Dok se 'pregovara' o ukrajinskim teritorijama, zaboravljaju su životi izgubljeni pod ruskom okupacijom

Za Viktoriju Hrinijenkovu, život je stao u junu 2023. godine. Troje članova njene porodice - njena majka, otac i baka - umrli su u vlastitoj kući u Hola Pristanu, ukrajinskom gradu u ruskom okupiranom dijelu Hersonske oblasti. Oni su ubijeni nakon ruskog rušenja brane hidroelektrane Kahovka.

Ruske snage koje kontroliraju elektranu digle su u vazduh njenu mašinsku prostoriju iznutra 6. juna 2023. godine. Uništenje brane izazvalo je velike poplave u desetinama zajednica u Hersonskoj oblasti. Najviše štete pretrpjela je okupirana istočna obala, koja se nalazila na nižoj koti. Hiljade ljudi je i dalje živjelo tamo.

Viktorija je saznala za eksploziju hiljadama kilometara dalje. Ona i njena porodica napustili su okupiranu teritoriju nekoliko mjeseci nakon ruske invazije na Ukrajinu, ali su njeni roditelji i baka odbili otići. Njenom ocu su amputirane obje noge, a baka je bila skoro slijepa. Plašili su se da neće moći podnijeti preseljenje u drugu zemlju i naviknuti se na nepoznato mjesto.

Od dana eksplozije pa nadalje, Viktorija iz ruku nije ispuštala telefon, očajnički tražeći bilo kakve novosti. Ostala je u kontaktu sa svojom majkom dok je grozničavo tragala za nekim ko bi mogao spasiti njenu porodicu. Mogla je čuti kako voda nadire u kuću njenih roditelja - ali nije mogla ništa učiniti. Spasilačke službe na okupiranoj teritoriji ignorirale su njene molbe za pomoć.

“Mama je zvala i rekla: 'Voda je ušla u kuću. Do koljena nam je. Sada sjedimo za stolom. Sada smo na stolicama na vrhu stola. Voda nam je do struka. U vodi smo do grla“, rekla mi je Viktorija.

Dan nakon uništenja brane Viktorija je saznala da je čamac sa lokalnim stanovništvom stigao do kuće njene porodice. Čuli su njenu porodicu kako poziva u pomoć. Ali nisu ih mogli uzeti - čamac je već bio pun.

Nakon toga, Viktorijina majka se prestala javljati na telefon. Vjerovatno je to bilo tog dana kada su umrli.

 

Viktoriju smo upoznali u njenom novom domu u Češkoj gotovo godinu i po dana nakon tragedije. Razgovarali smo skoro cijeli dan. Bilo je jasno koliko ju je njen gubitak duboko promijenio - koliko je rana još uvijek bila surova i koliko je nepodnošljivo za nju da prihvati da je njena porodica umrla na tako okrutan način.

Među brojnim metodama ratovanja, Rusija bira najnemilosrdnije. Dok zauzima ukrajinske gradove i sela, ne pokazuje poštovanje prema civilima. Istražitelji za ljudska prava koji su ispitivali eksploziju brane pronašli su iste obrasce kršenja zakona i zločina koje je ruska vojska počinila u Mariupolju, Buči i drugim okupiranim gradovima. Ljudima je uskraćena sigurna evakuacija, podvrgnuti su procedurama filtriranja i ostavljeni bez pristupa vodi za piće i hrani.

Razgovori sa svjedocima u sklopu novog dokumentarnog filma Kyiv Independenta za istraživanje ratnih zločina to potvrđuju. Tokom šest mjeseci istrage, razgovarali smo sa 50 očevidaca, rođacima žrtava i dobrovoljcima koji su spasavali ljude sa istočne obale Hersonske oblasti.

Proganjalo nas je jedno pitanje — ako je Rusija planirala i izvela uništavanje brane Kahovka, zašto nije učinila ništa da evakuira civile iz poplavljenih područja? Prema međunarodnom humanitarnom pravu, okupacione vlasti su odgovorne za osiguranje sigurnosti ljudi pod njihovom kontrolom.

Ipak, u prvim danima nakon uništenja brane, lokalni okupacioni zvaničnici negirali su razmjere katastrofe, tvrdeći da nije bilo potrebe za evakuacijom. Svjedoci su nam rekli da su ruske hitne službe vidjeli samo nekoliko dana nakon eksplozije - tada je voda već dosegnula vrhunac. A kada su mještani preuzeli na sebe spasavanje komšija sa krovova, suočili su se sa preprekama. Ruski vojnici su im zaplijenili čamce, jurili ih i prijetili im.

Neke porodice još uvijek ne znaju gdje su sahranjeni njihovi najmiliji. Postoje dokazi koji upućuju na to da su okupacioni zvaničnici namjerno prikrivali pravi broj mrtvih. Navodno su lokalnim ljekarima zabranili izdavanje smrtovnica, preuzeli kontrolu nad dokumentacijom za preminule i prevezli tijela na nepoznate lokacije. Moguće je da su mnogi utopljenici sahranjeni u masovnim grobnicama.

Viktorija je pokazala fotografiju njenih roditelja na svom telefonu — prelijepe majke koja stoji među ružama, nasmijanog oca i bake u dvorištu njihove kuće.

Sljedeće fotografije bile su slike njihovih grobova. Pokopani su na groblju u gradu 90 kilometara od kuće. Viktorijin rođak je tamo pronašao i identificirao njihova tijela. Viktorija se nada da će se jednog dana vratiti u Hersonsku oblast da ponovo sahrani svoju porodicu.

 

Vodili smo posljednje intervjue za ovu istragu dok se američka predizborna kampanja zahuktavala i pojavili su se prvi izvještaji o mogućim pregovorima sa Rusijom — o ideji predaje okupiranih teritorija u zamjenu za mir.

Objava ovog teksta dolazi u jednom od najneizvjesnijih trenutaka za Ukrajinu i svijet. Agresoru se daje ljudsko lice, a pravda sve dalje izmiče.

Ovih dana ne možemo prestati razmišljati o Viktoriji i njenoj porodici. Hoće li ikada moći posjetiti grobove svojih roditelja? Hoće li oni koji su odgovorni za njihovu brutalnu smrt ikada odgovarati?

Mir neće doći dok se zlo ne kazni.