16.05.2023.

Lov na ruske ratne zločince. Ruski ratni zločini se istražuju u Jagidnom godinu dana 

Ovo je drugo proljeće u Jahidne od početka ruske okupacije. Ruske snage su se povukle iz sela 30. marta 2022. godine, ostavljajući iza sebe tijela ubijenih civila, leševe ljudi koji su umrli dok su se skrivali u podrumu i jedno selo u stanju šoka.
Grupa istražitelja došla je u Jahidne ubrzo nakon što je selo oslobođeno. Novinari su slijedili njihov primjer i svijet je saznao za užase podruma u Jahidne.
Ruske snage okupirale su selo 3. marta 2022. godine. Postavile su štab u lokalnoj školi i uselile se u kuće seljana. Većina seljana bila je primorana ostati u podrumu škole skoro mjesec dana, sve dok se Rusi nisu povukli iz Jahidne. Deset ljudi je umrlo od gušenja, nedostatka medicinske pomoći i nehumanih uslova.
U aprilu 2023. godine, godinu dana nakon oslobođenja Jahidne, spakovali smo primjerke TIME-a i otišli u Jahidne da ih damo ljudima koje smo intervjuirali za izvještaj koji je objavio TIME, a zatim u Černihiv, da saznamo kako se ratni zločini koje su počinile ruske snage u Jahidne istražuju. 
Put za Jahidne vodi duž autoputa E95. Prije ruske invazije, autoput, koji povezuje Kijev i Černihiv, bio je mjesto gdje su seljani mogli zaraditi dodatni novac prodajući voće, sadnice i pletene korpe. Prošlog proljeća, autoput – sa automobilima uništenim granatiranjem – bio je užasan prizor.
Godinu dana kasnije, stvari ponovo oživljavaju. Ispred spaljenog kafića stoje transportni kontejneri pretvoreni u male radnje, a kamioni se poredaju ispred njih u cik zore. Para se diže iz šoljica kafe, izduvni gasovi iz džipova dovezenih iz Evrope za ukrajinske oružane snage, a magla se spušta nad vodama rijeke Desne.
Mala, siva silueta pored kolica punih mladica je Nadija Radčenko. Nikada prije invazije ne bi pomislila da će to raditi: "Htjela sam se odmoriti i vidjeti svijet nakon penzionisanja." Njen život je jedan od mnogih koje je preokrenula ruska invazija.
Ruski vojnici opljačkali su Nadijinu kuću. Pucali su na podrum u kojem su se ona i njena porodica skrivali, prislanjajući im oružje uz glavu. Zatim je granata pala u Nadijino dvorište, ubila njenog muža i ranila nekoliko drugih seljana.Nadijini rođaci izgubili su kćerku u napadu. 

