16.01.2023.

'Čula sam neljudske krike moga muža'  

Stanovnici Hersona prepričavaju mučenje koje su doživjeli pod ruskom okupacijom.  

Ukrajinski grad Herson došao je pod rusku okupaciju sa početkom invazije Moskve na Ukrajinu. Krajem septembra Rusija je formalno anektirala čitavu oblast Herson. Zatim, mjesec i po dana kasnije, ruska vojska se povukla preko rijeke Dnjepar, a ukrajinske trupe oslobodile su glavni grad regije. U novom izvještaju, nezavisni ruski medij The Insider pitao je stanovnike Hersona o tome šta su iskusili tokom ruske okupacije. Opisali su krađe, mučenja i proizvoljna hapšenja.
Olha Kuts je nastavnica muzike koja je cijeli život provela u Hersonu. Ona je za Insajder rekla da su nakon početka ruske invazije, "ljudi počeli izlaziti na masovne proteste, a ruski vojnici nisu razumjeli zašto ih nisu radosno dočekali".
“Protesti su trajali cijeli mart i april. Pokušavali smo da dokažemo da niko nije tražio da ruska vojska dođe ovamo”, kaže Olha.
Olha je ubrzo čula priče svojih komšija o hapšenjima, premlaćivanju i odvođenju lokalnih muškaraca na nepoznate lokacije. Sada je sigurna da su Rusi "tražili ljude sa spiskova" na kojima su bili lokalni zastupnici, volonteri i bivši zaposlenici policije.
U ljeto su okupatorski vojnici počeli postavljati kontrolne punktove po cijelom gradu i zaustavljati ljude na ulicama kako bi provjerili sadržaj njihovih telefona. Ako bi otkrili nešto sumnjivo, kaže Olha, odveli bi osobu na ispitivanje, što je obično podrazumijevalo premlaćivanje i mučenje u podrumima.
Uoči Dana nezavisnosti Ukrajine (24. augusta), Olha je dobila poziv sa svog bivšeg radnog mjesta. U pozivu je zamoljena da se vrati svom poslu u školi, ali je ponudu odbila. Nekoliko dana kasnije, 15 muškaraca sa mitraljezima upalo je u njenu kuću i odvelo nju i njenog muža. Olha je narednih 10 dana provela u zatočeništvu, dok njen muž bio zatvoren dva mjeseca.
Prema Olhinim riječima, nakon pritvora, odmah je poslata na ispitivanje. Dok je ispitivana, čula je muškarce u susjednim ćelijama, uključujući njenog muža, kako jauču od bola.  
„Mogla sam čuti neljudske krike moga muža pomiješane sa vrištanjem drugih muškaraca – cvilili su od bola. Uz to u pozadini, nastavili su da mi drže predavanja, a onda su me poslali da 'razmišljam' u ćeliju, koja je bila samo goli beton, prljavi zidovi, vlaga, hladnoća i dvije stolice”, rekla je Olha.
Zarobljenicima ruski otmičari nisu dozvolili da spavaju, rekla je Olha. Hranila se jednom dnevno hranom kojoj je istekao rok trajanja i imala je samo 30 do 40 sekundi da je pojede. Prvo su joj davali pola litre vode tri dana, nakon čega su joj iz kupatila počeli donositi vodu boje hrđe.
Olha se, također,  prisjetila kako je, kada je zamolila čuvara da je pusti u toalet, on odgovorio: „Ti si ukrajinski ološ i ne zaslužuješ to! Obavi to na mjestu, kao životinja."  
Na kraju je morala vršiti nuždu u uglu ćelije nekoliko dana, sve dok joj drugi čuvar nije dao kantu.
 
Kad god bi neko od vojnika ušao u Olhinu ćeliju, rekla je, trebala je staviti vreću preko glave.
“Ponekad bi upali i odmah me udarali po glavi i rukama. Tukli su nas svime što su našli - policijskim pendrecima, flašama. Samo bi nas tukli i otišli. Jednom sam se usudila pitati zašto to rade, a odgovor koji su mi dali je bio jednostavan: zato što sam Ukrajinka, a svi mi u Hersonu tlačimo stanovništvo koje govori ruski”, sjeća se Olha.
Prema Olhinim riječima, Rusi su njenog muža izložili strujnim udarima, tukli ga i čak mu izbili zube.  
“Vidjela sam kako gubi svijest, a vojnici su bukvalno morali odvući njegovo tijelo u ćeliju. Mogli su ga ostaviti tamo četiri dana ili čak sedmicu bez hrane i vode", kaže Olha.
Olha je puštena iz zatočeništva 10 dana nakon hapšenja. Jedini razlog zašto su je otmičari pustili, rekla je, je taj što je dobila oralnu infekciju zbog koje joj je grlo oteklo i počela e gušiti. Kada se vratila u svoju kuću, otkrila je da je opljačkana.
Ljudmila Vovčuk, još jedna stanovnica Hersona, opisala je kako bi okupatorski ruski vojnici otvoreno pljačkali ljude, uključujući oduzimanje automobila na kontrolnim punktovima i parkiralištima, kao i razbijanje vrata u stanovima i oduzimaanjem svega do čega su došli. Rekla je da je porodici koju poznaje rečeno da imaju jedan dan da napuste svoju kuću prije nego što je ruski vojnici zauzmu.
“Često ste sa prozora svog stana mogli gledati kako odvode ljude sa vrećama na glavama”, kaže Ljudmila.
Prema rečima Ljudmile, ruski vojnici su oteli jednog od prijatelja njenog muža, dok je jedan od njenih prijatelja upucan jer se vojnicima "nije svidjelo njegovo ponašanje". Ona je rekla da je smrt muškarca kasnije zabilježena kao tuča pijanaca koja je pošla po zlu.
Ljudmila je, također, rekla da su nekim muškarcima izdati ruski pasoši i nasilno su upućeni na front da se bore protiv Ukrajine, dok su svi koji su to odbili zatvarani. Ona ne zna šta se na kraju dogodilo sa tim zatvorenicima.
Žena iz Hersona po imenu Anja (čije je ime promijenjeno iz sigurnosnih razloga) rekla je za Insajder da su vojnici otimali ljude i držali ih radi otkupnine. Rekla je da su mnogi njeni prijatelji bili volonteri koji su "odvedeni u podrume". Najduže su držani oni koji nisu bili u mogućnosti da plate otkupninu od 5.000 dolara koju su vojnici tražili.  
„Ali nakon tri ili četiri mjeseca mučenja, vojnici bi izgubili interesovanje za zatvorenike i pustili bi ih. Dešavalo se i da bi ljudi bili odvedeni ne zato što su aktivisti ili volonteri, već samo zato što se vojnicima nije svidjelo njihovo lice“, rekla je Anja.
Ono što je, međutim, najviše šokiralo Anju, bili su napadi granatiranja koje su ruske trupe počele redovno izvoditi na grad nakon što su se povukle iz Hersona.
“Udari su toliko snažni da su zamaglili sve moje prethodne utiske. Ne tako davno, jedan projektil je sletio tik do pristaništa gdje smo išli po vodu, a udar je bio toliko snažan i glasan da sam briznula u plač, iako sam viđala udare projektila još od perioda okupacije”, kaže Anja.