Scenariji za Tajvan. Hoće li se Kina usuditi da započne rat

Samo nedelju dana prije posete, veliki zapadni mediji, saznavši za takve planove, pokrenuli su čitavu diskusiju o izvodljivosti "zadirkivanja Kine", posebno u vrijeme kada se krvavim rukama Kremlja uništavaju sadašnji temelji svjetske sigurnosti. Štaviše, zvanični Peking je samo dolio ulje na vatru obećavajući "posljedice". A tada najavljene vježbe Narodnooslobodilačke vojske Kine (PLAK) oko ostrva navele su određene komentatore na uvjerenje da je Treći svjetski rat, uz učešće dvije supersile, praktički neizbježan.  

Međutim, iako je vazdušni saobraćaj bio preusmjeren, sama služba nije stala. Isto tako, niko nije otkazao velike događaje u ostrvskoj državi ili, još više, evakuirao osoblje. I što je interesantno, u poređenju sa stranim medijima, sami Tajvanci su više nego ironično reagirali na prijetnju invazije NRK-a, odgovarajući na pitanje Ukrajinca o stepenu pripremljenosti stanovništva riječima: „Da ste imali osam godina da se pripremite , tada smo imali ciljeve za tu deceniju”. Ne podsjeća li vas to ponekad na ponašanje mnogih Ukrajinaca prije potpune invazije?

Šta je razlog za takvo samopouzdanje zemlje u kojoj živi samo 23,5 miliona ljudi i koja se suprotstavlja skoro 1,4 milijarde ljudi na kopnu? Činjenica je da je ovo daleko od prvog takvog "rodea" za ostrvsku državu, čiji se opstanak dugo vremena smatrao još manje vjerovatnim od našeg.

Ukrajina i Tajvan imaju velike, agresivne susjede koji, zahvaljujući svojim agentima uticaja, pokušavaju oblikovati javno mnijenje unutar zemlje. Obje su okupirale druge zemlje i također su mlade demokratije - Tajvan se tek 1987. riješio duge jednopartijske diktature. Ali tu prestaje sličnost između naših država.

Za razliku od Ukrajine, "Kineski Tajpej" (ime koje ostrvo, uporedo sa bivšim kolonijama koje kontrolira Peking Hong Kong i Makao, mora koristiti u službenoj retorici zahvaljujući takozvanoj "politici jedne Kine" koja upravlja odnosima sa kopnom) nemaju pristup diplomatskim alatima na koje smo navikli. Tajvan uglavnom ima "ekonomske misije", a ne punopravne misije. Dakle, konkretno, u Ukrajini uopšte nema zvaničnog predstavništva ove države, a o njenim poslovima u Ukrajini brine predstavništvo u Poljskoj. Shodno tome, potraga za saveznicima je komplikovana "sekundarnim" diplomatskim vezama, a svaki pokušaj ulaska u službeni avion praćen je protestom Kine, koja gotovo uvijek prijeti ekonomskim sankcijama - to se posebno dogodilo Litvaniji 2021.  

Ali takvo stanje nije uvijek postojalo. Gubitak međunarodnog priznanja ove zemlje sedamdesetih godina u direktnoj je vezi sa zbližavanjem Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine, koje se dogodilo u suprotnosti sa SSSR-om i potpuno ignorisalo interese Tajpeja. I ne samo to, do 1971. godine Republika Kina (zvanični naziv Tajvana) imala je mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a (!), kada ju je zamijenila Narodna Republika Kina (NRK). A već 1979. Tajvan je izgubio vojnu garanciju svoje nezavisnosti od Sjedinjenih Država — svi kasniji ugovori ne pominju jasne mehanizme zajedničke odbrane. Razmjere pada i reakcija na "izdaju" saveznika u sredini društva mogu se samo zamisliti.  

I uostalom, kako je, uprkos svemu, tako mala država uspjela opstati do našeg vremena? Postoji nekoliko razloga za to.

Počnimo sa geografijom. Samo postojanje Tajvana kao nezavisnog entiteta je posljedica njegovog povoljnog geografskog položaja. Stvar je u tome da je nakon de facto gubitka Kineskog građanskog rata od komunista, Kuomintang - nacionalistička partija koju je predvodio general Čang Kaj Šek - bio prisiljen napustiti kontinentalnu Kinu. Zauzvrat, kineski komunisti, koji su imali superiornost u ljudstvu i oružju na kopnu, nisu imali potrebne pomorske snage da izbace "nacionaliste" iz Tajvana. Svaki pokušaj napada na ostrvo završio bi potpunim neuspjehom za komuniste, ne samo zbog nepredvidivog Tajvanskog tjesnaca koji odvaja ostrvo od kopna. A čak i po dolasku na ostrvo, PLA bi morala voditi rat u planinskom području koje zauzima otprilike jednu trećinu cjelokupne površine zemlje, protiv dobro pripremljenog i iskusnog neprijatelja.

