od prvog dana sam se brinuo da će prije ili kasnije biti uhvaćeni.”

Dok je tražio načine da izvuče sina iz okupiranog grada, Olehov prijatelj iz Melitopolja pronašao je neke lokalne žene s kojima se Vladyslav mogao evakuirati. Dječakova majka i sestra pobjegle su iz grada sedmicu dana prije njega. Ali nije htio ostaviti djeda do kraja. 8. aprila, na dan kada su žene planirale pobjeći iz Melitopolja, Vladyslavov djed je umro.

“Došao sam da ga drzim za ruku, poljubio ga za rastanak i otišao”, rekao je dječak.

 

Utješiti umiruće

 

Oleh je bio na radnom sastanku kada ga je nazvao prijatelj. Zemlja mu se izmakla pod nogama kada je čuo da su mu ruski vojnici oteli sina.

"Odmah sam počeo razmišljati što bih mogao učiniti, kakvo bih rješenje mogao pronaći", kaže.

Prvih nekoliko dana u zarobljeništvu Rusi Buryaku nisu davali hranu ni vodu. Od stresa, kaže, ništa nije ni želio. Pet dana kasnije Vladyslavu su prvi put donijeli hranu i vodu. Nakon otprilike dve sedmice ruski vojnici su mu dozvolili da se istušira. I tek mjesec dana nakon što je zatvoren, Vladyslav je konačno smio oprati svoju odjeću. Ali to nije bio najveći izazov.

"Kad sam stigao tamo prvog dana, nisam mogao shvatiti zašto netko tako glasno, divlje vrišti", kaže Buryak.

Kasnije će shvatiti da su to bili ukrajinski zarobljenici koji su vrištali u agoniji dok su ih ruski vojnici mučili.

“Većina ukrajinskih zarobljenika koji su ondje držani bili su pripadnici jedinica teritorijalne obrane ili civili, koje je ruska vojska mučila i ispitivala kako bi dobila informacije”, kaže on.

Sjeća se da su mu Rusi četvrtog dana zatočeništva u zatvorsku ćeliju bacili 24-godišnjaka. Vladyslavu je rekao da je lokalni sveštenik. Bio je oženjen i imao je malu ćerku. Ruske trupe su ga zatočile zajedno s pripadnicima lokalne jedinice teritorijalne obrane, misleći da je dio nje. Ruske su trupe mučile mladog sveštenika po nekoliko sati dnevno, dva dana uzastopno.

"Prvo su ga jako tukli. Zatim je dobio strujni udar. Drugi dan su mu skinuli hlače, pa još 20 minuta su ga tukli po genitalijama. Dolazio je u ćeliju u suzama. Mucao je i nije znao ništa reći. Išao je na WC svakih tri do pet minuta, a praktički nije imao licaStavio sam ga na krevet, pokrio ga dekom, zagrlio ga i podržavao", kaže Buryak.

Slomljen mučenjem, svećenik je odlučio počiniti samoubojstvo. Vladyslav kaže da ga je pokušao odgovoriti od toga i spriječio ga je kad se pokušao objesiti u ćeliji. Na kraju,  muškarac je prerezao svoje zglobove.

"Nije mislio da će odande izaći živ. Mislio je da bi bilo bolje umrijeti nego ponovno trpiti mučenje", kaže Buryak.

Tamo je u maloj zatvorskoj ćeliji 16-godišnji dječak pokušao utješiti čovjeka koji je upravo sebi prerezao zglobove poklopcem od konzerve. U ćeliju je ubrzo ušao ruski vojnik i pozvao liječnika koji mu je zavio ruke i odveo ga. Buryak više nikada nije vidio tog čovjeka. Ne zna je li preživio. Kaže da je čovjek postao jedan od razloga zašto je smogao snage da preživi strahote zatočeništva.

Rekao mi je: 'Izađi iz ovog zarobljeništva i ispričaj sve što smo prošli', kaže Buryak. "'Ispričaj moju priču da moja smrt ne bude uzaludna.'"

Ruski vojnici nikada nisu mučili Buryaka jer su ga smatrali "vrijednim" zarobljenikom kojeg su mogli iskoristiti u razmjeni. Umjesto toga, natjerali su dječaka da radi.

"Radio sam kao pomoćni radnik u kuhinji, čistio podove, prao sobu za mučenje i skupljao smeće po zatvoru", kaže Buryak.