368 žrtava

Trojica vojnika koja su došla u kuću porodice Radčenko osuđena su u odsustvu na 12 godina zatvora zbog okrutnog postupanja prema civilima. Istražitelji su pronašli metke, čaure i municiju proizvedenu u Rusiji 1993. godine zaglavljene u zidovima Nadijinog podruma.
Smrt njenog muža zahtijeva pomniju istragu. Serhij Krupko, tužilac u Oblasnom tužilaštvu Černihiv, priznaje da je teško znati da li će se moći utvrditi ko je i odakle ispalio taj metak.
Krupko je prošlu godinu proveo istražujući ratne zločine koje su ruski vojnici počinili u Jahidne. U sefu u svojoj kancelariji drži ruksak koji pripada jednom od pripadnika ruske vojske, fascikle sa izjavama žrtava poredane su na vrhu sefa. Ukupno 368 ljudi, uključujući 69 djece, provelo je veći dio marta 2022. godine u podrumu škole u Jahidne. Prije ruske invazije u selu je živjelo oko 400 ljudi.
“Svaki dan na poslu bio je kao rad u call centru”, prisjeća se Krupko vremena koje je proveo tražeći svjedoke.
Istrage o Jahidne sastoje se od nekoliko segmenata. Prvo, činjenica da su civili držani u podrumu škole u nehumanim uslovima, zapravo kao živi štit. Drugo, okrutno postupanje prema civilima izvan podruma, u samom selu. Prije nego što su sve odveli u školu, Rusi su pljačkali domove ljudi, otvarali vatru na njih, ponižavali i zlostavljali ljude. Sve ove radnje krše zakone i običaje ratovanja. Treće, i konačno, su pogubljenja 11 muškaraca.
Nakon oslobođenja Jahidne, grupa istražitelja ostala je u selu sedam dana, uzimajući izjave od oko 200 seljana. Njihov glavni cilj je bio potvrditi činjenicu da su zločini počinjeni, da su ljudi zaista prisilno držani u podrumu škole. Seljani su svjedočili da su ruske trupe govorile ljudima da moraju ući u podrum "za njihovo dobro".
Moguće je da će odgovorni nastaviti tvrditi da su seljani dobrovoljno otišli u podrum, radi sopstvene sigursnosti. Ovo je argument koji je Andrej Timošenkov, ruski vojnik, naveo u Dnevniku preživjelog, filmu Suspilne. 
"Niko nije bio prisiljen ostati tamo", rekao je ukrajinskom novinaru. 
Kako bi dokazali da su podrumi stambenih zgrada sigurniji od podruma škole, istražitelji su obišli 13 podruma u Jahidneu. Često su to bile čvrste i robusne sobe sa betonskim podom veličine cijele kuće.
„Svaka osoba u školskom podrumu imala je otprilike isto toliko prostora“, pokazuje Serhij Krupko na kancelarijsku stolicu. "U međuvremenu, četvoročlana porodica bi imala 50 kvadratnih metara za sebe u sopstvenom podrumu. Tamo su imali hranu i peći koje bi ih zagrijale."

Fotografije i dokumenti

Istražitelji su tada počeli ispitivati uslove u kojima su ljudi držani u školskom podrumu. Prenaseljenost, gušenje, zabrana napuštanja podruma ili iznošenja tijela mrtvih napolje, strah od ubistva ili silovanja – tužilac i istražitelji bili su duboko užasnuti iskazima seljana.

„Mjesec dana nakon oslobođenja Jahidne, još uvek nisam mogao zamisliti da bi se ovako nešto moglo dogoditi“, kaže Andrij Prosniak, šef istražnog odeljenja Službe bezbjednosti Ukrajine u oblasti Černigov.
Nalazimo se u neobilježenoj zgradi (kancelarija Službe bezbednosti Ukrajine u Černigovskoj oblasti je granatirana drugog dana invazije, zgrada je izgorela, a istražitelji su sada smešteni u drugoj zgradi). Prosniak nam kaže da je istražni tim, čim je Jahidne oslobođen, "pošao tragom Rusa". Na kraju su pronašli dokumente koji su pomogli da se utvrdi identitet desetina ruskih vojnika.
Većina tih dokumenata bili su psihijatrijski kartoni koji se odnose na vojnike iz vojne jedinice broj 55115 sa sjedištem u Kizilu, glavnom gradu Republike Tuve, Rusija. Smještena u blizini mongolske granice, Tuva je najsiromašniji ruski region i, slučajno, rodno mjesto ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua.
Fotografije Kizila na Google mapama prikazuju sovjetske zgrade i budističke hramove. Traganje za slikama mjesta odakle su vojnici koji su došli u Jahidne često ne daje rezultate. To su udaljena naselja usred planina i stepa. Nije iznenađujuće da su mnogi od tih vojnika govorili lošije ruski od ljudi koji su živjeli u Jahidneu.
Psihijatrijski kartoni sadržavali su fotografije vojnika u boji i njihove lične podatke, uključujući visinu, težinu, podatke o rođacima, brojeve telefona i tako dalje. Pronađeni su i pasoši, vojne knjižice i tovarni list za kamion MAZ za period od 27.02.22. do 1.03.22.
Istražitelji su sve fotografije koje su pronašli pokazali seljanima. Ako su prepoznali pojedine vojnike, i svjedočili o zločinima koje su počinili, otvarali su se odvojeni predmeti. Jedan vojnik je, naprimjer, odveo čovjeka do ograde, ispitivao ga o položajima ukrajinskih snaga, bacio mu granatu pod noge i prijetio da će ga ubiti. Čovjek je pao na zemlju da se zaštiti, a vojnik se samo nasmijao.
„Ovakvi postupci su primjer torture i okrutnog postupanja prema civilima“, kaže tužilac Serhij Krupko.
U ovakvim slučajevima su bile žrtve, identificirani su počinioci, a postojali su i dokazi o počinjenom zločinu, što je činilo slučajeve lakšim za istragu od složenog slučaja pritvaranja 368 seljana. Presude za većinu ovih odvojenih slučajeva, kao što je slučaj porodice Radčenko, već su izrečene.

