Da li su mogući mirovni pregovori sa Rusijom? Iskustvo proteklih godina
Iskustvo mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine tokom aktuelnog rata
Namjere novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa da okonča rat između Rusije i Ukrajine obnovile su debatu o mirovnim pregovorima. Istovremeno se manifestiraju direktno suprotni pristupi i ocjene - od negiranja same mogućnosti takvih pregovora do čekanja brzih mirovnih sporazuma. Stoga ima smisla analizirati (barem ukratko) historiju pregovora Rusije i Ukrajine tokom aktuelnog rata.
Naime, iskustvo mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine postoji od 2014. godine, a vezano je za pregovore o okončanju rata u Donbasu. Radilo se o pregovorima u normandijskom formatu (uz učešće Njemačke, Francuske, Rusije i Ukrajine), kao i o pregovorima o zaključivanju i implementaciji prvog i drugog „minskog sporazuma“, koji su se odvijali i uz učešće OSCE-a. Međutim, tada Rusija sebe nije prepoznala kao stranu u sukobu i pokušala je djelovati kao formalni posrednik. A rat je tada bio lokalni i hibridni, a ne puni, kao što je sada. Ipak, dvosmisleno iskustvo tih pregovora (posebno sporazuma o prekidu vatre) uticat će na buduće pregovore o okončanju rata između Rusije i Ukrajine. Rusija, kao i tada, može uticati na pregovarački proces vojnim pritiskom. A u Ukrajini se i dalje sjećaju neuspjeha sporazuma iz Minska i strahuju od "Minska-3".
Direktni pregovori o okončanju rata između Rusije i Ukrajine počeli su nekoliko dana nakon ruske invazije. Njihova aktivna faza (direktni pregovori između zvaničnih predstavnika Rusije i Ukrajine) trajala je oko mjesec dana - do kraja marta 2022. godine. Inertno, u online modu, nastavljeni su i u aprilu 2022. godine, ali bez mnogo nade u konkretan rezultat. Krajem marta - početkom aprila 2022. godine obje strane su bile blizu potpisivanja mirovnog sporazuma. Ukrajinska strana je na pregovorima u Istanbulu predstavila Koncept mirovnog sporazuma, koji je izgledao kao prilično kompromisan pristup. Ruska strana je kasnije izjavila da su se dvije strane čak navodno nešto dogovorile, ali nije bilo stvarne potvrde takvih dogovora tada, a nema je ni sada.
Zašto Rusija i Ukrajina nisu postigli dogovor u martu-aprilu 2022. godine. Uglavnom zato što su zaraćene strane tražile različite ciljeve u ovim pregovorima. Kremlj nije uspio zauzeti Kijev za tri dana, ali su ruske trupe stajale u blizini Kijeva, a Moskva se nadala da će tokom pregovora biti moguće natjerati ukrajinsko rukovodstvo da zaista kapitulira i ispuni većinu ruskih zahtjeva (promjena vlasti u Kijevu, takozvana "demilitarizacija" i "denacifikacija" Ukrajine, itd.). Ukrajinska vojska zaustavila je neprijatelja kod Kijeva i Harkiva, ali je nedostajala oružja i municije, a nije bilo jasno da li će biti moguće izdržati ruske napade u dužem vremenskom periosu. Stoga je ukrajinsko rukovodstvo tada bilo spremno na široki kompromis, posebno na odbijanje želje za članstvom u NATO-u u zamjenu za prekid neprijateljstava Rusije i povratak na situaciju koja je postojala do 24. februara 2022. godine. Ali za državni vrh Ukrajine, Oružane snage Ukrajine, kao i za većinu Ukrajinaca, čak je i poluformalna kapitulacija pred Rusijom (odnosno mir zasnovan na jednostranim ustupcima Ukrajine koji ograničavaju njen suverenitet) bila kategorički neprihvatljiva.
Teoretska šansa za kompromis postojala je krajem marta 2022. godine u Istanbulu. Međutim, tada Rusija nije bila spremna na kompromis. Ruski odgovor na ukrajinske prijedloge pojavio se (i to samo u zatvorenom režimu) tek u drugoj polovini aprila 2022. godine, kada je šansa za kompromis već bila izgubljena. Inače, kada Putin i ruska propaganda govore o "Istanbulskom mirovnom sporazumu", oni se pozivaju na ruski nacrt (upravo nacrt) "mirovnog ugovora" od 15. aprila 2022. godine, na koji ukrajinska strana nije pristala, jer su Rusi tražili neprihvatljive ustupke Ukrajine, posebno višestruko smanjenje oružanih snaga.
Nakon što se saznalo za tragedije u Buči i Irpenu, odnos prema pregovorima sa Ruskom Federacijom naglo se promijenio u negativnom smjeru, kako za ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, tako i za većinu Ukrajinaca. Emotivnni i moralni šok ovih tragedija formirao je krajnje kritički stav Ukrajinaca prema samoj ideji kompromisa s Rusima. Osim toga, u tom trenutku je postalo očigledno da se Ukrajina odupire ruskom naletu, a zapadni partneri počeli su pomagati Kijevu oružjem, materijalnim resursima i novcem. U Ukrajini su se počele javljati nade u pobjedu u ratu protiv ruske agresije.
Iako su zvanični mirovni pregovori između Rusije i Ukrajine zapravo okončani u maju 2022. godine, bilo je periodičnih pokušaja da se nastavi proces pregovora. I neki takvi pokušaji su donijeli konkretan rezultat, ali ne u mirovnom procesu kao takvom, već u rješavanju određenih problematičnih pitanja vezanih za rat između dvije zemlje. Priče o relativnom (ponekad i privremenom) uspjehu pregovora 2022. godine postale su Sporazum o žitu („Crnomorska inicijativa za žito“) i sporazumi o razmjeni zarobljenika. I to je bio dokaz da je još uvijek moguće pregovarati.
