Kidnapovanje kao oružje rata: Oteta djeca Ukrajine

Kremlj zarobljava ukrajinske dječake i djevojčice, sa namjerom da ih pretvori u ruske državljane. Porodice se bore da vrate svoju djecu.

Sivi je dan krajem marta, a Natalia Žornih i njen sin Artem upravo su se vratili u svoju domovinu preko bjeloruske granice. Majka vuče kofer pored muškaraca u uniformama, zahrđalih tenkova i betonskih piramida do ukrajinskog sela Domanove. Zatim brizne u plač.
Put ju je vodio stotine kilometara - preko Ukrajine, Poljske, Bjelorusije i Rusije do okupiranog regiona Luganska. I nazad. Ali uspjela je. Ova 32-godišnjakinja, žena sa jarko crvenom kosom, uspela je vratiti svog 15-godišnjeg sina.
Ruski okupatori su oteli dječaka, a majka i sin su bili razdvojeni šest mjeseci. Na graničnom prelazu Žornih opisuje svoju očajničku potragu za sinom dok puši jednu cigaretu za drugom. Artem, sa kapom navučenom duboko preko lica, stoji pored nje i šali se. Prošlo je dosta vremena otkako su se Žornih i njen sin mogli smijati zajedno.
Prema podacima ukrajinskih zvaničnika, najmanje 19.500 djece odvedeno je u ruske internate ili hraniteljske porodice od početka rata. Većinu vremena roditelji ni ne znaju gdje su im djeca nestala. Kijev kaže da je do sada uspio vratiti samo 328 otetih dječaka i djevojčica.
Tužna je tradicija upotrebe djece kao oružja u ratu. Tokom Drugog svjetskog rata, nacisti su krali poljsku djecu da bi ih "germanizirali". U sukobima poput onog u Demokratskoj Republici Kongo, djeca su kidnapovana da bi se koristila kao vojnici. Često se ova taktika koristi kao sredstvo za prisiljavanje roditelja na razgovor ili za njihovo demoralizirnje. Najviše od svega, međutim, cilj je da se jednoj zemlji otme budućnost.
Sada je Rusija ta koja otima djecu pred očima svjetske javnosti u razmjerima koje godinama nisu viđene u Evropi.
Karim Khan, glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda, smatra da Kremlj želi "trajno udaljiti ovu djecu iz njihove vlastite zemlje" i nedavno je izdao naloge za hapšenje Putina i Marije Lvove-Belove, njegove povjerenice za prava djeteta. Sud je njih dvoje optužio da snose ličnu odgovornost za otmicu ukrajinske djece.

Kidnaper se predstavlja kao pomagač

Za ruskog predsjednika Vladimira Putina takve optužbe su neosnovane. Od početka rata on tvrdi da postoji potreba da se zaštiti "potlačeno" stanovništvo koje govori ruski jezik. Ruski vojnici, insistira on, "evakuiraju" ukrajinske civile - a navodno spasavanje ukrajinske djece slavljeno je u ruskim medijima.Kidnaper se predstavlja kao pomagač.
Kremlj ne krije ni činjenicu da namjerava od ukrajinske djece napraviti građane Rusije. Zaista, Putin je potpisao dekret krajem maja 2022. kojim je omogućeno ubrzanje naturalizacije djece iz Ukrajine koja su štićenici države. U ime djece mogu se prijaviti hranitelji pa čak i direktori sirotišta, domova ili socijalnih službi.
Čineći to, Putin koristi činjenicu da, u odnosu na broj stanovnika zemlje, u Ukrajini ima više djece u sirotištu ili hraniteljstvu nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Mnoga od ove djece čak nisu ni siročad. Umjesto toga, možda imaju roditelje koji su ovisni o alkoholu ili drogama ili su jednostavno previše siromašni da bi bili u mogućnosti brinuti se o svojoj djeci. UNICEF je u prošlosti kritizirao uvjete u ukrajinskim domovima, a rat je samo pogoršao problem. U metežu borbi, odgovorne vladine agencije izgubile su trag hiljadama djece.