Vladyslav je bio prisiljen čistiti takozvanu “sobu za mučenje” i do pet puta sedmično. Soba je bila malo veća zatvorska ćelija u kojoj su ruski vojnici ispitivali Ukrajince, teško ih tukući sa "željeznim okovom, gumenim palicama i mitraljezima". Tamo je Buryak vidio poseban alat sa žicama koji se koristi za strujni udar. Kaže da su Rusi često mučili svoje zatvorenike gurajući im igle pod nokte, ponekad spajajući igle na alat za električni udar kako bi povećali bol. Čuo je ruske vojnike kako raspravljaju kako će mučiti svoje zarobljenike. Jednom ih je čuo kako se smiju dok nekoga muče.

 "Ti ljudi su zvijeri. (Mučenje ljudi) njima je poput zabave", kaže Buryak.

Jednog dana kad je došao očistiti sobu za mučenje, nije bila prazna kao inače. Vidio je čovjeka kako visi sa stropa s rukama vezanim sajlama. Pokraj njih je stajala mala kanta s krvom. I pod je bio prekriven krvi.

“Bio je to jedan od dana kada sam i sam vidio (mučenje),” kaže on.

Često je čuo kako Rusi govore da su došli "spasiti Ukrajinu i osloboditi je od nacizma". Burjak kaže da su sebe nazivali "vojskom dobra" i tvrdili da "čine sve da ukrajinski narod dobro živi". Gotovo svaki dan Vladyslav je smio provesti 10 minuta vani. Osim toga, dječak je ili radio ili je bio zatvoren sam u svojoj zatvorskoj ćeliji. Vladyslav je u zatvoru proveo ukupno 48 dana. Svaki dan se, kaže, nadao da neće postati sljedeća žrtva vojnika. Oleh kaže da je činio sve što je mogao da se to nikada ne dogodi.

 

Nikada zaboraviti

 

Ubrzo nakon što je Vladyslav zarobljen, njegov je otac to javno objavio. Njegova je strategija bila objaviti slučaj kako bi Rusi cijenili Vladyslava kao zarobljenika i spasili mu život.Znao je kakvim je strahotama bio izložen njegov sin. U jednom trenutku tokom dječakovog tromjesečnog zatočeništva, Olehu je pokazan transkript svjedočenja bivšeg zatvorenika zatvora u kojem je držan Vladyslav. Ta je osoba preživjela dva tjedna mucenja koja je uključivala i seksualno nasilje. Gotovo odmah nakon što je njegov sin zarobljen, ruski oficir kontaktirao je Oleha kako bi započeo naporan proces pregovora za oslobađanje Vladyslava. Oficir je htio razmijeniti dječaka za određenu osobu, "odraslog građanina Ukrajine", kaže Oleh. Više detalja ne može otkriti, pa tako ni je li do te razmjene došlo.

Nakon 48 dana zatvora, Rusi su Vladyslava prebacili u hotel u okupiranom Melitopolju, gdje je proveo još 42 dana. Iako su uvjeti bili puno bolji - u sobi je bio WC i tuš - Vladyslav je još uvijek bio zatvorenik i nije bilo jasno hoće li ga pristati pustiti. Konačno, 4. jula, ruski pregovarač pristao je osloboditi Vladyslava - tri mjeseca nakon što je zarobljen. Oleh je bio zabrinut da bi se Rusi mogli predomisliti. Čak i kad ga je Vladyslav nazvao kasno 6. jula, rekavši da su Rusi rekli da će ga pustiti sljedeći dan, Oleh mu je rekao da se ne uzbuđuje previše.

Ali 7. jula Vladyslav je stavljen u jedan od civilnih automobila koji su se evakuirali iz Melitopolja. Kad je vidio svog sina kako izlazi iz automobila u području Zaporoške oblasti pod kontrolom Ukrajine, Oleh je rekao da je osjetio da se “dio njegovog srca vratio kući”. Tamo, na cesti nedaleko od naselja pod ruskom okupacijom, njih dvoje su nekoliko trenutaka stajali zagrljeni i plakali. Vladyslav se uspio vratiti kući. Iako je sada na sigurnom, nikada neće zaboraviti horore zatočeništva koje je preživio.

"Smrt, horor, uništenje - to je ono što (Rusija) predstavlja. Ništa više", rekao je Vladyslav.

Vidjeti svog sina živog i kod kuće s njim Olehu se čini kao osobna "pobjeda". "Sada nam treba pobjeda za zemlju", rekao je Oleh.