Shodno tome, ne mogavši u potpunosti okončati građanski rat, strane su se okrenule "hladnom" obračunu koji traje do danas. Tek posljednjih decenija, potaknuta brzim ekonomskim rastom, NRK je počela ulagati značajna sredstva u tako skupo zadovoljstvo kao što je mornarica, u pokušaju da promijeni status quo u svoju korist.

Dobra geografska lokacija samog ostrva ima značajan uticaj na još jedan glavni faktor odvraćanja - ekonomiju. Geografija je ta koja omogućava Tajvanu, zajedno sa svojim saveznicima, da održi potencijalnu "vatrenu" kontrolu nad regijom kroz koju prolaze glavni trgovinski putevi svijeta i o kojoj ovisi NRK. Potonji, posebno, pokriva svoje potrebe za energetskim resursima zahvaljujući morskim koridorima. Shodno tome, budući da je u neposrednoj blizini kopna, Tajvan djeluje kao značajna poluga u odnosima Kine i SAD-a, kao i njihovi saveznici u širem regionu jugoistočne Azije i Okeanije. Sve dok Tajvan ostaje efektivno nezavisan, Peking se ne može nadati agresivnoj ekspanziji, čak i dok njegova ekonomska težina raste.  

I pored toga, Tajvan ostaje najveći proizvođač kompjuterskih poluprovodnika, pokrivajući oko 60 posto svetskog tržišta. Ova činjenica, posebno, određuje strateški interes SAD za održavanje sigurnosti ostrva, barem dok zemlja ne razvije sopstvene kapacitete za proizvodnju čipova. Najviše od svega, uprkos naporima i određenim uspjesima NRK-a da sustigne Tajvan u procesnoj tehnologiji, glavni problemi ostaju obim i brzina proizvodnje, koji su i dalje na strani Tajvana. Vjerovatni gubitak dobavljača poluvodiča kao što je Tajvan danas – bilo kroz sankcije ili vojnu akciju – ključan je za Peking, za koji se i dalje predviđa da će uživati ekonomsku hegemoniju pod sadašnjim stopama rasta koje su podržane uravnoteženim odnosom sa Zapadom, čiji je dio i Tajvan.

Ipak, najvažniji faktor u konfrontaciji između Kine i Tajvana je društvo. S jedne strane, Tajpej ima neuporedivo manji ljudski resurs, ali može mnogo efikasnije da otkrije svoj potencijal, ima sposobnost prilagođavanja i može se pohvaliti postojanjem pravog javnog diskursa.

Dok se Narodna Republika Kina drži postulata istorije, koja zapravo nastoji vratiti zemlju na granice dinastije Qing s kraja 19. stoljeća, Tajvan ne stoji mirno. Od 1987. godine, umjesto da ponavljaju okrutnu politiku asimilacije nacionalnih manjina, koja se još uvijek događa u NRK, Tajvanci pokušavaju da preispitaju teške stranice istorije. Jedan takav trenutak je 1949. kada se vojska generala Čang Kaj Šeka preselila na ostrvo. Tada su, u uslovima vanrednog stanja, Han narod - brojni doseljenici sa kopna - vršili represije nad lokalnim stanovništvom koje se bitno razlikovalo od njih i kulturno i jezički. Danas se takva politika uglavnom prepoznaje kao pogrešna, jer je efektivno uništila identitet Tajvanaca, a napori da se pomire i pronađu izgubljene veze dobijaju sveobuhvatnu podršku države.

Dakle, sa značajnim vremenom za razvoj i relativnu izolaciju od ostatka Kine, Tajvan se postepeno pretvara u istinski nezavisnu državu sa sopstvenim tajvanskim identitetom i kulturom, kombinujući i tradiciju naroda Han, autohtono stanovništvo Tajvana i Japana, koji je dugo vremena okupirao ostrvo.