Uključujući Artema, koji je – kako njegova majka objašnjava – proveo poslednjih nekoliko godina u internatu u Kupjansku, malom gradu u istočnoj ukrajinskoj oblasti Harkiv.
Imala je samo 17 godina kada joj se rodio sin. Kaže da su ona i suprug radili na farmi do kasno u noć.
„Nismo bili u mogućnosti brinuti se o njemu“, kaže Natalija. 
Kaže da se Artemu dopao internat u kojem je živio. Vozio je BMX bicikl i osvajao medalje u plivanju, a vikendom je mogao posjećivati roditelje koji su živjeli u obližnjem gradu.
Ali onda je došao rat i područje oko Kupjanska brzo je palo pod rusku okupaciju. Prvo su okupatori odveli Natalijinog muža Maksima, držeći ga u ćeliji u policijskoj stanici 32 dana. Ona sumnja da su ga lokalni stanovnici koji su simpatizirali Ruse predali zbog njegovog proukrajinskog stava.
Zatim, početkom septembra, ofanziva ukrajinske vojske iznenadila je okupatore u Kupjansku i oni su se žurno povukli, povevši sa sobom 15-godišnjeg Artema i desetak njegovih drugova iz razreda. Doveli su dječaka u sirotište koje se nalazi u Lugansku, gradu koji su okupirali Rusi i regiji koju je Vladimir Putin proglasio ruskom teritorijom neposredno prije ofanzive. Artem je tamo proveo pola godine.
Bilo je hladno u kući u Lugansku, kaže dječak, trudeći se da ne pokaže znakove slabosti. Kaže da je hrana bila loša i da su ih nastavnici u školi učili mnogo više ruskog nego kod kuće u Kupjansku. Tvrdi da su ga drugovi iz razreda maltretirali kada je govorio ukrajinski. Drugi koji su se vratili prijavili su da su bili fizički napadnuti. Čuvar u ljetnjem kampu na Krimu, naprimjer, navodno je metalnom šipkom tukao tinejdžere koji su uzvikivali: "Slava Ukrajini".
U oktobru mu je, kaže Artem, šef sirotišta u Lugansku dozvolio da kontaktira svoju majku, što je značilo da je Natalija Žornih sada znala gde joj je sin. Ali direktan put je bio previše opasan, jer bi vodio preko fronta. Drugi roditelji koji su već vratili svoju djecu uputili su ih u organizaciju "Save Ukraine" sa sjedištem u Kijevu. Uz nju je preko Poljske stigla do Bjelorusije, letjela iz Minska za Moskvu, a zatim se odvezla preko zapadne Rusije do Luganska, gdje je našla Artema. Tokom svog putovanja, priča Žornih, stalno se na kontrolnim punktovima pretvarala da želi ostati u Rusiji.
Roditelji i pomagači šute kako vraćaju svoju djecu i koje rute koriste unutar Rusije, kako bi izbjegli ugrožavanje budućih misija za repatrijaciju djece. Pored humanitarnih organizacija i vladinih agencija u Ukrajini, navodno su aktivne crkvene grupe i ruski volonteri. Save Ukraine obično vraća više djece u zemlju istovremeno, iz različitih mjesta u Rusiji ili sa okupiranih teritorija. Popodne kada je stigao, Artem je bio dio grupe od 19 djece.
Ali druga kidnapovana djeca pojavljuju se samo u ruskim propagandnim video zapisima. Moskva je počela koristiti djecu iz sirotišta za takve video snimke tokom rata u Donbasu 2014.
U gradu Hersonu na jugu Ukrajine, ljekari i prosvjetni radnici bili su upoznati sa sudbinama djece koja su bila na hraniteljstvu u regionu Donbasa. Kada su ruski vojnici ušli u grad u prvim danima rata, zvaničnici u bolnicama i domovima pokušali su sakriti djecu o kojima brinu. Gdje je bilo moguće, vraćali su ih roditeljima, dok su ostali smješteni kod zaposlenih u domovima.
