Kremlj podriva Bosnu i Hercegovinu, prijeti da će raznijeti Zapadni Balkan
Rusija, uz podršku Kine, pojačava pritisak na Zapad na Balkanu, dok se region suočava sa najgorom krizom od 1990-ih. U Bosni i Hercegovini Srbi potkopavaju vladine agencije, prijete da će izgraditi vlastitu vojsku i proglasiti nezavisnost, dok Moskva odbija da prizna novog administratora...
Rusija, uz podršku Kine, pojačava pritisak na Zapad na Balkanu dok se region suočava sa najgorom krizom od 1990-ih. U Bosni i Hercegovini, Srbi potkopavaju vladine agencije, prijeteći da će izgraditi vlastitu vojsku i proglasiti nezavisnost, dok Moskva odbija priznati novog međunarodnog administratora, što podstiče krizu.
Sve to prijeti kolapsom zemlje i izbijanjem nove "vruće" faze sukoba.
Istovremeno, Rusija organizuje provokacije na Kosovu, a u Crnoj Gori prokremljanski "Demfront", koji je već imao aktivnu ulogu tokom pokušaja državnog udara, zaoštrava krizu vlasti, piše ruski medij The Insider.
Proteklih dana situacija na Balkanu je eskalirala do te mjere da je ponašanje Kremlja odigralo ključnu ulogu. Umjesto da igra ulogu mirovnjaka u regionu u kojem još uvijek tinjaju sukobi, Moskva aktivno pomaže da se ponovo otvore stare rane.
Pitanje je bilo posebno akutno u zemlji u kojoj je, činilo se, donedavno mirno rješenje bilo prilično uspješno - Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina - fitilj na buretu baruta
Mir u Bosni i Hercegovini zasniva se na sporazumima postignutim nakon rata 1990-ih, uključujući ujedinjenu vojsku, obavještajne službe i pravosudni sistem. Međutim, lider bosanskih Srba Milorad Dodik nedavno je zaprijetio povlačenjem iz Sporazuma, što je dovelo do neviđenog porasta tenzija. S tim u vezi, grupa američkih kongresmena pozvala je predsjednika Joea Bidena da uvede sankcije onima koji destabilizuju region, a 5. novembra je na Balkan stigao glasnogovornik američkog State Departmenta Gabriel Escobar u nadi da će riješiti krizu.
Dodikove nedavne inicijative mogle bi dovesti do potpunog uništenja državnih struktura: zajednička vojska, osnovana 2006. godine, jedna je od rijetkih karika koja povezuje tri nacionalne zajednice u zemlji – bosanske muslimane, Srbe i Hrvate.
Neki stručnjaci i političari ovih dana govore da je Bosna i Hercegovina na rubu kolapsa i da će to imati domino efekat u regionu. Istovremeno, neki eksperti vezuju rastuće tenzije sa politikom Srbije i ruskim uticajem.
Sjedinjene Američke Države odigrale su ključnu ulogu u okončanju bosanskog rata, koji je odnio skoro 100.000 života.
Washington je bio taj koji je inicirao potpisivanje Dejtonskog sporazuma koji definiše strukturu poslijeratne Bosne: zemlju čine dva odvojena entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska.
Dejtonski proces je već 26 godina predmet kontroverzi između političkih elita tri glavne zajednice u zemlji, koje imaju različite ideje o ulozi vladinih agencija, reformama i integracijskim procesima. Pokušaji stvaranja funkcionalnijeg modela nisu dali rezultata, a kontradikcije u taboru garanta mira, uključujući Rusiju, Sjedinjene Države i Evropsku uniju, utiču na efikasnost međunarodnih napora.
Nakon dugih diskusija, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je početkom novembra rezoluciju kojom se produžuje mandat evropskog mirovnog kontingenta EUFOR-a u Bosni, ali Rusija i Kina nisu dozvolile međunarodnom administratoru u Bosni, visokom predstavniku Christianu Schmidtu, da govori u New Yorku. York.
Štaviše, Moskva je, kako prenosi agencija DPA, zaprijetila da će blokirati rezoluciju o produženju mandata EUFOR-a ako se u dokumentu pomene visoki predstavnik.
Schmidt bi informisao svjetsku zajednicu o "stvarnoj prijetnji" pada Bosne i ulaska u rat. Prema njegovim riječima, ukoliko Dodik odustane od sporazuma o zajedničkoj vojsci, u Bosnu bi se trbao vratiti veći contingent međunarodnih mirovnih snaga.
