Bombe na blagajnama: Rusija troši milione na ratne propagandne filmove koji propadaju

Belgijski violinista dolazi u Ukrajinu da svira za oligarha koji voli umjetnost – i svjedoči prvim danima ruske invazije.

On vidi kako ukrajinski vojnici "ubijaju" civile i "granatiraju" željezničku stanicu da bi za smrt okrivili Ruse, čiji je cilj "oslobođenje" Ukrajine od "neonacističke hunte" koju podržava Zapad.

Vojnici sa tetovažama sa svastikama ubijaju violinista električnim udarom, a njegovu menadžericu "siluju" i "ubiju". Jedva pobjegne samo da posvjedoči kako zapadni političari i mediji "kuju zavjeru" protiv Rusije.

Svidetel (Svjedok) je bio prvi dugometražni film o ratu koji je u toku, u režiji Davida Dadunašvilija, a prikazan je u Rusiji u augustu u 1.131 bioskopu.

Ali sa budžetom od oko dva miliona dolara, to je bila jedna od najvećih bombi na blagajni, koja je zaradila samo 70.000 dolara u prva četiri dana.

Agresivna reklama i odsustvo konkurencije – gotovo da nema holivudskih filmova zbog zapadnih sankcija – nisu pomogli.

Producenti filma nisu objavili dalje informacije o stanju na blagajnama.

Na IMDB, web stranici za prikupljanje recenzija, Svidetel ima jednu od 10 zvjezdica i praćen je oštrim kritikama.  

"To je laž na laž nad lažima, a umjetnici se čak i ne trude pretvarati se da su ozbiljni", rekao je za Al Jazeeru Konstantin, profesor engleskog iz grada Tule na zapadu zemlje. “U Ukrajini bi to trebalo prikazati kao komediju”.

Od 2014. u Rusiji je snimljeno desetak filmova o aneksiji Krima i promoskovskim separatistima u ukrajinskom regionu Donbasa.

Svaki je doživio propast na blagajnama – i bili su toliko beznačajni i opskurni, da ih čak ni najotvoreniji ratni huškač nije primijetio.

 

Bombe i skandali

 

„U proteklih devet godina država [ne pojedinci, već država] nije uspjela snimiti filmove o herojima Donbasa“, napisao je prošle godine Zakhar Prilepin na svome blogu, romanopisac koji se pridružio separatistima i priznao da je počinio ratne zločine.

Također je osudio egzodus glumaca i filmaša iz Rusije – zajedno sa piscima, rok i rep zvijezdama.

Prošlog novembra Ministarstvo kulture Rusije izdvojilo je 395 miliona dolara za filmove koji bi pokrivali "trenutnu konfrontaciju s ideologijama nacizma i fašizma", rat u Ukrajini i ruske "duhovne vođe i dobrovoljce".

Jedna od njih će biti i televizijska serija prema Prilepinovom romanu, Romansa dobrovoljaca.

Reditelj Oleg Lukičev rekao je da će se serija baviti "ruskim identitetom".

Prilepin je 2018. godine glumio u rijetko hvaljenom filmu o ratu.

Dužnost telefona, kratki igrani film o pobunjenicima u Donbasu, dobio je nagradu za najbolji kratki narativni film na Tribeca Film Festivalu u Sjedinjenim Državama.

Hiljade Ukrajinaca potpisalo je peticiju tražeći izvinjenje od organizatora festivala.

Još jedan komercijalni promašaj je Krim, melodrama iz 2017. godine koju je naručio ruski ministar odbrane Sergej Šojgu i koja je koštala njegovo Ministarstvo oko 2,5 miliona dolara.

Ali njegovi kreatori nisu išli za profitom – učinili su ga dostupnim na mrežama za razmjenu datoteka i YouTubeu.

Portparolka Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova pozvala je Ukrajince da ga gledaju "radi prosvjetljenja i razmišljanja".

Recenzija na Film.ru, glavnom ruskom kinefilskom portalu, opisala je to kao "osakaćenu i nesofisticiranu propagandu".

U međuvremenu, Rusija je otkazala projekcije i distribuciju Donbasa, drame ukrajinskog reditelja Serhija Loznice iz 2018. godine koja je nagrađena na Filmskom festivalu u Cannesu u Francuskoj.

 

Uprkos simboličkom značaju Krima u današnjoj Rusiji, drugi filmovi o njemu nisu uspjeli pridobiti gledatelje.