15 ruskih vojnika

U toku je istraga u slučaju zadržavanja lica u podrumu škole. Od aprila 2023. već je identifikovano 15 uključenih vojnika. Sudit će im se za prisilno odvođenje ljudi u podrum. Vojnici su pod prijetnjom i držeći ih na nišanu oružjem sproveli mještane sela do škole i tamo ih držali, ignorirajući njihove molbe da budu pušteni – sve kako bi ih koristili kao živi štit za zaštitu svoje komande od napada ukrajinskih oružanih snaga. Ruski štab nalazio se odmah iznad podruma u kojem su držani civili, na dva sprata škole i vrtića.

Ovako su tužioci formulisali obavještenja o sumnji za većinu od 15 vojnika iz vojne jedinice broj 55115, pozivajući se na Ženevsku konvenciju koja zabranjuje upotrebu civila u odbrani vojnih objekata.
Nekoliko vojnika je počinilo i druga kršenja zakona i običaja ratovanja. Redov Arian Hertek, koji je za vrijeme okupacije Jahidne imao 28 godina, bacio je dimnu bombu u podrum privatne kuće i prisilno zatvarao ljude u tom podrumu nekoliko dana.
Redov Bujan Dadarool, 33, seksualno je uznemiravao ženu držanu u školskom podrumu.
Redov Aigarim Monguš, 30, pucao je na kuće u kojima su bili ljudi i uperio pušku u grlo jednog stanovnika Jahidnea.
Sudeći po njihovim imenima, 14 vojnika bili su etnički Tuvanci ili pripadnici drugih neslavenskih etničkih grupa, a jedan je bio etnički Slaven.
Prema svjedocima, u školi su bili vojnici slavenskog porijekla. Oni su bili odgovorni za zatvaranje seljana u podrum, kreiranje rasporeda kada je ljudima dozvoljeno da koriste toalet i zabranu seljanima da sahranjuju svoje mrtve.
Seljani su dobro zapamtili pozivne znakove komandanta: Pauk i Klen. Svjedočili su da je Klen bio niži po činu od Pauka, ali su ga pamtili kao odgovornog za njihovu patnju.
"On je bio taj koji je oformio koncentracioni logor."
Rekao je da ako neko želi ići kući po hranu, mora otpjevati rusku himnu.
"Čovjek koji je imao rak pitao je može li dobiti lijek. Klen mu je rekao da se objesi."
Ovo je samo nekoliko fragmenata sjećanja stanovnika Jahidnea na Klena.
Ni Klen ni Pauk trenutno se ne nalaze među 15 osumnjičenih.

Gdje je Klen otišao?

Teško je utvrditi identitet ruskih komandanata, jer seljani često ukazuju na različite ljude. Istražitelj Andrij Prosniak kaže da je identificirano nekoliko osumnjičenih koji su mogli biti Klen i Pauk. Za sada, međutim, nema dokaza koji bi bez sumnje utvrdili identitet dvojice muškaraca.
Tužilac Serhij Krupko kaže da je u školi Jahidne bilo stacionirano nekoliko ruskih vojnih jedinica, sve u sastavu 41. kombinovane Armije, čiji su komandanti i komandanti jedinica stacioniranih u Jahidne odgovorni za ono što se dogodilo u podrumu škole. Selo je moglo biti zauzeto samo po naređenju ovih komandanata, a podjednako su odgovorni i za strahote koji su se tamo desile. 
Serhij objašnjava da Rusi nisu mogli napredovati od Jahidne, jer da su stigli do autoputa, bili bi slomljeni. Zato su ostali u selu, sakrili dio opreme u šumu, a dio smjestili u dvorišta ljudi, a dio kod škole. Sve u suprotnosti sa pravilima i običajima ratovanja, koji zabranjuju vojnicima da postavljaju vojnu opremu u ili blizu civilnih zgrada.
Očigledno je da je neko svjesno odlučio seljane držati u podrumu. Sasvim je nemoguće nesvjesno držati 350 ljudi u prostorijama vlastitog sjedišta cijeli mjesec. Ipak, potrebni su neoborivi dokazi da se dokaže krivica komandanta, naprimjer, snimci presretnutih razgovora ili vojnik koji je voljan da potvrdi da je izdato naređenje da se seljani zatvore u podrum i tamo drže.
Serhij kaže da bi se bez dokaza slučaj raspao čak i na ukrajinskom, a kamoli međunarodnom sudu:
 "Naš glavni cilj je da imamo nepobitne dokaze o njihovoj krivici. Da niko ne može sumnjati u njihovu krivicu, čak ni sami osuđenici. "