Ovdje je sada samo 600 vojnika EUFOR-a, a nakon rata je ovdje poslano više od 60.000 vojnika pod komandom NATO-a.
Međunarodni administrator, čija je pozicija sadržana u Dejtonskom sporazumu, do sada je dva puta godišnje lično izvještavao Vijeće sigurnosti UN-a o situaciji u Bosni. Međutim, sada će biti problema sa tim. Sporovi oko međunarodnog prisustva eskalirali su krajem maja, kada Moskva prvi put u 26 godina nakon rata senzacionalno nije podržala imenovanje novog visokog predstavnika.
U znak podrške kandidaturi bivšeg ministra poljoprivrede SR Njemačke Christiana Schmidta, sve zemlje uključene u Upravni odbor Vijeća za implementaciju Mirovnog sporazuma, osim Rusije, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, kao i država koja predsjedava Evropskom unijom, Evropskom komisijom i Organizacijom islamske konferencije koju predstavlja Turska.
Kasnije, nakon što je dobila podršku Pekinga, koji nije bio uključen u bosanskohercegovačko rješenje, ruska diplomatija je Vijeću sigurnosti UN-a dostavila rezoluciju u kojoj se sporazum o Schmidtovoj kandidaturi dovodi u vezu sa prijevremenim ukidanjem pozicije visokog predstavnika 2022. godine. Vremenom, Rusija i Kina, koje su joj se pridružile, već su pokušale ukinuti posebna ovlaštenja koja omogućavaju međunarodnom administratoru da donosi obavezujuće odluke i otpušta zvaničnike i sudije bez prava žalbe.
Niko nije podržao rusko-kinesku rezoluciju u julu.
Nakon što je Schmidt preuzeo dužnost 1. augusta, Moskva i Peking su proglasili njegovu nelegitimnost i odbili da sarađuju s njim. Ovakav stav dvije sile dao je Dodiku vjetar u leđa za njegovu separatističku retoriku.
Prijeti da će Schmidtu suditi kao prevarantu, a uprkos javnoj podršci koju su SAD i EU dale novoj međunarodnoj administraciji, Dodik tvrdi da su "velike sile pristale da unište Ured visokog predstavnika".
Dodik svoje napade na međunarodnu administraciju, sa kojom je, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, dužan da sarađuje, dopunjuje uvredama i provokativnim izjavama na račun političkih protivnika.
Tako je nedavno u zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Sarajevu organizirao skup uz harmoniku i alkohol, pjevajući nacionalističke pjesme.
Dodik i genocid
Dok SAD i Evropska unija pozivaju bosanske Srbe da prekinu bojkot državnih organa i vrate se na posao, Moskva i Beograd uzdržali su se od ovakvih izjava i generalno kritikovanja Dodika. Istovremeno, Beograd je jedna od tri strane Dejtonskog sporazuma, a Moskva je jedan od njegovih garanata, a ovim dokumentom se zabranjuje svaka akcija ili prijetnja koja dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.
Za Dodikove političke protivnike u srpskom taboru separatistička obećanja su put u nepoznato koji prijeti miru i stabilnosti. Političari u Sarajevu njegovo djelovanje nazivaju neustavnim neredom. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je 18. oktobra najavilo pokretanje istrage protiv Dodika, ali nije poznato zašto.
Formalni razlog Dodikovog bijesa i bojkota državnih organa bilo je proglašenje, na prijedlog Schmidtovog prethodnika ne mjestu visokog predstavnika Valentina Inzka, izmjena Krivičnog zakona, koje podrazumijevaju do pet godina zatvora za negiranje genocida i drugih zločina.
To se prije svega odnosi na masakre muslimana u Srebrenici 1995. godine, koje je Međunarodni sud pravde 2007. godine proglasio genocidom.
Sam Dodik, koji je na vlast došao krajem 1990-ih zahvaljujući podršci zapadnih zemalja, ranije je govorio da je činjenica da je u Srebrenici bio počinjen genocid, ali je postepeno odstupio sa te pozicije, zahtijevajući novu istragu.
U Republici Srpskoj nije uobičajeno govoriti o zločinima koje su počinili Srbi, jer se to smatra nepatriotskim.
Dodik je posljednjih godina negiranje genodica u Srebrenici i marginalizaciju neprijateljskih žrtava učinio važnim dijelom svoje političke retorike. To izaziva bijes i osudu bosanskih muslimana i Hrvata, kao i SAD i EU.