U regionalnom dečjem domu u opštini Dnjeprovskij, međutim, taj pristup nije uspio. Danas je igralište u dvorištu prazno - niko se ne spušta niz tobogan, niko ne skače na trampolini. Samo nekoliko metara dalje, na drugoj strani ulice, projektil je napravio rupu koja zjapi u zidu skladišta. Iako su se povukli iz grada u novembru nakon osam mjeseci okupacije, Rusi nisu daleko i nastavili su granatirati Herson sa druge strane rijeke Dnjepar.
Vrata doma su zaključana, a nestalo je 48 djece od jedne do pet godina koja su ovdje donedavno živjela. Okupatori su ih kidnapovali neposredno prije povlačenja i vjerovatno ih odveli na Krim. I ukrajinski i međunarodni istražitelji trenutno istražuju slučaj.
„Naravno, nedostaju nam djeca, bili smo kao njihove majke“, kaže Viktorija Žirokja. 
Zajedno sa koleginicom Katerinom Zirodžuk, medicinska sestra je brinula o skoro desetak djece sa teškim invaliditetom, od kojih većina ima poremećaje centralnog nervnog sistema. Žirokja kaže da često misli na petogodišnjeg Stasika, koji bi je držao za ruku i plesao. Ili trogodišnju Nastju, koju je uvijek tako čvrsto grlila.
Žirokja, Zirodžuk i njihove kolege su drugog dana rata odveli djecu iz kuće u baptističku crkvu Holhofa, zidanu zgradu na drugom kraju grada, čiji je prostrani podrum pružao sklonište za dječake i djevojčice. Njegovatelji su organizirali hranu uz pomoć volontera i članova zajednice. Žirokja kaže da su čak planirali  odvesti djecu tajnim rutama na teritoriju pod kontrolom Ukrajine u aprilu.
Ali Rusi su otkrili njihovo skrovište. U crkvi su se pojavili u crno obučeni pripadnici ruske tajne službe FSB, isprva sami, ali kasnije u pratnji vojnika koji su držali jurišne puške. Naredili su starateljima da djecu vrate u dom. Žirokja i Zirodžuk su ostali sa njima. Djeca u staračkim domovima su već jednom bila napuštena, kaže Žirokja. "Nismo ih mogli ostaviti drugi put."
Ujutro 21. oktobra, manje od tri sedmice prije polaska iz grada, Rusi su djecu ukrcali u autobuse i kola hitne pomoći. Čak su i javno propagirali operaciju, postavljajući video-snimke na servisu za slanje poruka Telegram na kojima se vide autobusi sa velikim narandžastim naljepnicama "Z", zajedno sa djecom koja se spremaju za put. Dječake i djevojčice pratila su tri člana osoblja, kažu dvije njegovateljice: ljekar i medicinska sestra koji su sarađivali sa Rusima, kao i vaspitačica u vrtiću koja je imala porodicu u Rusiji.
Od nje je kolega ove dvije njegovateljice primio poruku o tome gdje se djeca nalaze. Žena je 3. januara napisala da su u Simferopolju na Krimu i da će im uskoro biti dostavljena ruska lična dokumenta.
Lice kampanje koju rusko rukovodstvo prikazuje kao spasioca ukrajinske djece je Marija Lvova-Belova. Ruska komesarka za prava djeteta odgovara direktno predsjedniku, a Putin bira osobu koja je oličenje porodičnog duha, vjere i patriotizma. Ova 38-godišnjakinja je udata za pravoslavnog sveštenika, ima petoro biološke djece i staratelj je još nekoliko.
Lvova-Belova nikada nije skrivala otmicu ukrajinske djece. Naprotiv: njen Telegram kanal je bogat izvor za istražitelje u Hagu. Tamo su dobro dokumentirana poslovna putovanja na okupirane teritorije i sastanci sa ukrajinskom djecom u kampovima za odmor. Još u julu prošle godine je 14 djece koja su smještena u moskovske hraniteljske porodice dobilo ruske lične isprave u prisustvu Lvove-Belove. Nije poznato koliko je još djece od tada dobilo nove pasoše.