Svjedoci, godinu dana kasnije

Nakon povratka u Jahidne, poslije razgovora sa tužiocem i glavnim istražiteljem u Černihivu, posjetili seljane čije su priče objavljene u časopisu TIME.
"Jeste li sada u Jahidne? Želim da vam dam primjerak časopisa", poslao sam poruku jednom od muškaraca koji su intervjuirani o podrumu.
"Nisam tamo", uzvratio je. "Borim se."
Možete očekivati da bi boravak u podrumu skoro mjesec dana podijelio život osobe na "prije" i "poslije". Ali stanovnici Jahidnea ne osjećaju se kao da su stigli do "poslije". Među onima koji su bili zatvoreni, 14 njih se bori u ukrajinskim oružanim snagama, a osim toga, preblizu su Rusiji. 
Posjećujemo Tamaru Klimčuk u njenom domu. Ruske trupe su ubile njenog zeta, a njena kuća je izgorjela u ruskom granatiranju. U martu 2022. stajala je pored ulaza u školski podrum i gledala kako joj plamen guta cijeli dom, nesposobna nešto učiniti.
Kada je selo oslobođeno, Tamara je živela u ljetnjoj kuhinji, to su obično improvizovane građevine u baštama ljudi građene za kuhanje i čuvanje poljoprivrednih proizvoda ljeti. Građevinski radovi na njenoj kući počeli su tek krajem decembra 2022. Sada kuća ima krov i prozore, a građevinski radnici malterišu zidove. Tamarina kuća je ejdna od onih čiju rekonstrukciju finansira Vlada Latvije.
Tamara se nalazi na naslovnici TIME i arhivira časopis sa drugim isječcima iz novina, baš kao što je skupljala priče o vrtiću Jahidne. Tamara je bila direktor vrtića dugi niz godina.
Posjećujemo stan Olge Meniailo u susjednoj ulici. Ona je snimila čuvenu fotografiju podruma koju su objavili mnogi vodeći svetski mediji. Olga je vodila dnevnik, koji je prikazan Suspilneovom filmu.
Olga je slikala ljude u podrumu nakon ruskog povlačenja, kada je uspela izvući svoj telefon iz skrovišta. Za vrijeme okupacije bilo ga je nemoguće uzeti, jer su ruski vojnici zaplijenili ili uništili sve mobilne telefone koje su mogli pronaći.
Mnogi ljudi su ostali u podrumu prvog dana nakon što su se Rusi povukli, jer su im domovi opljačkani, uništeni ili na neki drugi način bili neupotrebljivi za stanovanje. Mnogi su se  osjećali sigurnije među drugim ljudima nego sami u svojim kućama, bojali su se da bi se Rusi mogli vratiti.