Moskva pomaže Dodiku koliko može: Rusija je 2015. u Vijeću sigurnosti UN-a stavila veto na rezoluciju kojom se osuđuje genocid, iako su ruske vlasti više puta koristile tragediju u svojim izjavama, govoreći o sukobima u Gruziji i Ukrajini. Naprimjer, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je u augustu 2008. da "naši mirovnjaci neće dozvoliti da se u Južnoj Osetiji ponovi ono što se dogodilo u Srebrenici,
kada holandske mirovne snage nisu mogle spriječiti genocid". Kasnije je Moskva, kao i Dodik, odbacila tu riječ.
Eksperti različito procjenjuju posljedice trenutne krize. Neki misle da se Dodik neće usuditi ići do kraja i da neće proglasiti nezavisnost, a njegova bučna retorika samo ima za cilj da skrene pažnju ljudi sa teške ekonomske situacije i velike korupcije. Drugi smatraju da je Dodik, zajedno sa liderom hrvatskih nacionalista Draganom Čovićem, bliži nego ikad uništenju bosanske države, te da je ovdje sasvim moguć sukob, ali ne tako velikih razmjera.
Postoji i mišljenje da će Dodik uskoro biti suočen sa ozbiljnim sankcijama i napuštanjem političke scene. Neki ne isključuju da će, poput porodice bivšeg predsednika Srbije Slobodana Miloševića, morati da traži politički azil u Rusiji. Međutim, za sada nema govora o azilu. Moskva, barem na nivou propagande, aktivno pomaže Dodiku, uništavajući autoritet visokog predstavnika opravdavajući njegove napore da uništi ujedinjenu vojsku.
Provokacije na Kosovu
Moskva pokušava da ostane veoma aktivna u još jednoj kriznoj oblasti - Kosovu. Sve godine koje su prošle od proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine, Rusija je ostala na čelu protivnika Prištine, diskreditujući kosovsku političku elitu i igrajući uz retoriku moći koja dolazi iz Beograda. Krajem oktobra, dva ruska diplomata su deportovana sa Kosova "zbog aktivnosti koje narušavaju nacionalnu sigurnost i ustavni poredak".
Radi se o službenicima prištinske kancelarije Ambasade Rusije u Srbiji, gde radi oko 10 diplomata. Na Smolenskom trgu je odluka kosovskih vlasti nazvana "ozbiljnom provokacijom". Prema izveštajima kosovskih medija, ranije ove godine, jedan od onih kojima je u Prištini uskraćeno gostoprimstvo, Aleksej Krivošejev, deportovan je iz Albanije.
Prije toga je radio u ruskoj ambasadi u Skoplju, gdje je navodno komunicirao sa protivnicima prozapadnog premijera Zorana Zaeva. Rusija je često nazivana neprijateljskom zemljom na Kosovu zbog njene podrške politici Srbije i aktivne kampanje protiv Kosova koju Moskva vodi na raznim međunarodnim platformama.
Neki stručnjaci ne isključuju da će Beograd i Moskva pokušati da okupiraju severne dijelove Kosova pod izgovorom zaštite lokalnih Srba. Međutim, ovaj scenario ostaje hipotetički.
Zvanični Beograd ima vezane ruke sporazumima sa NATO-om koji ga sprečavaju da šalje trupe na Kosovo. Moskva nema vojnu polugu u regionu i njeni glavni instrumenti u tom pogledu su uticaj kroz crkve, demonstracija svoje moći i antialbanska propaganda diplomatskim kanalima i kontroliranim medijima.
Jedan od najnovijih primera izazivanja mržnje i širenja dezinformacija na diplomatskom nivou odnosi se na događaje krajem septembra - početkom oktobra, kada je eskalirao spor oko registarskih tablica između Beograda i Prištine. Ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Botan-Harčenko kasnije je javno izjavio
da je ciela priča bila "namenjena etničkom čišćenju", iako nema dokaza koji bi to potkrijepili. Također, Botan-Harčenko je zajedno sa ministrom odbrane Srbije Nebojšom Stefanovićem obišao i jedinice Vojske Srbije u pripravnosti na granici sa Kosovom. Iako su mnogi osudili dramatičnu igru mišića, prisustvo nuklearne sile u blizini Kosova usred krize trebalo je da izazove strahove u regionu. Tako Moskva, koja je nakon 2008. ostala bez uloge posrednika, dobija neke poene.
Na Kosovu, Moskva nema slobode s obzirom na neprijateljsko okruženje i snažno prisustvo SAD i EU, ali je njen uticaj očigledan na globalnom nivou. Glavna poruka Rusije je njena spremnost da iskoristi pravo veta na pitanja koja se odnose na budućnost Kosova. Tako će vrata međunarodnih organizacija ostati zatvorena još dugo vremena za Kosovo.
