Latvijci se pripremaju za završetak 'dugog mira'  

Kada je 2019. godine Latvija uvela svoj sveobuhvatni model odbrane, svijet je bio drugačije i sigurnije mjesto. Nikakva percipirana unutrašnja prijetnja transatlantskoj vojnoj saradnji nije mogla biti identificirana, a Rusija još uvijek nije pokrenula svoju invaziju za potpuno uništenje i osvajanje Ukrajine.

Gledajući unazad, moglo bi se reći da je isticanjem sveobuhvatne odbrane – ideje da svaki element društva mora biti angažiran na njenoj zaštiti – Latvija gradila suštinski stub svoje sigurnosne arhitekture, a drugi su bile Nacionalne oružane snage, NATO-ova kolektivna odbrana i međunarodna saradnja. Sada, skoro šest godina kasnije, čini se da je odluka bila vrlo dalekovida.

Godine sovjetske okupacije između 1940. i 1991. godine ostavile su trajan i negativan pečat ne samo na državnost, ekonomiju i stanovništvo Latvije, već i na njenu građansku kulturu. Sovjeti su učili svoje ljude, uključujući i one na okupiranim teritorijama, potpunom oslanjanju na državu, što je impliciralo da se od građana ne očekuje da preuzmu inicijativu, već da čekaju da država i Komunistička partija pokažu put.

Poslušnost je išla ruku pod ruku sa stečenim stavom bespomoćnosti. Istina je da se nisu svi pojedinci pokorili ovom pristupu, a latvijskom društvu nikada nije nedostajalo disidenata, ali uništavanje građanskog prostora ima svoje posljedice – jedna od njih je odbijanje preuzimanja odgovornosti za javno dobro.

Do promjene je došlo krajem 1980-ih, kada su se nacionalni pokreti u baltičkim državama usudili osporiti sovjetsku hegemoniju i povratili svoju nezavisnost uz pomoć Zapada.

Ali ekonomska previranja iz 1990-ih, koja su karakterizirala rastuća nejednakost i društvene napetosti, ukrala su mnogima ono malo samopouzdanja koje su uspjeli steći u godinama buđenja. U slučaju Latvije, rascjep između većine koja govori latvijski i manjine koja govori ruski (i naklonjena je Rusiji) još je bila vrlo opipljiva krajem 1990-ih, a to je dovelo do društva koje je bilo teško potaknuti na zajedničko djelovanje, a kamoli mobilizirati za odbranu.

Srećom za nas koji smo rođeni i odrasli u baltičkim državama neposredno prije ponovnog osvajanja nacionalne nezavisnosti, tih godina je, također, bio dugi mir na evropskom kontinentu. Mladi stanovnici Baltika iz 1990-ih, bili su slobodni da slijede svoje individualne (i individualističke) težnje, ne razmišljajući previše o potrebi da se osigura održivost naših društava izvan EU integracija i članstva u NATO-u. Vjerovalo se da će ih to učiniti sigurnim i prosperitetnim.

To raspoloženje se promijenilo sredinom 2000-ih, uz rastuću svijest da moderna demokratska državnost zahtijeva građane spremne da se bore za vladavinu prava protiv korupcije i oligarhije. Nakon prve ruske invazije na Donbas i Krim 2014. godine, pojavila se nova struja građanskog aktivizma — svijest da će Latvijci možda morati da brane svoju zemlju od Rusije i da se takva potreba može javiti za vrijeme našeg života.

Latvijski koncept odbrane (2023.) naglašava da „razumijevanje zajedničkih vrijednosti i jačanje građanskih aktivnosti i učešća čine osnovu za otpornost društva“ i predlaže „široko uključivanje građana i zajednica u odbranu“. Stvarna politika ne ispunjava uvijek ove uzvišene težnje, ali postoji nekoliko područja napretka: volontiranje za Nacionalnu gardu i služenje vojnog roka je u porastu, a civilno društvo je sve više zainteresirano za izgradnju otpornosti odozdo prema gore.

Potrošnja za odbranu porasla je na 3,45 posto BDP-a ove godine sa najnižih 0,9 posto u 2014. godini. Na putu je da dostigne pet posto do 2027. godine.

Posljednjih godina primjetan je porast građanske svijesti. Nakon vrhunca svog članstva 1990-ih, Nacionalna garda (Zemessardze) je doživjela smanjenje broja svojih dobrovoljaca, ali je do 2023. godine njihov broj ponovo porastao na 10.000.

Nema sumnje da će cilj od 12.000 pripadnika Nacionalne garde do 2027. biti lako nadmašen mnogo prije toga. U Nacionalnoj gardi ima mnogo ljudi koji govore ruski, jer stari etničke podjele postepeno ustupaju mjesto manje podijeljenom društvu. Ponovno uvođenje (ograničenog) vojnog roka 2023. godine naišlo je na podijeljena osjećanja u latvijskom društvu (Litvanija ga je ponovo uvela 2015. godine), ali nema manjka dobrovoljaca koji se pridružuju oružanim snagama.

Sveobuhvatna odbrana, međutim, nije samo povećanje broja ljudi spremnih da se naoružaju kako bi zaštitili zemlju. Riječ je prije svega o društvenoj otpornosti, koja se sastoji u svijesti o rizicima i spremnosti da se odgovori. Odgovor može biti vrlo specifičan i zahtijeva profesionalne vještine - npr. pridruživanje Jedinici za kibernetičku sigurnost Nacionalne garde, uz podršku Nacionalne institucije za odgovor na cyber incidente. Ili može biti mnogo šire, uključivanjem lokalnih zajednica u četvrtima velikih gradova poput Rige.

U martu ove godine pomagao sam u provođenju simulacija hibridne krize u dvije najveće općine Latvije — Rigi i Daugavpilsu. Iako razlika između njih dvije ne može biti veća na političkom nivou, u oba grada pronašao sam brojne organizacije civilnog društva koje su bile spremne osigurati da njihovo susjedstvo bude bolje pripremljeno za praćenje i sprečavanje rizika od sabotaže i dezinformacija.

Neke od ovih nevladinih organizacija aktivno uče osnove otpornosti na krize i sarađuju sa oružanim snagama. I sve više traže sličan odgovoran odnos od svojih općina, uključujući i one najbliže granicama Rusije i Bjelorusije.

Ključno je da ovaj zahtjev za koordinacijom i otpornim zajednicama podrže politički lideri na svim nivoima, kao i sve općinske administracije, izgrađujući društvenu otpornost odozdo prema gore.