Kina se nastavlja kladiti na pogrešne političare

Odnosi Pekinga u srednjoj i istočnoj Evropi se raspadaju.

Tokom 2010-ih, mnoge zemlje u Centralnoj i Istočnoj Evropi (CEE) su se takmičile da postanu „kapija Kine u Evropi. Danas, niko ne pokušava osvojiti tu titulu. Kina je izgubila region Centralne i Istočne Evrope – ne samo zato što Peking nije znao kako pravilno upravljati svojim odnosima sa zemljama iz regiona, već, što je najvažnije, jer je te odnose uglavnom gradio preko lidera na vlasti.
To je u suprotnosti sa tradicionalnim pogledom na kinesku diplomatiju i način izgradnje bilateralnih odnosa, koji bi trebao naglasiti široko njegovanje lokalnih elita koje nadilazi domaću politiku, omogućavajući dugoročan uticaj čak i nakon smjene vlasti. U Centralnoj i Ističnoj Evropi, međutim, Kina se kladila se na određene političare — a nemiri demokratije su u velikoj mjeri izbacili njene favorite sa vlasti.
Kineska strategija prema Centralnoj i Istočnoj Evropi je dugo vremena bila da izgradi veoma bliske veze sa onim političarima koji su već pokazali prokineski stav. Ovaj pristup je doživio vrhunac 2010-ih, ubrzo nakon uspostavljanja regionalnog foruma za saradnju sa Kinom, mehanizma 16+1. Ali to je, također, uvuklo Kinu u unutrašnje političke debate u regiji u kojoj su negativna sjećanja na komunizam još uvijek sirova i kontroverzna. Sada se politički pejzaž promijenio na štetu Kine, a nedavni izbor Petra Pavela za predsjednika Češke je posljednji pomak u tom smjeru.
Kina je u protekloj deceniji imala bliskog i odanog prijatelja u Pragu, u liku bivšeg predsjednika Miloša Zemana. Iako je pokušala pridobiti i nekoliko drugih političara, nije uspjela steći široku popularnost.% Sada kada je Zeman došao do kraja mandata, Kina je ostala bez prijatelja na vlasti, ali sa zemljom koja postaje sve kritičnija prema Pekingu.
Politički padovi, naravno, mogu ići u oba smjera. Zeman je nekada bio veoma blizak prijatelj Kine, toliko blizak da je 2015. imenovao kineskog biznismena Ye Jianminga za svog počasnog savjetnika za Kinu. Ye je bio predsjednik CEFC China Energy, kompanije koja je u kratkom vremenskom periodu postala glavni kineski investitor u Češkoj, a istovremeno je objelodanila i buduće investicije. Međutim, ne samo da se mnogi od ovih projektnih prijedloga nikada nisu ostvarili, već je 2018. Ye uhapšen u Kini i optužen za korupciju. 
Ali ovaj mali zastoj nije obeshrabrio Zemana od njegove podrške Kini. Iako je jednom kritizirao Kinu što nije ispunila svoja obećanja Češkoj, nastavio je održavati toplim mjesto Kine na tadašnjem samitu 17+1 i čak je zaobišao Ministarstvo vanjskih poslova i češku vladu u ličnim odnosima sa Pekingom .
Zeman je možda bio prijatelj, ali češko društvo se kretalo u suprotnom političkom smjeru, sa prozapadnim glasačima i političarima koji povezuju Kinu sa Zemanom i drugim političarima koji se smatraju korumpiranim ili kontroverznim. Zemana je sada zamijenio bivši general Petr Pavel, koji je 2018. rekao da Kina, zajedno sa Rusijom, predstavlja veću prijetnju sigurnosti Češke od terorizma. Pavel, bivši predsjedavajući Vojnog komiteta NATO-a, nije gubio vrijeme nakon izbora na mjesto predjenika. Telefonski je razgovorao, sa tajvanskim predsjednikom Tsai Ing-wen-om, pošto je Tajvan u nekoliko zemalja srednje i istočne Evrope viđen kao prijatelj i protivteža Pekingu. Budući da je češka Vlada već zauzela kritički stav prema Kini, Peking je izgubio ono što je nekada smatrao prijateljskom prijestolnicom u regiji, onu koju je kineski predsjednik Xi Jinping posjetio 2016.
Isti obrazac se ponovio u zemljama kao što su Rumunija i Grčka. U Bukureštu, mandat Viktora Ponte kao premijera (2012-2015) doveo je do najboljeg trenutka rumunsko-kineskih odnosa od pada komunizma, kao i odnosa između Kine i samog Ponte. Prema izvoru upoznatom sa tim odnosima, Ponta je podsticao snažne, ali manje institucionalizirane odnose između svoje administracije i Kine, ponekad zaobilazeći Ministarstvo vanjskih poslova.
Kina je bila zadovoljna ovim aranžmanom sve dok su Pontine akcije odgovarale njenim interesima. Činilo se da je Ponta uspio. Tokom tadašnjeg samita 16+1 2013. u Bukureštu, Rumunija je potpisala niz sporazuma sa Kinom u vrijednosti od oko 8,7 milijardi dolara. Ponta je, također, učestvovao na svim samitima 16+1 koje je mogao i javno je lobirao u korist Kine kad god je Peking pomenuo u diskusiji. Ali Pontinu ljevičarsku stranku, Socijaldemokratsku partiju, mnogi su u javnosti vidjeli kao korumpiranu i pretjerano povezanu sa bivšom vladajućom Komunističkom partijom. Njegova premijerska karijera okončana je nakon masovnih protesta nakon tragičnog požara u noćnom klubu.
Nakon što je Ponta otišao, odnosi sa Kinom počeli su se narušavati, naišli su samo na kratak prekid kada je na vlast došla još jedna ljevičarska premijerka, Viorica Dancila. U međuvremenu, svi dogovori promovirani 2013. su napušteni, a nakon pojave tenzija između Sjedinjenih Država i Kine, a potom i ruske invazije na Ukrajinu, Kini su u velikoj mjeri zatvorena vrata u rumunskoj politici na visokom nivou. 
U međuvremenu, u Grčkoj, Alexis Tsipras, premijer od 2015. do 2019. godine, bio je entuzijastičan podržavalac Pekinga. Tsiprasje 2019. godine, bio među rijetkim evropskim liderima koji su učestvovali na drugom forumu Pojas i put, zamišljao Grčku kao “most” između Zapada i Istoka, veoma željan da razvije bliže odnose sa Kinom. Iste godine, Grčka se pridružila tadašnjem mehanizmu 16+1, koji je potom postao mehanizam 17+1. Još 2016. godine, brodarska kompanija COSCO kupila je 67 posto udjela u Pier I u luci Pirej, dok je iste godine Grčka odlučila ne potpisati zajedničku izjavu EU o Južnom kineskom moru, zauzevši isti stav kao i Mađarska.
Međutim, nakon što je Tsipras napustio funkciju, nova grčka vlada nije bila toliko zainteresirana za saradnju sa Kinom. Naprimjer, 2021. Grčka je odbila biti domaćin samita 17+1 2022, pozivajući se na niz izgovora, iako su postojeće ekonomske veze, poput luke Pirej, spriječile dublji prekid.
U Češkoj, kao u Rumuniji ili Grčkoj, Kina se previše fokusirala na odnose sa liderom na vlasti i nije ulagala dovoljno u diversifikaciju svojih elitnih veza ili podršku javnosti. Naprotiv, u bivšim komunističkim zemljama Centralne i Istočne Evrope, nije uspjela shvatiti da bi veliki dio stanovništva – i političkih partija koje su ih predstavljale – postali kritični prema Kini ako bi se smatrala previše bliskom liderima i sa slikama koje asociraju na populizam, autoritarizam ili korupcija.