Olga je podijelila fotografiju na društvenim mrežama, uz kratki prikaz onoga što se dogodilo u Jahidne. Naravno, ona je postala prva osoba kojoj su se novinari obratili u to vrijeme. Olga nije odbila nijedan zahtjev za intervju, iako ponekad nerado proživljava događaje iz tog mjeseca. Kaže da je u početku bila preplavljena sećanjima na ono što se dogodilo u podrumu, ali sada mora posegnuti daleko i duboko da ih vrati, za šta je potreban trud. Kada novinari odu, ona danima ostaje u svijetu neželjenih uspomena.
Kako bi pobjegla od tih uspomena, ona se često vozi biciklom do svog mjesta koje predstavlja izvor snage - voćnjaka. U aprilu, stabla su plava nakon tretiranja rastvorom za kontrolu štetočina, razgranata kajsija stoji usred voćnjaka, kao mitsko drvo života.
Valentina Danilova je još jedna stanovnica Jahidne koju su novinari često posjećivali tokom protekle godine. Ona je bila žena koja je komadom uglja nacrtala kalendar na vratima podruma i pored njega ispisala imena ljudi koji su ubijeni. Fotografije tih vrata, kao i Valentinino pisanje, kružile su po cijelom svijetu. Proljetos su bili izloženi u New Yorku, u okviru izložbe o ratnim zločinima koje su počinile ruske snage u Ukrajini.
Valentina navodi zemlje iz kojih dolaze novinari koji su s njom razgovarali: Irak, Japan, Norveška, Njemačka i Francuska.
Ona nas srdačno pozdravlja, ali brzo postaje očigledno da je Valentina, kao i drugi u Jahidne, naučila cijeniti svoje granice i privatnost. Ne poziva nas u svoj dom, već nam šalje fotografiju na kojoj su ukrasi u obliku leptira kojim je Valentina prikrila tragove rata na plafonu svog stana.

Zločini bez zastarjevanja

Stanovnici Jahidne nalaze malo utjehe u presudama u odsustvu.
„Možda je to okrutno, ali bilo bi bolje znati da su mrtvi“, kaže Valerij Polhui o ruskim ratnim zločincima.
Valerij je morao komunicirati sa Rusima više nego iko drugi u podrumu. Imao je sreću da nisu znali da je bio predstavnik u lokalnoj vlasti. Rusi su ga vidjeli kako preuzima kontrolu nad pokušajima da uspostavi neki privid reda u podrumu te su ga postavili da bude "odgovoran za sve" i da posreduje između Rusa i onih koji se drže u podrumu.
Kada pitamo tužioca Serhija Krupka šta može kazati ljudima koji su razočarani suđenjima koja se vode u odsustvu, on odgovara odgovorom koji se čini izvučen iz epske sage: „Presude naših sudova su kao mač koji visi nad prestupnicima. U jednom trenutku mač će im pasti na ramena i obezglaviti ih."
Serhij dodaje da će istrage pomoći žrtvama da traže odštetu u budućnosti. Što se tiče počinitelja, ratni zločini ne zastarjevaju. Jednom osuđeni ostaju doživotno osuđeni.
Ratnim zločincima mogu suditi i drugi sudovi osim suda u Černjihovu – sudovi univerzalne nadležnosti. Ruskog ratnog zločinca može osuditi sud u Švedskoj ili Njemačkoj, kao što je bio slučaj sa sirijskim ratnim zločincima. I naravno, Međunarodni krivični sud u Hagu. MKS je 2. marta 2022. pokrenuo istragu o ratnim zločinima počinjenim u Ukrajini. U martu 2023. izdao je nalog za hapšenje Putina i ruskog ombudsmana za prava djece Marije Lvove-Belove zbog deportacije ukrajinske djece.
Serhij Krupko kaže da je MKS-u podnio nekoliko izvještaja o Jahidne. Zamjenik tužioca MKS-a nedavno je posjetio Jahidne, spuštajući se u sada poznati podrum. Tužilac i istražitelji MKS-a uvjereni su: slučaj Jahidne je ključni stub u procesuiranju ruskog rukovodstva za agresiju na Ukrajinu.
U maju će se održati prvo sudsko ročište za 15 Tuvanaca, u odsustvu. Istražitelji nastavljaju rad na identifikaciji komandira odgovornih za ono što se dogodilo u podrumu u Jahidne te na otkrivanju detalja pogubljenja koja su se dogodila u selu.
Jahidne je jedan od najupečatljivijih primjera sadizma za koji se pokazalo da su ruski vojnici sposobni na okupiranim teritorijama Ukrajine. Sjećanje na ono što se dogodilo u selu čuva se na različite načine. Nekoliko izložbi ispričalo je priču o "podrumu smrti" u Jahidne. Područno odjeljenje za kulturu želi osnovati muzej u lokalnoj školi. 
"Muzej naše patnje", prema riječima stanovnika Jahidne.
Neko je zasadio plavo cvijeće na mjestu gdje je pronađeno tijelo čovjeka kojieg su ubili Rusi.