Potraga za vlastitim identitetom jedan je od katalizatora sukoba danas. Borba za legitimitet koja u ovom ili onom obliku traje od kasnih 1940-ih između Tajpeja i Pekinga se bliži kraju, ali se ne dešava onako kako bi ovaj drugi želio. S jedne strane, na ostrvu se formira nova nacija, a sa druge, u NR Kini dolazi vrijeme kada bi se o Tajvanu moglo barem formalno govoriti kao o dijelu velike Kine. Ne podsjeća li vas priča o odbacivanju same mogućnosti postojanja posebne nacije?  

Zanimljivo, ironično, stranka Kuomintang, nekada najveći neprijatelj komunista, protivi se formalnom proglašenju nezavisnosti ostrva i generalno podržava značajan broj narativa kontinentalne Kine. Razlog za to je ista privlačnost ujedinjenom kineskom identitetu oko najbrojnije etničke grupe Han i zadržavanje tvrdnje o kontroli nad cijelom Kinom iz vremena carstva. Ali sa svakom generacijom ova ideja gubi svoje pristalice, a mladi su ti koji postaju nosioci novog tajvanskog identiteta, a podrška Kuomintanga se sve više oslanja na starije ljude.

Uzimajući u obzir sve navedene faktore, može se reći da je tok poslova na obje strane Tajvanskog moreuza u stanju poremećene ravnoteže.

Prema jednom od scenarija i u uslovima trenutnog razvoja, Tajvan će postepeno gubiti svoju vojnu prednost u regionu, kojim su ne tako davno nesumnjivo dominirale savezničke snage predvođene Sjedinjenim Državama. Očekuje se da će ostrvo u narednoj deceniji izgubiti monopol na proizvodnju poluprovodnika, što je jedna od njegovih strukturnih prednosti u odnosu na rivala. A daljnji razvoj tajvanskog identiteta samo će potaknuti Kinu da djeluje što je prije moguće kako bi preuzela svoje imperijalno nasljeđe.

U takvom scenariju, kada Peking postepeno potiskuje savezničke snage i jača logistiku vlastitih oružanih snaga u regiji, Tajvan će ostati samo da se osloni na vlastite profesionalne, ali male oružane snage suočen sa vjerovatnom ekonomskom blokadom.

Glavna prepreka na putu ovakvog razvoja događaja ostaje ekonomska ovisnost same Kine o zemljama Zapada, koje su glavna prodajna tržišta kineskih proizvoda. Energetska zavisnost takođe igra važnu ulogu - jedan od razloga zbližavanja Kine sa Rusijom i vjerovatan dokaz puta koji je izabrao Peking. Međutim, da bi se riješila oba ova problema, NR Kina mora potrošiti značajna sredstva i izgubiti trenutnu stopu ekonomskog rasta u tom procesu. Čak i pod uslovima samo pasivnog suprotstavljanja Zapada, za takav scenario će trebati oko 10-15 godina da se NRK osjeća ugodno koristeći bilo koje alate za "vraćanje" Tajvana.

Šta će čekati Tajvance može se zamisliti obraćajući pažnju na primjer odnosa Komunističke partije Kine prema Ujgurima, pretežno muslimanskoj manjini koja živi na jugoistoku zemlje. Upravo činjenice progona, stvaranje centara za "prevaspitavanje" i sistematska diskriminacija Ujgura, a još ranije oštra i nekažnjena okupacija Tibeta, govore o nemogućnosti suživota NR Kine i njenim agresivnim namjerama.

Scenario vojne invazije ovdje i sada je malo vjerojatan, jer će dovesti do međusobnog i brzog ekonomskog pada mnogih zemalja Zapada, a u većoj mjeri i same Kine. Štaviše, dok kineska mornarica nema sposobnost da izvodi operacije daleko od obale i malo je vjerovatno da će uspostaviti kontrolu nad glavnim trgovačkim rutama kako bi nastavila da osigurava vlastite energetske potrebe i pristup malobrojnim tržištima koja ostaju otvorena pod takvim uslovima.

 

Do sada je najvjerovatniji scenario povratak u ravnotežu koja je postojala do sada. Inače, nije poznato da li bi se to dogodilo bez ruske invazije na Ukrajinu. Upravo zbog ovog drskog napada zapadne zemlje ubrzano promišljaju sopstvene vojne strategije i kreću se ka povećanju izdataka za odbranu. A za mnoge stručnjake, iznenadno obećanje predsjednika Bidena o vojnoj garanciji za ostrvo, kao i najavljena vojna saradnja SAD, Velike Britanije i Australije prošle jeseni, samo malom Tajvanu daju još više nade za opstanak.