Kako su civili završili u ruskom zarobljeništvu i kako ih osloboditi

Ruska vojska na okupiranim teritorijama Ukrajine lišila je slobode hiljade civila. Kako ih rođaci traže i zašto ih je teško osloboditi?

"Svi samo govore: moramo čekati, moramo čekati. Ja čekam već godinu dana. Zamislite kako je čekati ih - u zatočeništvu uslovi, blago rečeno, nisu najbolji“, pokazuje Anton Čirkov prema prostranoj dnevnoj sobi. 
Nekoliko žena se već okupilo za stolom od tamnog drveta, Anton sjedi na čelu, u  očevoj stolici - po veličini i rezbariji više liči na tron. Otac Aleksandr Čirkov sam je pravio nameštaj i druge ukrase - rad sa drvetom bio je omiljeni hobi 49-godišnjeg vlasnika pogrebnog preduzeća.
Imanje Čirkov nalazi se 30 kilometara sjeverno od glavnog grada, udobna vikendica na obali Kijevskog rezervoara,  dio je zajednice naselja Dimer. Ruska vojska ga je zauzela 25. februara 2022., napredujući kroz černobilsku zonu, zaustavljena je tek kod Višgoroda, a zaustavljena je tek krajem marta. 

"Odlični uslovi" 

„Okupacija je poseban test. Čovjek otkriva svoje najbolje i najgore kvalitete“, kaže Tetjana Bogaevska o svom 40-godišnjem sinu, „Dima je, kao normalan čovjek, preuzeo odgovornost za svoje komšije, za naše selo“.
Prve tri sedmice Dmitro Bogaevski i Aleksandr Čirkov pokušavali su održati red u gradu, koji je patio bez komunikacije i struje. Komšije su se stalno gomilale kraj bunara u dvorištu Čirkovih - možda su zbog toga Rusi njihovog oca zamijenili za vođu otpora, sugerira Anton. Vjerovatno su unaprijed napravili spiskove - jer kada su stigli 16. marta prvo su pitali za oružje. 
"E, evo, svaki drugi stanovnik ima pušku, imali smo tri u sefu. Vojska je pogledala i otišla. I sutradan ujutro stiglo je 20 ljudi na borbenom vozilu, oduzeli su oružje i rekli mom ocu da se okupimo“, kaže Čirkov, mlađi, koji ga od tada nije vidio. 
Dmitro Bogaevski je, također, tog jutra odveden iz susjedne kuće. Njegovi roditelji su u to vrijeme bili u Dimeru. Nakon što je saznala za nestanak svog sina, Tetjana je otrčala u seosko vijeće, gdje je nekoliko dana pitala gdje ga tačno drže. 
„Jedan vojnik mi je rekao jednom: ne brini, Bogajevski i Čirkov su u odličnim uslovima. pitam: da li se mogu držati na lošem mjestu, a kod kuće?"
Zatočenici su odvedeni u industrijsku zonu na jugu Dimera - u prostoriju koju mještani zovu livnica. Tamo je oko 40 ljudi držano u prostoriji upola manjoj od dnevne sobe Čirkovih - svi su optuženi da su se "protivili specijalnoj vojnoj operaciji". Neko je izveden da kopa rovove, nekima su bile vezane ruke i oči, premlaćivani su i ispitivani o kretanju snaga otpora. Neko je pušten, a neko je prevezen na aerodrom u Gostomelu, gdje su velike industrijske hladnjače pretvorene u ćelije. Tako je, naprimjer, podijeljena porodica Khiljuk, koja je zajedno uhapšena 3. marta u Kozarovičima. Vasilijev otac je pušten nakon sedam dana, a još uvek nema kontakta sa 48-godišnjim dopisnikom novinske agencije UNIAN Dmitrom Khiljukom.
Ali sve će to rođacima postati poznato kasnije, nakon oslobođenja Kijevske oblasti. 28. marta Rusi su napustili industrijsku zonu, bježeći od ukrajinskog granatiranja. Posljednjih dvadesetak zatvorenika jednostavno su ostavljeni. 
„Kada smo shvatili da Dima nije među njima, moj suprug i ja smo požurili da ga tražimo po svim šumama, gudurama i napuštenim zgradama“, prisheća se Tetjana Bogaevska. 
Volodimir Kropun, volonter Crvenog krsta koji je oslobođen tokom razmjene 9. aprila, Dimerčanima je donio podatke o njihovim najmilijima: povlačeći se, ruska vojska je sa sobom povela desetine ukrajinskih civila, najprije u Bjelorusiju, a potom u Brjansku oblast Ruske Federacije, u istražni zatvor u gradu Novozibkivu.
Do kraja proljeća ovaj zatvor je napustilo još nekoliko zatvorenika, tražili su rođake svojih susjeda i ispričali im kakvo je stanje. Uprava zatvora je 14. aprila naredila Ukrajincima da pišu pisma kući. Međutim, oni će biti predati preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) već u septembru. Ukratko, samo standardno: čestitam, živ, zdrav. „Moj Dima nije čak ni napisao da je zdrav“, žali se Tatjana Bogaevska.