Iako je Beograd više puta nagovijeestio svoju spremnost da ukine blokadu nezavisnosti Kosova kako bi ubrzao evropske integracije, izgleda da Moskva neće to učiniti. Njeni strateški ciljevi na Kosovu, kao iu Bosni, povezani su sa protivljenjem proširenju NATO-a.
Retorička pomoć Beogradu u odbrani njegovog teritorijalnog integriteta osigurava Moskvi uporište na teritorijama naseljenim Srbima kako bi unaprijedila svoj uticaj u ovom dijelu Balkana.
Crnogorska kriza - prokremljanska stranka želi osvetu
Rusija je posljednjih godina aktivno uključena u političke i vjerske sukobe u Crnoj Gori, usred dugotrajnih vladinih kriza i sporova oko statusa Srpske pravoslavne crkve u toj zemlji.
Moskva je više puta otvoreno iznosila svoje preferencije, oštro kritikujući politiku predsjednika Mila Đukanovića i podržavajući nacionalistički Demokratski front, koji suštinski ne priznaje crnogorsko državljanstvo.
Ministarstvo vanjskih poslova Rusije, Ruska pravoslavna crkva, kao i državni i konzervativni mediji dugi niz godina vode kampanju za diskreditaciju Đukanovićevog režima. U toj kampanji učestvuju političari i "analitičari" na Balkanu, povezani sa ruskim vlastima i njihovim propagandnim strukturama.
Politička kriza u Crnoj Gori je posljednjih dana ušla u akutnu fazu zbog nove ofanzive "Demfronta".
Premijer Zdravko Krivokapić bio je na rubu ostavke nakon što je Demfront, koji je ranije podržavao stručnu vladu, najavio da je potrebno izabrati novu vladu.
Lideri DF-a najavili su 1. novembra da će smatrati nelegitimnim sve prijedloge Vlade za parlament, uključujući i Nacrt budžeta, koji bi prema njima trebalo da predloži nova vlada. Demfront, koji ima značajnu težinu u koaliciji koja je pobijedila na izborima 2020., želio bi ući u vladu. Međutim, ova opcija izaziva zabrinutost u Briselu, gdje smatraju da će usporiti reforme vezane za evropske integracije.
Neki stručnjaci strahuju da bi politička situacija mogla izmaći kontroli i da će poluge moći pasti u ruke proruskih i antizapadnih snaga. Podsjetimo, "Demfront" je 2016. godine bio u središtu skandala zbog navoda o pokušaju državnog udara, gdje je najaktivniju ulogu imao GRU Ministarstva odbrane Rusije. Prema navodima tužilaštva, dvojica Rusa, Eduard Širokov (Šišmakov) i Vladimir Popov (Moisejev), su u Srbiji 2016. godine organizovali grupu srpskih militanata koji su navodno izazivali krvoproliće u Podgorici
tokom mitinga ubrzo nakon glasanja. Cilj je bio zauzeti parlament i druge institucije, osigurati uspon Demfronta na vlast i spriječiti Crnu Goru da uđe u NATO. Državni udar nije uspio, zavjerenici su uhapšeni, a Crna Gora je na kraju uspješno ušla u NATO.
Odnosi Rusije sa Crnom Gorom konačno su se pogoršali nakon pripajanja Podgorice sankcijama Zapada uvedenim nakon aneksije Krima. A 2015. godine politički dijalog je zapravo prekinut.
Uoči ulaska Crne Gore u NATO, rusko Ministarstvo vanjskih poslova optužilo je crnogorsku političku elitu za izdaju Đukanović je više puta izjavio da se Rusija otvoreno miješa u stvari njegove zemlje, pokušavajući da je destabilizuje i skrene sa evropskog puta.
Uz to, Moskvu je proglasio odgovornom za nerede na dan ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju 5. septembra.
Sa druge strane, rusko Ministarstvo vanjskih poslova i Ruska pravoslavna crkva optužili su Đukanovića za "stvaranje vještačkog sukoba". Mitropolit volokolamski Ilarion nazvao je Đukanovića "crnogorskom sramotom".
Međutim, nije teško vidjeti kroz kontrolirane medijske i diplomatske izjave da je Moskva uzrok vjerskih podjela, što političku klimu čini još toksičnijom. Poput lokalnih nacionalista, ruska propaganda daje prednost etničkoj pripadnosti i religiji, povezujući ih sa pitanjima vanjske politike.