Kina više nije racionalan akter i to ih čini tako opasnim

Sve je moglo biti drugačije. Da je Kina održala dostojanstvenu šutnju zbog posjete predsjednice  Predstavničkog doma Sjedinjenih Američkih Država Nancy Pelosi Tajvanu - otočkoj demokratiji koju Komunistička partija Kine (KPK) smatra odmetničkom provincijom - posjeta bi u Kini teško bila primjećena i KPK bi mogla nastaviti sa pripremama terena pod njegovim uslovima i vremenskom okviru.

Umjesto toga, KPK nisu učinili racionalnu stvar. Napravili su veliku buku oko posjete – upozoravajući na najgore moguće posljedice – i raspirivši hipernacionalizam među kineskim narodom. Peking je mislio da će ponovljeni govor o "igranju sa vatrom" prestrašiti Washington. Kada to nije uspjelo, KPK su se našli u ćošku, nesposobni da presretnu avion kojim je letjela Pelosi, a da ne izazovu veliku krizu i nakon toga su izgubili obraz pred svojim ljudima.
Mnogi kineski građani su sada ljuti što je KPK oštro govorila, ali učinila malo. Sada se mora vidjeti da KPK radi nešto, ne samo za Tajvan, već i da umiri svoj narod, ne samo ispaljivanjem projektila u more. Ovo se teško čini racionalnim, ali KPK mora nekako održati kredibilitet među kineskim građanima.
Narodnooslobodilačka armija Kine uspostavlja novo normalno i standard za zastrašivanje, testirajući svoje sposobnosti, kao i odgovore Tajvana.
„Rezanje salame“ može biti nova strategija, plus izgradnja neophodne infrastrukture za moguću buduću invaziju, kao što Narodnooslobodilačka armija Kine radi na kineskoj granici sa Indijom. Vojne operacije od posjete Pelosi izgledaju sumnjivo, kao praksa blokiranja Tajvana na moru i u zraku, što je možda uvod u invaziju punih razmjera, za koju neki analitičari smatraju da bi mogla biti veoma brza.
Međutim, zapadni posmatrači još uvijek primjenjuju previše logike na situaciju, zanemarujući snažnu emotivnu želju KPK da stekne kontrolu nad Tajvanom.
Za vođu, Xi Jinpinga, dovođenje Tajvana pod vlast Pekinga je njegova šansa da nadmaši prethodne vođe KPK, dobije dominaciju na Pacifiku i – u njegovim očima – učini Kinu ponovo cjelovitom.
Kao i kod posjete Pelosi, nakon što su kineskoj javnosti rekli da će Tajvan na kraju doći pod kinesku kontrolu, KPK ne može zauvijek čekati da zaključi dogovor.
Nemojte misliti da Ukrajina odvraća Kinu. I tu je KPK sebe satjerala u ćošak govoreći o uspjehu Rusije. Ono što je najvažnije, manje je važno može li kineska Narodnooslobodilačka vojska napasti Tajvan i pobijediti, nego da li KPK misli da može pobijediti i da li KPK smatra da mora djelovati kako bi sačuvala obraz ili odvratila pažnju od domaćih problema.
Nasuprot tome, samozadovoljstvo je najveća slabost zapada. Ne samo da je ponašanje KPK signaliziralo element nepredvidljivosti, već ovo nije kineska Narodnooslobodilačka vojska iz 1980-ih. Sa mornaricom koja je sada veća od američke – čija vojska zavisi od Kine za određene kritične materijale – kineska Narodnooslobodilačka vojska sada pokušava napraviti skokove naprijed u smislu tehnologije kako bi ubrzala sustizanje američke vojske, dok gradi svoje nuklearne zalihe.
Istina, Tajvanski moreuz je teško preći veći dio godine, ali ne cijeli. Istina, Pekingu bi trebalo mnogo osoblja da zauzme Tajvan, ali kineska Narodnooslobodilačka vojska ima osoblja više od bilo koga (dva miliona aktivnog osoblja, 500.000 rezervi i ko zna koliko rezervnog sastava  i plaćenika u Kini i savezničkim zemljama).
Potrebno je promijeniti stanovište sa kojeg se gleda. Je li reakcija na posjetu Pelosy bila potpuno racionalna? Da li je Zero COVID potpuno racionalan? Da li je otuđenje Kine od svijeta potpuno racionalno?
Ako ne, zašto bi se onda KPK ponašali racionalno i predvidljivo u budućnosti? Gubitak obraza nije za zabavu. KPK neće nužno biti predvidljiv i racionalan akter u budućnosti, i to je ono što ih čini tako opasnim.