U zatvorima širom Rusije

Saznavši gdje se nalaze njihovi najmiliji, ljudi iz Dimera su požurili pisati ruskim zatvorima, komandi vojske, ruskom Ministarstvu unutrašnjih poslova i FSB-u - samo da saznaju šta je potrebno za njihovo oslobađanje. 
„Niko nije dobio nikakve odgovore, onda su pokušali djelvoati kolektivno“, otvara Bogaevska spisak sa podacima 42 nestale osobe i njihovih rođaka – inicijativne grupe zajednice Dimer.
  Šest ih još nije pronađeno. Ogromna većina ostalih ostaje u Novozibkivu, gdje se ukupno, prema dostupnim podacima, nalazi više od 600 Ukrajinaca: civila i vojske. Međutim, rukovodstvo istražnog centra nije zvanično potvrdilo imena zatvorenika njihovim rođacima, niti predstavnici MKCK, niti advokati nikada nisu obišli zatvor tokom godine.
"Naš glavni izvor informacija su ratni zarobljenici koji su razmijenjeni. Ponekad šalju kratka pisma, ponekad u glavama drže spiskove desetina cimera iz ćelije", Karina Diačuk, suosnivačica nevladine organizacije "Civili u zatočeništvu “, koja okuplja rodbinu zarobljenika, a koja je registrovan u decembru, ispričala je za DW da ima više od 350 zatvorenika iz šest regiona.
Aktivisti za ljudska prava iz "Medijske inicijative za ljudska prava" uspjeli su u aprilu poimenice identificirati oko 950 civila zatočenih u Ruskoj Federaciji, saopćilo je Ministarstvo za reintegraciju o istom broju u februaru, pozivajući se na podatke Nacionalnog biroa za informisanje - Potraga za zatvorenicima.
Ombudsman Dmitro Lubinec tvrdi da je Rusija privela više od 20.000 mirnih građana Ukrajine - uključujući i one zatočene na Krimu, u samoproglašenim "republikama" i još uvijek okupiranim dijelovima oblasti Herson i Zaporožja. Neki od njih se procesuiraju po ruskom krivičnom zakonu, inkriminirani za tekstove o špijunaži ili terorističkim aktivnostima, rekao je za DW advokat Emil Kurbedinov, branilac krimskotatarskih aktivista, kao i ukrajinskih mornara zarobljenih 2018. 
Međutim, ruske snage sigurnosti drže mnoge civile u zatvorima bez ikakvog objašnjenja, nastavlja Kurbedinov, navodeći primjer Irine Horobcove iz Hersona. 38-godišnja inženjerka, koja je učestvovala u protestima u prvim mjesecima okupacije Hersona, uhapšena je u maju 2022. u stanu svojih roditelja i ubrzo potom poslata u istražni zatvor u Simferopolju, gdje je držana u samici tri mjeseca bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom.
Samo u augustu, rođaci su primili dvije kratke poruke od Horobcove preko zatvorskog sistema elektronske pošte. Istovremeno, Kurbedinov je dobio odgovor iz ruske kazneno-popravne službe: žena iz Hersona je privedena zbog protivljenja "specijalnoj vojnoj operaciji", a odluka o daljem puštanju ili kažnjavanju bit će donesena po okončanju postupka. Advokat osporava postupke ruskih snaga sigurnosti i tamničara i traži sastanak sa Horobcovom.