Historijat Sporazuma o žitu, koji je potpisan 18. jula 2022. godine između Rusije i Ukrajine uz posredovanje Turske i UN-a, zapravo je dvosmislen. Njegov početni relativni uspjeh završio je neuspjehom u roku od godinu dana, kada se Rusija povukla iz Crnomorske inicijative za žito. Kratko i kontroverzno iskustvo Sporazuma o žitu nam ipak pruža i pozitivne i negativne lekcije za buduće mirovne pregovore.
Pozitivna pouka je perspektiva formata paralelnih pregovora uz pomoć posrednika i paralelnog potpisivanja sporazuma (zasebno sa Rusijom i odvojeno sa Ukrajinom). Ovaj format može omogućiti prevazilaženje psiholoških i političkih barijera u pogledu nespremnosti zvaničnika Ukrajine i Rusije za direktne pregovore. Pozitivno je i u potvrđivanju same mogućnosti postizanja kompromisnih sporazuma između Rusije i Ukrajine.
Negativna lekcija je da je Rusija još jednom potvrdila svoju sumnjivu reputaciju nepouzdanog i konfliktnog pregovaračkog partnera koji može prekršiti sve dogovore.
Još jedan primjer pozitivnog iskustva indirektnog pregovaranja uz pomoć medijatora jesu pregovori o povratku djece sa teritorije druge zaraćene strane. O ovim pregovorima se vrlo malo zna, ali ih potvrđuje sama činjenica njihovog periodičnog održavanja i određeni pozitivni rezultati.
Možda najuspješnije je iskustvo pregovora o razmjeni zarobljenika. Paradoks ovog pregovaračkog slučaja je da se radi o direktnim pregovorima već duže vrijeme (posrednici su pomagali samo na početku i u nekim teškim situacijama). I iako je Rusija nekoliko puta zaustavljala razmjenu zarobljenika, ovaj pregovarački kanal i dalje radi dovoljno redovno kao uspostavljen mehanizam. Šta bi moglo doprinijeti uspjehu ovih pregovora? Po meni je to zbog činjenice da su oni čisto tehničke i konkretne prirode (u ovom slučaju razmjena zarobljenika i tijela ubijenih – koliko za koliko, kada i gdje). U ovim pregovorima nema sukoba političkih interesa (geopolitičkih, unutarpolitičkih, ličnih itd.) i kompleksnosti kombinovanja različitih tema i problema. Predstavnici vojske, specijalnih službi i ombudsmani su uključeni u pregovore iza zatvorenih vrata o razmjeni zarobljenika. Specijalne službe raznih zemalja odavno imaju ekskluzivnu sposobnost da se istovremeno bore protiv neprijatelja i održavaju trenutne tehničke kontakte s njim.
Iskustvo pregovora o razmjeni zarobljenika, iako uspješno, teško se može direktno prenijeti na političku komunikaciju o okončanju rata. Što je više velike politike i pitanja oko kojih je nemoguće naći obostrano prihvatljiv kompromis (kao što je, naprimjer, status teritorija koje je Rusija okupirala u Ukrajini) u pregovorima, to će biti teže postići dogovor.
Dakle, iskustvo pregovora između Rusije i Ukrajine tokom tekućeg rata nam omogućava da izvučemo sljedeće zaključke:
- - Pregovori između Rusije i Ukrajine su mogući, ali uz pomoć i učešće efikasnog posrednika i posrednika. Direktni bilateralni mirovni pregovori između Rusije i Ukrajine teško da će biti mogući, a kamoli djelotvorni, zbog međusobnog nepovjerenja koje se akumuliralo godinama velikog rata, kao i dubokih i oštrih suprotnosti između stavova zaraćenih zemalja u pogledu uslova za okončanje rata.
- - Nikada tokom rata (od 24. februara 2022.) nije bilo pregovora na najvišem nivou (između predsjednika Ruske Federacije i Ukrajine). Sa strane Ukrajine postoji čak i zvanična zabrana pregovora sa Putinom, što ne negira pregovore zvaničnih predstavnika Ruske Federacije i Ukrajine.
- - Sama činjenica mirovnih pregovora još ne garantuje rezultat – određene mirovne sporazume i njihovu praktičnu implementaciju.
- - Takvi pregovori će biti efikasni kada obe strane istovremeno budu spremne na određeni kompromis.
- - Vrlo je vjerovatno da će se moći dogovoriti oko konkretnih tehničkih pitanja (razmjena zarobljenika "svi za sve"; prekid vatre), mada ni to neće biti lako. Bit će izuzetno teško, ako ne i nemoguće, postići dogovor o političkim pitanjima oko kojih su interesi zaraćenih strana suštinski suprotni. Prije svega, to se tiče utvrđivanja pravnog statusa teritorija koje je Rusija okupirala u Ukrajini.
Rusija može prekršiti bilo koji sporazum sa Ukrajinom u bilo kom trenutku. Stoga ne treba očekivati stabilne sporazume o trajnom miru između Rusije i Ukrajine. Međutim, želim da istaknem da to ne znači odbacivanje potrebe za mirovnim pregovorima i želje da se rat okonča. Nakon nekog vremena ipak će se održati neki mirovni pregovori, tako da treba imati na umu mogućnost mirovnih pregovora. Osim toga, historijsko i međunarodno iskustvo poznaje mnoge primjere kada su „primirja“ bila/jesu na snazi već duže vrijeme (decenijama), i ispostavili se da su stabilniji i efikasniji od klasičnih „mirovnih ugovora“.