Krimski most – Stvoreno sa ljubavlju, komedija koju je napisala agresivna propagandistkinja Margarita Simonjan, a snimio njen suprug Tigran Keosajan, koštala je 1,4 miliona dolara, ali je zaradila 250.000 dolara. Dobila je ocjenu 2,5 od 10 na Kinopoisk.ru agregatoru recenzija – za što je Keosajan okrivio „bolesne ljude“ i „ukrajinske botove“.

Nema više remek-djela

Za razliku od toga, neka remek-djela iz sovjetskog doba koja su finansirali i cenzurirali komunistički zvaničnici, još uvijek se izučavaju u filmskim školama širom svijeta.

Krstarica Potemkin Sergeja Ajzenštajna bio je proboj u filmskoj montaži iz 1925. godine.

Zemlja, nijema drama Aleksandra Dovženka o kolektivnim farmama iz 1930. godine, prikazana je od strane UNESCO-a 2015. godine u znak sjećanja na 70. godišnjicu odjela za kulturu Ujedinjenih naroda.

Umetničke meditacije Andreja Tarkovskog i Sergeja Paradžanova osvojile su niz međunarodnih nagrada – i još uvek inspiriraju filmske stvaraoce, pa čak i pop zvezde poput Lady Gage.

“Za razliku od Ajzenštajna ili Dovženka, ovih dana niko istinski ne vjeruje u ono što rade”, rekao je za Al Jazeeru Askold Kurov, koji je snimio i koproducirao Welcome to Chechnya, nagrađivani dokumentarni film 2020. o progonu LGBTQ Čečena.

„Sovjetski filmaši su vjerovali u mesijansku poruku komunizma, revolucionirali su filmski izraz i razvili novi umjetnički jezik. Ali njihovi eksperimenti su prekinuti staljinističkim dogmama "socijalističkog realizma", rekao je Kurov.

Trenutna ruska ideologija je žarište antizapadnog nacionalizma i nostalgije za sovjetskom i carskom prošlošću.

“Ovih dana, sve što vlada naruči pretvara se u dosadno sranje. Zato što se pristojni ljudi ne miješaju”, rekao je Kurov. “Budući da postoji pronevjera ogromnih budžeta, potrebni su im režiseri i producenti sa kojima će lako i sigurno izaći na kraj.”

Drugi razlog bi mogao biti sam materijal snimljenih filmova.

Od otprilike 200 ruskih filmova koji se snime godišnje, samo šačica donosi profit.

Mnogi filmski stvaraoci radije se oslanjaju na državne subvencije - i pronevje znatne dijelove, kaže insajder iz industrije.

“Oni se nadaju besplatnim sredstvima od države. I ti budžeti postoje, ali ih kradu oni koji ih dobiju”, rekao je za Al Jazeeru glumac, koji je igrao u desetinama ruskih filmova i televizijskih serija, pod uvjetom da ostane anoniman.

“Daleko manje od polovine” budžeta stiže produkcijskom timu, rekao je, ali svi u proizvodnom lancu su uključeni u korupciju.

“Korupcija nije nešto što nagriza sistem, već nešto što ga drži na okupu”, rekao je on.

‘Profit nam nije prioritet’

Ruska filmska industrija doživjela je bolnu transformaciju 1990-ih, a tek početkom 2000-ih, nekoliko uspješnica moglo je konkurirati holivudskim filmovima.

Tada je ruski predsjednik Vladimir Putin došao na vlast, a agencije za provođenje zakona, uključujući njegovu alma mater, Federalnu službu bezbjednosti (FSB), počele su finansirati propagandu.

U The Apocalypse Code, kopiji filmova o Jamesu Bondu i Charliejevim anđelima iz 2007. godine, svijet spašava službenica FSB-a u oskudnoj odjeći.

Film je koštao 15 miliona dolara, ali je zaradio sedam miliona dolara i brojne kritike.

Njegov tvorac, neprofitni Fond za podršku patriotskim filmovima, čiji su povjerenici bili službenici bezbjednosti i odbrane, izgleda nije mario.

„Profit nije naš prioritet“, rekla je šefica fonda, Alesja Bikova, novinaru 2008. godine.  

 

Umjesto toga, rekla je, njen fond se fokusirao na nešto što bi moglo inspirirati „poštovanje prema ljudima koji predstavljaju našu zemlju, prema službenicima sigurnosti, prema našim tradicijama i ljubavi prema našoj domovini”.