Isto se dogodilo čak i u Mađarskoj, gdje je premijer Viktor Orban barem ostao na vlasti. Ugodne veze između Orbana i Kine, u kombinaciji s optužbama za korupciju u nekim sporazumima sa Kinom, proširile su bijes opozicije prema Orbanu i Pekingu. Za sada, Orban i Kina imaju simbiotski odnos. Orban koristi dobre odnose svoje zemlje sa Kinom kako bi iskoristio svoj uticaj unutar EU, dok Kina koristi Mađarsku da se hvali svojim međunarodnim uspjesima i zadrži neke evropske saveznike.
U obližnjoj Srbiji priča o lideru je slična. S vremena na vreme, Vlada Srbije naziva Xija „bratom“, predsjednik Aleksandar Vučić ljubi kinesku zastavu ili se odnosi opisuju kroz narativ „prijatelji okovani gvožđem“. Vučićev brak sa Xijem je dobro poznat u CIE i bio je plodonosan za predsjednika Srbije, ali je u Srbiji, kao i u Mađarskoj, opozicija počela da kritizirati prisustvo Kine u zemlji, a u budućnosti postoji rizik da Kina ima nema prijatelja u regionu, a nekada je izgledalo da ih je region pun.
U regionu CIE, odnosi Pekinga sa liderima na vlasti – koji su u mnogim slučajevima pokazivali autoritarne ili korumpirane prakse – nanijeli su štetu Kini, transformirajući je iz diplomatskog u političkog subjekta. Na ovaj način, Kina se pretvorila u metu za prozapadne segmente CIE — većinu u većini zemalja.
U drugim regijama svijeta, Kina je bila uspješnija, bilo održavanjem čvrstih veza s autoritarnim vladama ili širenjem dosega među političkim elitama ili uspostavljanjem ekonomskih veza koje mogu izdržati promjenu vlasti. Ali nedostatak interesa Pekinga da se angažira sa zemljama u cjelini, u izgradnji institucionalnih odnosa i udvaranju javnom mijenju u regionu CIE sugerira da Kini nedostaje stvarno razumijevanje kako funkcionira demokracija i kako izgraditi dugotrajne veze koje idu dalje od nekoliko političara naklonjenih Kini. To, također, pokazuje da umjesto dugoročnog razmišljanja, Peking preferira lakša kratkoročna rješenja, u vidu nekoliko političara u koje može vjerovati, a za koj nije potrebno mnogo muke da ih privuče.
Iz godine u godinu, politički pejzaž u srednjoj i istočnoj Evropi se mijenja, a tako i pozicija Kine u regionu. Od 16 prijatelja u regionu CIE za koje se činilo da ih ima 2012. godine, Kina rizikuje da jednog dana ostane bez zemlje koju bi mogla nazvati prijateljem.