Sredinom februara, Lvova-Belova je pružila predsjedniku detaljan izvještaj tokom događaja kojeg je djelomično prenosila televizija. Lvova-Belova je tada govorila i o 15-godišnjem Filipu iz Mariupolja, kojeg je uzela u svoju porodicu.
Kada bi mogla biti po njenom, rekla je, djeca ne bi bila samo Rusi na papiru, već i u mislima. Na konferenciji u septembru, Lvova-Belova je izvijestila da je grupa djece iz Mariupolja u početku bila neposlušna u pjevanju himne. Ali njihova se antipatija ubrzo "pretvorila u ljubav prema Rusiji", rekla je ona.
U jednom od svojih prvih javnih nastupa nakon što je Međunarodni krivični sud izdao nalog za hapšenje, Lvova-Belova je odbacila optužbe da Rusi drže ukrajinsku djecu i mlade protiv njihove volje. Ukoliko se jave roditelji evakuirane djece, insistirala je, oni bi se naravno ponovo spojili sa svojom djecom. Kao primjer je navela oca i troje djece koji su odvedeni u Podmoskovlje. Lvova-Belova je rekla da je njen ured organizirao putovanje oca, pomogao mu finansijski i osigurao mu sve ostalo što mu je potrebno.
Otac o kojem je Lvova-Belova govorila je Jevhen Meševoi, a njegovo sjećanje na događaj je bitno drugačije. DER SPIEGEL je kontaktirao sa 40-godišnjim samohranim ocem telefonom dok je bio u glavnom gradu Latvije Rigi, gdje živi sa svojom djecom od juna. Na početku rata živio je u Mariupolju sa 13-godišnjom Matvijem, devetogodišnjom Svjatolslavom i Aleksandrom, sada sedmogodišnjom. Meševoi je zarađivao za život kao operater dizalice i upravo je otvorio kafić kada su ruske trupe opkolile njegov rodni grad i postepeno ga pretvorile u ruševine.
Neko vrijeme su se on i djeca kretali od podruma do podruma, izvještava, uvijek u potrazi za hranom, vodom i strujom kako bi napunili mobilni telefon. Ali u martu je uhapšen na kontrolnom punktu. Meševoi, koji je proveo tri godine služeći u ukrajinskoj vojsci, kaže da su ruski vojnici kod njega pronašli njegove vojne dokumente. U posljednjem trenutku je ipak, kaže, uspio svom sinu dati mobilni telefon i zamoliti ženu da stavi djecu u autobus za evakuaciju.
Vojnici su ga potom odveli u logor i zatočili 45 dana. Opisuje ispitivanja, zlostavljanje i kako nije dobiijao poruke od svoje djece. 
“Kada su me ponovo pustili, bez objašnjenja, rekli su mi da su mi djeca odvedena u Moskvu”.
 Na kraju, uspio je doći do svog sina mobilnim telefonom, a sin mu je rekao da će za samo pet dana biti smješten u ruski hraniteljski dom. Meševoi se uspaničio. Kaže da je od brata pozajmio 3.000 grivna, što je ekvivalentno 75 eura. To, međutim, nije bilo dovoljno za put u Moskvu pa je morao prodati i svoje dragocjenosti. Na kraju je Meševoi dobio dojavu i obratio se ruskim dobrovoljcima koji pod najstrožom tajnošću pomažu Ukrajincima u nevolji. Dva dana kasnije zatekao se kako stoji ispred smještaja u kojima su boravila njegova djeca.
Tvrdnje Lvove-Belove da mu je ruska vlada pružila pomoć i finansijsku podršku izazivaju bijes kod njega. 
"To je glupost od ludaka", kaže on. "Djevojčicama su dali iznošene haljine koje su bile prevelike. A mojoj uplašenoj djeci su prikazivali filmove o Drugom svjetskom ratu."

Porodica je od tada pronašla malo mira i tišine u Rigi, a djeca sada idu u školu. Ali strah ostaje. Meševoi kaže da je i najmanji podatak koji se odnosi na rat dovoljan da djecu rasplače. Glas mu zvuči umorno i kaže da radije ne bi više pričao o tome. Sada je jedino važno, kaže, da su on i njegova djeca ponovo zajedno.