Sporni status

Ukrajinske vlasti pritvaranje civila na teritorijama koje je okupirala Ruska Federacija nazivaju nezakonitim, a službenici za provođenje zakona njihovu otmicu istražuju kao ratni zločin. Međutim, u aprilskom izvještaju međunarodne organizacije za ljudska prava Human Rights Watch stoji: Četvrta Ženevska konvencija dozvoljava interniranje ili prisilno naseljavanje civila na određenoj teritoriji samo “kada je to apsolutno neophodno da se osigura sigurnost pritvorenika”. Međutim, takvi građani trebaju imati pristup advokatu i članovima porodice, kao i pravo da osporavaju osnov za pritvor. Svega ovoga lišeni su zatočeni Ukrajinci, kaže Karina Diačuk iz "Civila u zatočeništvu".
Prošle zime Rusija je počela registrirati ukrajinske civile kao ratne zarobljenike. Tetjana Bogaevska kaže da se u januaru kartica njenog sina Dmitra sa ovim statusom prvi put pojavila na ruskom sajtu "Nemesis" - nezvaničnom izvoru koji objavljuje lične podatke ukrajinskih vojnih i sigurnosnih snaga. Drugi  mještani Dimera su označeni kao ratni zarobljenici: DW je uspio pronaći zapise o „Nemesisu”,  Dmitru Hiljuku i Aleksandru Čirkovu. Anton Čirkov je DW-u poslao i snimak očeve kartice iz baze podataka Nacionalnog biroa za informiranje, gdje je naveden kao vojni obveznik na osnovu ruskog spiska poslatog preko MKCK-a.
Međutim, portparol Crvenog krsta u Ukrajini Aleksandr Vlasenko objašnjava da je pritvor ratnih zarobljenika i civila regulisan različitim Ženevskim konvencijama pa se na njih primjenjuju različite norme međunarodnog humanitarnog prava. "Možda će biti slučajeva da će i civili dobiti status boraca, a shodno tome i u slučaju zarobljavanja - ratnih zarobljenika. To će se desiti ako, da bi se oduprli okupaciji, uzmu oružje, organizuju se u partizanske jedinice, i nose uniforme koje ih razlikuju od civilnog stanovništva“ – kaže  Vlasenko. 
Sa ovim poređenjem se ne slaže ukrajinski Koordinacioni štab, koji se bavi razmjenom ratnih zarobljenika. 
"Na sastancima nam objašnjavaju da nema mehanizama za razmjenu civila, Rusija ih mora pustiti bez ikakvih uvjeta, bez ikakvih razmjena. A štab je spreman zarobljene Ruse zamijeniti samo za vojno osoblje. I to je razumljivo, jer ako počnete da razmjenjujete civile za vojno osoblje, onda će se cijelo stanovništvo okupirane teritorije pretvoriti u taoce“, priznaje Karina Diačuk.

Koga razmijeniti?

Osim toga, 140 ukrajinskih civila, uključujući njenog oca, oslobođeno je putem razmjena od prošlog februara. 
„Ako neko bude pušten, to je izuzetno retko – jedan ili dva civila na stotinu vojnika“, žali se Anton Čirkov. 
Koordinacioni štab ne otkriva detaljne uslove takve razmjene. 
"Naši civili taoci se drže u Ruskoj Federaciji kako bi primorali Ukrajinu da se uključi u političke pregovore. Neće biti pregovora. Ali pregovori o premještanju civila iz mjesta povratka su u toku", rekao je predstavnik Štaba Aleksandr Kononenko, čije se riječi citiraju u najnovijem izvještaju o sastanku sa "Civilima u zatočeništvu".
Ured ukrajinskog ombudsmana Dmitra Lubineca, također, traži načine za oslobađanje ukrajinskih civila koje je zatočila Rusija. Početkom godine, tokom sastanka u Ankari sa komesarom za ljudska prava Ruske Federacije Tetjanom Moskalkovom, Lubinec je predložio repatrijaciju starih ljudi, žena, ranjenika i teško bolesnih, ali Rusija nikada nije odgovorila na ovaj prijedlog.
Na kraju, ombudsmani dviju zemalja uspjeli su se dogovoriti o barem prvim monitoring posjetama zatvorenim civilima – krajem aprila ruska strana je posjetila 17 ukrajinskih zatvorenika u regiji Lugansk, a zaposleni u Uredu ukrajinskog komesara posjetio isti broj ruskih zarobljenika. 
"Nadamo se da će započeta praksa dovesti do deblokade postupka za oslobađanje civilnih talaca i osuđenih lica", rekao je sa tim u vezi Dmitro Lubinec.
U međuvremenu, rođaci mirnih građana koji su zatvoreni u Ruskoj Federaciji sami nude opcije za oslobađanje svojih najmilijih. 
„Na prošlom sastanku u Koordinacionom štabu razgovarali smo o tome da se civili mogu menjati i za civile – kaže za DW Karina Diačuk. – Postoje moskovski sveštenici (sveštenici UPC MP. – Red.) koji su optuženi za kolaboracionizam - Rusija je zainteresovana za njihovo oslobađanje. Tu je Boguslaev (predsjednik uprave Motor Sich, optužen za izdaju. - Red.) koji se ponudio za razmjenu. Hajde da proučimo različite opcije."